U odnosu na stanje od prije 10 - 15 godina sigurnost u svijetu umnogome se promijenila. Osim s terorizmom suočeni smo i s rastućim tenzijama kad je riječ o novom hladnom ratu i novom utrkom u naoružavanju, novom rasporedu geostrateških interesa. Kakav je tu, u takvom kontekstu, danas položaj Republike Hrvatske?

- Nedvojbeno je da sigurnosna situacija u svijetu i našoj regiji danas nije jednaka kao 2001. ili 2006. godine. No, do svih je tih promjena dolazilo postupno, i ako su one na trenutke bile neočekivane, ipak je bilo vremena za promišljene odgovore. Ako do takvih promišljanja ponekad i nije došlo - to je dijelom i posljedica smanjivanja analitičkih kapaciteta do kojih je došlo nakon hladnoga rata. Pa ipak, krizna su žarišta danas daleko od Balkana. Neka su od njih stara - Afganistan, prostor Palestine, Somalija - a neka su relativno nova, kao pojedini dijelovi rubnih prostora bivšeg Sovjetskoga Saveza ili pojedine države čija je stabilnost bila narušena procesom tzv. arapskog proljeća. Ujedno, vidljiv je novi uspon Ruske Federacije i Turske, koje su se krenule boriti za svoje interesne zone, jednako kao što vidljivo djeluju i pojedina regionalna suparništva (Saudijske Arabije i Irana, Pakistana i Indije, ili Kine i njihovih susjeda). Sve su te situacije veliki izazovi za moćne i utjecajne velike države, dok malim državama zapravo stvaraju više problema nego mogućnosti za blistanje na međunarodnoj sceni. Republika Hrvatska je u svim tim odnosima vrlo jasno svrstana - ponajprije svojim članstvom u Europskoj uniji i NATO savezu. Pri tome Hrvatska je u skupu stabilnih i uspješnih država, s kojima je izazovno uspoređivati se. Iako se RH nalazi na rubu jedne male, regionalne zone nestabilnosti koja je preostala na jugoistočnom prostoru bivše Jugoslavije - to nije usporedivo s globalnim žarištima sukoba i neslaganja, što je dobro.

RH je članica NATO saveza, no je li to članstvo i dalje jamac ukupne sigurnosti, prije svega za EU, uključujući i RH?

- Članstvo u NATO savezu nikad nije ni bilo zamišljeno kao apsolutna garancija 'ukupne sigurnosti'. S jedne strane, NATO je sklop država sličnih vrijednosnih sustava i usklađenih interesa, koje su odlučile da zajedno mogu postići više nego zasebno. Uvelike je slična situacija i u pitanju Europske unije - čije su proklamacije o sigurnosti doduše bitno manje utjecajne, budući da taj skup naprednih država predstavlja onaj vojno slabiji dio NATO saveza. Pri tome, a to jasno ističe i sam Sjevernoatlantski ugovor, te države trebaju biti što je moguće više sigurnosno samodovoljne, da bi onda iz te sigurnosti imale još i snage za međusobnu podršku i pomoć. Upravo zato je prije nekoliko godina bilo neugodno slušati o tome kako će članstvo u NATO savezu za Hrvatsku otvoriti vrata velikim redukcijama u obrani - na temelju namjere masivnog oslanjanja na NATO garanciju kolektivne sigurnosti. Nažalost, Hrvatska nije bila osamljena u stavu da svoju sigurnost može tako prebaciti na nekog drugog - tako da smo danas suočeni sa situacijom da od 28 država članica NATO danas tek pokoja od njih ima resurse za išta iole vojno ozbiljnije. Time je NATO u situaciji da tek nekoliko država svojim resursima i novcem osigurava glavninu te famozne 'sigurnosne garancije' čitavoga saveza - u situaciji dok i većina javnosti u zemljama članicama rado negoduje oko 'svjetskih policajaca' i njihovih saveznika. No, činjenica je da su pri suočavanju s odlučnim i donekle vojno sposobnim protivnikom i NATO i EU jasno pokazali svoje slabosti, koje očigledno za nadilaženje traže ulaganja napora i novca.

Donald Trump je najavio preispitivanje uloge NATO-a. S obzirom na to da NATO više pozornosti obraća na granice s Rusijom (pribaltičke zemlje, Poljska, istočna Njemačka...), može li se govoriti o izvjesnom zanemarivanju regije Balkana, na što upozoravaju neki vojni analitičari?

