Hrvatska je ušla u EU kao "guska u magli." Građani su plašeni kako ništa ne možemo sami, da ćemo se ujedinjeni lakše oduprijeti kineskom, ruskom i američkom tutorstvu. Dakle, još jedna doktrinarna nebuloza o opasnosti izolacionizma.

Podsjećam da je kanadski dnevni list The Globe and Mail prije tri godine upozoravao kako ne razumiju političare u Hrvatskoj koji hrle priključenju Uniji. List je još tada upozoravao kako je EU izazvala bankovnu krizu na Cipru i dugotrajnu recesiju u Španjolskoj, Francuskoj i Britaniji, pa je teško povjerovati da se bilo koja država želi priključiti Europskoj uniji. Parafrazirajući Louisa Dumura, može se reći da je najveća prijevara kada politika kao "umijeće služenja narodu" preraste u uvjeravanje naroda da su u službi jedine (doktrinarne) politike. EU-foriju potiču poslušnici, plaćenici, ili ljudi bez (EU) vizije i nacionalnog identiteta. "Puzećih" je političara najviše u svim strankama i parlamentima. Hrabri sugrađni koji otkrivaju strategiju porobljavanja i prognoziraju slom EU-a etiketiraju se kao ljudi "s opasnim namjerama". Der Spiegel u kolovozu 2012. otkriva političare "koji svojim radom i izjavama podrivaju temelje Europske unije". Među najpoznatijim imenima spominju se mađarski premijer Viktor Orban i euroskeptik Britanac Nigel Farage. Vlada mađarskog premijera Viktora Orbana, prema navodima iz tih novina, "donijela je niz kontroverznih odluka čime se oštro suprotstavila Bruxellesu", te je i on došao na listu deset nepoželjnih političara.

Osim Velike Britanije, Austrija, Nizozemska i Francuska (već duže) razmatraju napuštanje diktata Europske unije. Ova će godina biti presudna. Cipar, Portugal i Španjolska žale što su postale članice Unije, a Grčkoj kontinuirano prijete izbacivanjem iz eurozone. Najizgledniji referendumi za izlazak ili ostanak u EU u ovoj godine su u Francuskoj i Nizozemskoj. Hoće li se (i)tko izboriti da i mi u Hrvatskoj imamo referendum?

Posljednji, socijaldemokratski (?) hrvatski premijer Zoran Milanović bio je "idealnotipski" primjer autoritarnog ponašanja kod kuće, ali i EU poltron prema gazdama sa Zapada. Za njegova mandata javni je dug eksplodirao. Nije se odupirao strategiji dužničkog ropstva "slučajne države" (njegov tremin), egzodusu (mladih) hrvatskih obitelji, izbjegličkoj krizi... Naprotiv, bio je sljedbenik stratega nametnutog kaosa. Istodobno se obračunavao s (političkim) "neprijateljima", od branitelja do EU skeptika i predsjednice države. Manfred Lütz u knjizi "Ludilo" objašnjava takve tipove: "Ponizno spustiti glavu pred onima gore i gaziti one dolje - suludo normalnima to izvrsno ide".

