Luda i nezaboravna bila je Nova godina 2017. za osječkog slobodnog borca Sašu Milinkovića, koji je već više od dvije godine član Cro Cop Teama. S Mirkom Filipovićem bio je i na prelasku iz 2016. u 2017. godinu u Japanu, gdje je naš najpoznatiji borac osvojio Rizinov Grand Prix.
Zbog toga je doček Nove godine u Tokiju bio lud i nezaboravan, a ne kao obično, kad s tim riječima opisujemo novogodišnje proslave s puno bančenja, alkohola, glazbe.
- Vjerujte nam, najviše što je svatko od nas popio bilo je jedno pivo. Stigli smo nakon finalne borbe već negdje oko deset sati navečer u hotel. Bili smo svi pozitivni, odlično raspoloženi, ali isto tako i iscrpljeni, emocionalno prazni. Bilo je to ipak završetak jednog dobro obavljenog posla, nakon osam tjedana krvavih priprema - priča nam Milinković, koji je s Mirkom Filipovićem bio drugi put u Japanu.
U Tokio su otputovali na Badnjak, a vratili se prvih dana 2017. godine. Zanimljivo je kako Japanci doživljavaju Božić i Novu godinu.
- Jedini znak da je Božić bio je u našem hotelu Westin, gdje je bilo jedno okićeno drvce! Velika većina gostiju bili su stranci pa je to razlog. Već drugi-treći dan nakon Božića drvce je maknuto. Što se tiče nekakve jurnjave, kao kod nas tijekom blagdana - toga u Japanu nema. Naravno, uobičajene su gužve u trgovinama, ali ništa više nego za običnih dana. Štoviše, ni jednom nismo upali u neku prometnu gužvu.
Zanimljiv je način kako slave Novu godinu.
- Ne rade to na ulicama, kao u svim velikim svjetskim gradovima. Oni Novu godinu žele provesti u krugu obitelji, u miru. Tako žele ući u novu godinu kako bi cijela godina bila mirna i spokojna.
TRČANJE U ČETIRI UJUTRO
Naravno, ima i onih koji se bar na Staru godinu provode u dobrom društvu. U ovom slučaju na velikoj priredbi borilačkog sporta. I tako na kraju svake godine. Bez obzira radi li se o “happeningu” u organizaciji nekadašnjeg Pridea ili danas Rizina.
- Tokio je grad s više od 13 milijuna stanovnika, i to samo uže jezgro. Šire područje ima više od 30 milijuna. Pa međutih 30 milijuna sigurno će se naći 30-ak tisuća gledatelja koji žele baš taj dan provesti na priredbi borilačkih sportova u Saitama Areni. Inače, dvorana se nalazi u tokijskoj jezgri, a grad Saitama najmlađi je japanski grad s više od milijun stanovnika - priča nam dalje Milinković.
Tokio stoga nije grad koji živi 24 sata samo za Novu godinu, nego je takav i tijekom svih ostalih 365 dana u godini.
- Nemam osjećaj kao da u njemu živi ili radi 30 milijuna ljudi. I, da, nije grad za kojeg se kaže kako živi dan i noć. Kako bismo “ubili” jet-lag, moj cimer Stipe Drviš i ja znali smo se ustajati u četiri sata ujutro i trčati oko hotela. I vjerujte, na cesti nije bilo ni psa, kako se kaže. Trčali smo po sredini glavne prometnice bez da nam je prijetila opasnost od automobila. No, tako velik grad ima i svoje različitosti. S našeg hotela vidio se veliki toranj u četvrti pod nazivom Roppongi Hills. Za taj veliki kvart kažu da nekako najviše podsjeća na zapadnjački način života. Prije svega po arhitekturi, a onda i po načinu života. Što znači, u potrazi za noćnim životom Roppongi je jedino mjesto u Tokiju.
Posebna je priča Mirko Filipović i njegova popularnost u Japanu.
- To je nevjerojatno. Mirko je definitivno imao najviše navijača od svih sudionika Grand Prixa. Jednostavno, ljudi ga vole, fanova ima bezbroj. Kao da se bori ne u Hrvatskoj, nego u susjedstvu, u Gajnicama, ili još bolje u Privlaci. Pa čim je netko vidio naše majice na kojima je pisalo “Cro Cop Team” - odmah se išao slikati. Brojni su i njegovi suveniri, posebice unutar i oko dvorane. Iskreno, nisam vidio one poznate lutke u obliku Cro Copa, ali znam da postoje”, nastavlja Milinković.
Japan i način života ima svoje prednosti i nedostatke. Milinković u prvom redu ističe prednosti.
- Sve je posloženo. U organizaciji natjecanja i uoči natjecanja sve je štimalo kao po špagi. Nema apsolutno nikakve zamjerke, niti bi se bilo što mogli istaknuti kao manjkavost, čega sigurno ima kada se nešto organizira, primjerice u Europi. U Japanu sve to doživljavaju kao dio posla i stvarno se osjeti ta visoka profesionalnost, poslovna filozofija, i na organizaciji velikih sportskih priredbi. Također, pokušavaju biti uvijek na dispoziciji, ljubazni i uslužni. Nevjerojatno, ali recepcioner u našem hotelu zaželi nam ugodan dan nakon odlaska, a primjerice, kada smo se nakon sat vremena vratili natrag s trčanja isti taj recepcioner ponovno će nas dočekati i izraziti zadovoljstvo što smo se vratili, pitati jesmo li se dobro proveli...
DRUKČIJA FILOZOFIJA
Koliko takve situacije ipak mogu ići pomalo na živce prosječnom Europljaninu, pitamo Milinkovića?