- Nije sporno da Sjedinjene Američke Države, kao država koja ustrajno osigurava glavninu NATO vojnih resursa i novca, nije zadovoljna načinom na koji je većina preostalih članica saveza odlučila izigravati svoje savezničke obveze (što je jasno bio slučaj i sa Hrvatskom, koja je obećala ustaliti svoja izdvajanja za obranu, pa ih je onda radikalno srušila pred prošlogodišnji NATO summit u Poljskoj). Pri tome, u Europi su se posljednjih godina jasno profilirale krizne zone u pogledu odnosa s Ruskom Federacijom. Baltik i crnomorski krajevi su područja gdje NATO i EU graniče s Rusijom, gdje se jasno sučeljavaju vojni resursi i gdje su se pojedine zemlje između blokovskih linija posljednjih godina nalazile u velikim sigurnosnim problemima (ponajprije Ukrajina i Gruzija). Te napetosti su potaknule i promjene u financiranju obrane u nizu zemalja, u kojima je narastao strah od mogućeg ratnog sukoba, nakon mnogo godina smanjivanja obrambenih resursa i vojnih kapaciteta. U takvoj slici stanja Hrvatska objektivno nije na prvoj liniji ugroženosti. Budući da hrvatskim susjedstvom ne teku vanjske granice NATO-a ni Europske unije, tu su i izazovi drukčiji nego na Baltiku ili na Crnome moru. Zona nesigurnosti koja se prostire u krugu oko Kosova, kao i pokušaji vođenja nekakve 'nesvrstane' politike službenog Beograda - s oslanjanjem na Rusku Federaciju i Kinu, u vrijeme aktivnog pregovaranja o EU članstvu i suradnje s NATO savezom - ne pomažu miru i stabilnosti u regiji. Pa ipak, te su napetosti daleko od onog što se dnevno vidi bilo uz granicu s Ruskom Federacijom, ili na mediteranskim granicama EU (gdje bjesni niz građanskih ratova i valovi izbjeglica nadiru prema Uniji). Temeljeno na toj razlici u izazovima koji prijete, nije čudno ni da su pozornost i aktivnosti velikih igrača u našoj regiji rijetke - što lako stvara osjećaj zanemarenosti.

Što s hrvatskom vojskom? Kasnimo s modernizacijom, a sad se najavljuje žurna kupnja vojnih zrakoplova, helikoptera i drugog modernog naoružanja. Trebamo li, unatoč velikih troškova, jaču, modernije i efikasnije opremljenu vojsku?

- Nema tu nikakve žurne kupnje vojne opreme. O pribavljanju borbenih aviona u Hrvatskoj se priča već gotovo 15 godina - a ne treba zaboraviti ni činjenicu da su zrakoplovi MiG-21 još u Jugoslaviji bili smatrani zastarjelima i spremnima za zamjenu avionima MiG-29. Dakle, umirovljenje MiG-21 je tema o kojoj se na ovim prostorima govori više od 30 godina. Helikopteri su u Hrvatskoj jako aktivno korišteni, i postojeće Mi-8 i Mi-171 treba često remontirati - što je problem u vrijeme problematičnih odnosa s Ruskom Federacijom. No, činjenica je da RH nema novca kojim bi jednostavno i elegantno kupila nove transportne helikoptere zapadnoga podrijetla. Iako smo eskadrilu lakih borbenih helikoptera dobili vrlo jeftino od SAD-a, to nažalost nije riješilo nacionalni problem s transportnim helikopterima. No, taj je posao stavljen u kontekst općeg jačanja zrakoplovstva i senzorskih kapaciteta OS RH, a tek ostaje vidjeti kako će biti riješeni kadrovski i tehnički izazovi koje ta nabava stavlja pred Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Usprkos tom i još nekim pojedinim modernizacijskim zahvatima, Hrvatska vojska i dalje nosi velik udio iznimno stare oprema - posebno u zraku i na moru - gdje nije tajna kako govorimo o desetljećima praktično nikakvih ozbiljnih ulaganja. Ta na trenutke zastrašujuća zastarjelost otežava nadzor zračnog i pomorskog prostora RH i čini nužnim ozbiljna ulaganja - ako se želi zadržati nadzor nad nacionalnim prostorom, što je ujedno i jedan od osnovnih preduvjeta državnosti.