Protivnici prijedloga međunarodnih vjerovnika u Grčkoj pobijedili su na povijesnom referendumu, 5. srpnja 2015., s 62 %, prema 38 % onih koji su glasovali "za" mjere štednje - čitaj diktat Europske komisije, Europske središnje banke i Međunarodnog monetarnog fonda. Najgora kriza pogodila je one države kojima su bile nametnute mjere štednje. Podsjetimo se da je vlada Islanda odbila potpisati ugovore s MMF-om i time su prvi put u povijesti podržali dužnike, a ne vjerovnike. Poslije nasilnih prosvjeda u Bugarskoj, najsiromašnijoj zemlji EU-a, sredinom veljače 2013., vlada premijera Bojka Metodijeva Borisova podnijela je ostavku, a poslije nametnutih restriktivnih mjera Borisov je izjavio: "Imamo ponos i čast. Na vlast nas je doveo narod i danas mu tu vlast vraćamo". U ožujku 2013. iz vodećih irskih banaka AngloIrish bank i Bank of Ireland građani su podignuli čak 23 milijarde eura. Bila je to prava revolucija u svijesti. Izgubili su povjerenje u poslovanje matičnih banaka, posebice u nametnute hipoteke kao oblik bankarske otimačine. Gotovo istodobno ciparski je parlament odbio ultimatum MMF-a vlastima Cipra da uvedu dodatni porez na štedne uloge građana u bankama ako žele europsku pomoć za spas od bankrota. Cipar je bio oaza kapitala dok nije došao pod protektorat EU birokrata. Poslije "ponude" MMF-a i ciparski su građani masovno podizali novac iz banaka. U rujnu 2014. mađarski je parlament donio zakon kojim su banke prisiljene isplatiti odštetu klijentima zbog povećanja kamata, a banke morale vratiti dužnicima sve preplaćene iznose. Mađarska se riješila dugova MMF-a, a građani Švicarske ove će godine na referendumu odlučivati o sudbini banaka. Poljska je vlada potkraj 2015. donijela zakon o oporezivanju banaka i osiguravajućih društava, a od toga novca financira građane u dužničkom ropstvu i daju subvencije za školovanje djece ekonomski posrnulih građana. Banke i osiguravajuća društva od 2016. plaćaju poreze, što će poljskom budžetu donijeti više od milijardu dolara. Poljska je preuzela islandski model.

L. Randall Wray u svojoj knjizi "Understanding Modern Money: The Key to Full Employment and Price Stability", tvrdi da su glavni krivac ekonomskog kolapsa države okrenute svom "najbližem partneru" - bankama. Objašnjava da se nacionalna suverenost urušava kada su posrnule države prisiljene prikupljati sredstva zaduživanjem od banaka, dok vladajući proračunske "rupe" pune porezima na štetu građana. Tako (građani) postaju dvostruke žrtve, jer svoje i državne dugove otplaćuju s nerealno visokim kamatama, državnim nametima i porezima. Kada otplata kredita kasni, tada, prema uhodanom scenariju, slijede zatezne kamate. Za vlade je to manji (najmanji) problem jer nemaju sankcija, osim što ih (na izborima) zamjenjuju drugi poslušnici. Tako građani imaju iluziju izbora, dok vladajući i banke sustavno izrabljuju narod. Ovome odgovaraju statistički podaci Hrvatske narodne banke za prvo tromjesečje 2016., koji pokazuju da su banke (u stranom vlasništvu) ostvarile dobit 159 % više nego u istom razdoblju 2015.

U procesu oslobađanja prvi je korak potreba za promjenama. Ljudi odustaju od promjena kada vjeruju u sudbinu, ne vjeruju sebi - nemaju smisao života, žive u prošlosti, boje se budućnosti, žrtve su konformizma, vjerujući lažnoj "filozofiji" nezamjeranja, očekuju samo promjene od drugih, ili trenutačna tješenja, žive u strahu od promjena u sebi i svijeta oko sebe, rizika i neuspjeha, kada ih drugi omalovažavaju, ili gube oslonce u nedostatku pravih autoriteta. Ostajemo "mali" ako se pomirimo s nametnutom sudbinom, ili mislimo da su promjene nemoguće. Hoćemo li dopustiti predaju? Hoćemo li se suprotstaviti nametnutom kolapsu gospodarstva, dužničkom ropstvu...? Jesmo li sposobni živjeti s posljedicama šutnje na sve izraženije društvene devijacije? Svi moramo na ta pitanja dati prave odgovore.

Američki sociolog Philip Wexler jednom je komentirao da se SAD nalazi na raskrižju dvaju pristupa - "jednog koji analizira sadašnjost pomoću prošlosti i zadovoljava se postojećim stanjem, i drugog koji promatra sadašnjost pomoću ideala budućeg društva i tako pokazuje zahtjeve da se sadašnjost mijenja".