- Pa, dobro, sigurno ima toga što ti može zasmetati u tom pretjerivanju. S jedne strane sjajno je to što drže do higijene i što na ulici nema ni jednog papirića, a s druge strane malo je naporno kada ti nakon svakoga jela na ručku donesu topli ubrus kako bi se obrisao. Japanci su definitivno narod kod kojih je jako izraženo zajedništvo. Vrlo su lojalni svome šefu, bez obzira o kakvom je poslu riječ, lojalni su obitelji, kod kuće, ali i svojoj državi. I vjeruju svome vođi, premijeru recimo, ne propitkuju stalno ispravnost toga što i kako radi, kakve poteze provodi, što je nama potpuno nezamislivo - zaključio je svoju priču, svoju drugu japansku avanturu, Saša Milinković.
Piše: Krešimir LACKOVIĆ
RIZIN KAO PRIDE
Prije desetak godina organizacija UFC, radi proširenja poslova i na japansko tržište, odlučila je kupiti Pride organizaciju u kojoj je neke od svojih najistaknutijih borbi odradio i Mirko Filipović. UFC je u međuvremenu potpuno ugasio Pride organizaciju, a o kakvom se poslovnom kolaču radi svjedoči i to da se cijena UFC-a procjenjuje na oko 3,5 do četiri milijarde eura. Usporedbe radi za četiri milijarde eura George Lucas je prodao Disneyu franšizu za Star Warse. Dio ljudi koji su vodili Pride osnovali su potom organizaciju Rizin, čiji je cilj biti među tri najveće borilačke organizacije u svijetu. “Vidljivo je kako je Rizin osnovan na temeljima Pridea. Sam događaj je vrlo sličan kao Pride, čak mislim kako je produkcija i sama vizura još bolja. Pride je inače imao svoju himnu koja je bila poznata svim ljubiteljima borilačkih sportova. U Rizinu su sada napravili drugu himnu i mogu vam reći kako mi je također vrlo brzo ušla u uši. Ono što Rizinu još nedostaje jest okupljanje što kvalitetnijih svjetskih boraca kako bi doista bili među najboljim svjetskim organizacijama. Dobar su potez napravili s Mirkom i dolaskom King Moa koji je među trenutačno najpotentnijim svjetskim borcima pa je i to bio razlog zbog kojih je na kladionicama slovio za favorita protiv Filipovića”, kaže Milinković.
SKUPO I SKUPLJE
I TO JE JAPAN: Kvadrat 100 tisuća dolara, ulaznica od 6000 kuna
Dio Tokija u blizini hotela gdje je Cro Cop Team bio smješten može se “pohvaliti” kako je jedan od najskupljih u svijetu. “Kvadratni metar stambenog ili poslovnog prostora, jer riječ je ipak o dijelu grada gdje su smještena središta poduzeća, stoji oko 100 tisuća dolara. Kad to čuješ onda je stvarno poseban osjećaj biti u takvom kvartu”, kaže Milinković.
A koliko je primjerice stajala ulaznica za Rizinov Grand prix? “Znam točno podatak jer smo nabavljali kartu za jednog Mirkovog poznanika. Ulaznica za to mjesto koštalo je preračunato oko 6000 kuna! Dobro, radilo se o donjim mjestima bliže ringu, a ne o ulaznici na najgornjem prstenu koji je sigurno bio puno jeftiniji. Ali, 6000 kuna za nekoliko dnevnih mečeva nije baš jeftino”, zaključuje Milinković.
24 SATA S MIRKOM
DVOSTRUKA KRUNA: Osvojio Grand Prix i titulu prvaka hotela u belotu
Cijeli dan u Cro Cop Teamu programiran je za pripremu za borbe Mirka Filipovića. Nakon treninga svaki trenutak se koristi za što kvalitetniji odmor za sljedeće napore. Tu su, naravno, i obveze prema medijima, sponzorima, samoj organizaciji, koje se također moraju poštivati. U rijetkim trenucima potpunog opuštanja u Cro Cop Teamu vlada vrlo pozitivna atmosfera, s mnogo zafrkancije. Zanimljivo je koja je omiljena Mirkova zabava: “Kartanje belota. On i njegov susjed iz Gajnica Šokre udaraju belot svaki dan. I uvijek u nešto igraju. Prvo igraju valjda za prvaka sobe, pa prvaka kata, pa prvaka hotela, Tokija, otoka Honshu, naravno igraju i revanš. Ne znam na kojoj su tituli na kraju završili. Ostatak mu uglavnom služi za odmor i koncentraciju na trening i borbe”. Milinković će istaknuti i veliku ulogu u Cro Cop Teamu svoga cimera, nekadašnjeg svjetskog profesionalnog boksačkog prvaka po WBA verziji u poluteškoj kategoriji Stipe Drviša. “Njegova uloga je stvarno značajna. I kada je riječ o golemom sportskom iskustvu i o borbama u stand-upu, vratio je Mirku njegovo staro oružje, a osobno od njega sam jako mnogo naučio. Krivo mi je što ga ljudi u javnosti sasvim pogrešno doživljavaju. Umjesto da se ističe njegova sportska karijera uvijek ga se povezuje sa sudjelovanjem na Farmi i tome slično. A vjerujte, Stipe ima takvih zanimljivih priča za koje će mi biti žao ako nikada ne budu ispričane. Evo, zanimljiva bi bila zgoda kada je u Americi sreo Joea Fraziera. Ali, doista bih volio neka to Stipe sam ispriča. Ako uopće nekoga zanima. A trebalo bi”.
Kako bismo “ubili” jet-lag, moj cimer Stipe Drviš i ja znali smo se ustajati u četiri sata ujutro i trčati oko hotela...
Japanci su definitivno narod kod kojih je jako izraženo zajedništvo. Vrlo su lojalni svome šefu, bez obzira o kakvom je poslu riječ...