V jerojatno se mnogi pitaju zašto neki ljudi tako lako održavaju tjelesnu težinu, dok se drugi lako udebljaju i mukotrpno skidaju svaki gram. Djelomice je to pitanje genetike i uvjeta u kojima su rasli u utrobi majke, no daleko češće je to posljedica životnog stila.

Koliko kilokalorija jedemo i koliko trošimo pažljivo regulira nekoliko čipova u našem mozgu. Jedan od njih je glavni i zove se "centar za sitost". "Centar za sitost" nadziru dva hormona: inzulin i leptin. Hormon inzulin dobro je poznat svim dijabetičarima jer si ga redovito daju prije svakog obroka. Inzulin im omogućava da glukoza (osnovni šećer) koju su pojeli dođe do svih tjelesnih stanica i tamo posluži kao hrana stanicama. Inzulin nastoji razine glukoze u krvi približiti tzv. normoglikemiji, da glukoze ne bude ni previše ni premalo. Dakle, inzulin ustvari akutno ili trenutno regulira našu glad preko razina glukoze. Naprotiv, drugi hormon, leptin – procjenjuje zalihe energije kojima raspolažemo na dulji rok, odnosno kolika je zaliha masti oko našeg struka i na bokovima. I tako ta dva hormona zajednički utječu na veličinu naših obroka tijekom dana i obično je bilanca savršena nula. U osoba koje cijeli život zadržavaju stalnu tjelesnu težinu dnevna pogreška "centra za sitost" iznosi manje od 1 kcal.

Ovaj projekt bavi se promjenama koje starenje donosi mehanizmima održavanja tjelesne težine. Zajednički ga izvode članovi Laboratorija za neurobiologiju Medicinskog fakulteta Osijek, zatim suradnici s Odjela za biologiju Sveučilišta u Osijeku te gost-istraživač, prof. dr. sc. Ronald L. Schnaar s Medicinskog fakulteta Johns Hopkins iz Baltimorea (SAD).

(Marija Heffer)