Ne treba širiti paniku, ali čini se kako danas više nitko nije otok mira, pa ni Hrvatska. U tom kontekstu može li se govoriti da jaka vojska znači i sigurniju državu? Vrijedi li to i za Hrvatsku? Je li ulaganje u vojsku, odnosno naoružanje, ulaganje i u sigurnost?

- Hrvatska već dugo smanjuje ulaganja u obranu, što su pratila i velika smanjivanja nacionalnog obrambenog sustava. Danas on obuhvaća oko sedam posto onoga što je bilo postrojeno u doba vrhunaca Domovinskoga rata, uz tek ponešto nove opreme. U isto je doba RH proporcionalno jačala resor unutarnjih poslova, tako da danas gotovo možemo reći da samo granične policije ima više nego Hrvatske kopnene vojske, koja je najveća grana Oružanih snaga RH. Od početka krize 2008. godine, preokrenuli su se i proračuni za obranu te unutarnje poslove - gdje se danas za policiju odvaja toliko više koliko je taj resor i ljudstvom jači. Pa ipak, i usprkos ovim lako provjerljivim podacima - mnogi i danas Hrvatsku vojsku doživljavaju kao u doba Domovinskoga rata, zamišljajući čak i da današnja djelatna vojska ima i neke od povlastica koje je država dala svojim braniteljima. Tomu nažalost nije tako - budući da se opremi i pravima sadašnjih pripadnika Oružanih snaga pozornost pridaje više kroz diskusije političara i medija nego kroz obrambeni proračun. U takvoj situaciji ne čudi i da je bilo moguće govoriti o velikom povećanju odvajanja za obranu u 2017. godini, u situaciji kada je novi ministar jedva uspio pokrenuti već spomenuti veliki rez iz ožujka 2016. godine, dovevši obrambeni proračun za 2017. godinu na razinu 2015. godine - koja ionako za obranu nije bila ni bogata, ni raskošna. Pa ipak, ako Hrvatska planira i dalje biti državom, nacionalne oružane snage moraju biti sposobne ispuniti bar dio očekivanja koja pred njih stavljaju hrvatska javnost i naši međunarodni partneri - a to traži mnogo truda i novca.

Stoji li teza da je posve legitimno da se i RH bolje naoruža, jer to isto čine i susjedne zemlje uključujući i Srbiju? Vodi li to prema ravnoteži vojne moći na Balkanu?

- Prvo, treba pogledati istini u oči. Naime, vojni kapaciteti svih država regije uopće nisu usporedivi s onima koje se tu moglo vidjeti proteklih desetljeća. Broj letjelica (koje su stvarno u stanju letjeti) u čitavome je susjedstvu iznimno mali, a jednako je stanje i u pogledu ikakve teže ili kompleksnije kopnene ili mornaričke vojne tehnike. Time su i sve priče o 'utrkama u naoružavanju' ili 'regionalnim vojnim prijetnjama' zapravo samo prenapuhani baloni za političku uporabu - pa i ne čudi da se takve teme roje upravo u vrijeme raznolikih izbora. Upravo je zato teško pričati i o ikakvim 'ravnotežama moći' među državama koje jedva remontiraju desetljećima stare borbene avione, koje nabavljaju gotovo smiješno male brojeve rabljenih helikoptera, aviona ili kamiona, i koje od gradnje malih brodica za Obalnu stražu prave velike nacionalne projekte - koji po svojim stvarnim sposobnostima u najboljem slučaju jedva zadovoljavaju minimalne zahtjeve za redovito mirnodopsko nadgledanje nacionalnih prostora. Pri tome, i uz takvo minimalno odvajanje za pitanja obrane i sigurnosti, i Hrvatska i njoj susjedne države periodično su se nalazile izložene velikim izazovima. Masivne poplave, požari i migrantski val koji se kretao tzv. balkanskom rutom jasno su pokazali koliko su zapravo slabi svi ti sigurnosni sustavi ovih država - gdje su sve one vrlo brzo imale praktičan slom civilnih struktura, da bi onda ostale oslonjene na svoje zanemarene oružane snage kao zadnje sredstvo obrane i zaštite. Upravo je zato nedvojbena činjenica da i Hrvatska, ali i njoj okolne države, trebaju ozbiljno uložiti u kapacitete za odgovor na krize i nepogode (pa i jačim ulaganjima u vojne sustave jer na kraju i njih koriste u takvim nemilim situacijama).