Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, Slovenija, i dalje redovito analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu.
Dr. Zlatko Hadžidedić, član Međunarodnog instituta IFIMES, u članku “Kome trebaju velikodržavni projekti na Balkanu?” piše o oživljavanju velikodržavnih projekata na Balkanu i afirmaciji teze o navodnoj disfunkcionalnosti multietničkih država. Njegov članak objavljujemo u cijelosti.
Nedavno se u uglednom američkom časopisu Foreign Affairs pojavio tekst pod nazivom Dysfunction in the Balkans, koji potpisuje Timothy Less, i u kojem autor savjetuje novu američku administraciju da odustane od podrške teritorijalnom integritetu država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. Less se zauzima za novo prekrajanje granica na Balkanu, iznoseći prilično sumnjivu tezu da su se multietničke države (kao što su Bosna i Hercegovina i Makedonija) pokazale disfunkcionalnim, dok su se etnički homogene države (kao što su Hrvatska, Albanija i Srbija) navodno pokazale prosperitetnim. Osim toga, autor tvrdi i da narodi na prostoru Balkana ne žele više nikakav multietnički status quo, nego da se većinom zauzimaju za konačno zaokruživanje monoetničkih velikodržavnih projekata - Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije.
VISOKA CIJENA
Prema Lessovu nacrtu, zamišljena Velika Srbija treba uključivati Republiku Srpsku, ali i Crnu Goru, Velika Hrvatska treba uključivati budući 'hrvatski entitet' unutar Bosne i Hercegovine, a Velika Albanija treba uključivati Kosovo i zapadni dio Makedonije. Sve ovo prekrajanje, tvrdi Less, na kraju bi dovelo do trajnog mira.
Koliko su ovi prijedlozi utemeljeni u geopolitičkoj stvarnosti Balkana ili se pak Less pojavljuje kao glasnogovornik određenih interesa kojima je važno samo da realiziraju svoje geopolitičke projekte, koliku god cijenu pri tome morali platiti sami stanovnici Balkana?
Prije svega, pogledajmo tko je autor danog teksta. Kako kažu službene biografije, Timothy Less vodio je britanski konzulat u Banjaluci, a bio je i politički tajnik britanske ambasade u Skopju. Sada vodi tzv. konzultantsku agenciju pod nazivom Nova Europa te je službeno izašao iz diplomatske službe. Ono što svakako bode oči jest to da je djelovao upravo u državama koje bi, prema njegovoj 'analizi', bile najpoželjnije za raspad - Bosni i Hercegovini i Makedoniji.
Treba se prisjetiti da je britanska vanjska politika još od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamišljenih etničkih 'velikih država' - Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije - kao navodnih puteva k 'trajnoj stabilnosti' na Balkanu.
U tom svjetlu teško se oteti dojmu da je dotični diplomat u Banjaluci i Skopju vjerojatno djelovao kao neformalni savjetodavac upravo onih političkih snaga, kao što su primjerice srpski i albanski separatisti, koje bi trebalo najsnažnije djelovati u pravcu realizacije takvih velikodržavnih projekata. A otkako je službeno izišao iz diplomatske službe, Timothy Less redovito objavljuje tekstove u kojima 'predviđa', to jest priziva nove etničke ratove i etničke podjele na Balkanu. U članku u Foreign Affairs on sada nastoji uvjeriti novu američku administraciju da bi trebalo da i ona prihvati politiku zaokruživanja velikodržavnih projekata na Balkanu.
PRIZIVAČI I ZAGOVORNICI
Ironično, sada Less to čini ne bi li se navodno spriječili svi ti silni ratovi koje upravo on godinama najavljuje, to jest priziva i zagovara. Očito, i prizivanje etničkih sukoba u cilju realizacije velikodržavnih projekata na Balkanu, a zatim i zauzimanje za zaokruživanje tih projekata kako bi se u regiji navodno vratila stabilnost, predstavljaju čiste geopolitičke projekcije jednog dijela britanskog vanjskopolitičkog establishmenta, pri čemu 'nezavisni eksperti' poput Lessa imaju ulogu uvjeriti svijet da su ove projekcije 'jedino razumno rješenje'. No, u mjeri u kojoj je on sam 'nezavisan', i njegova 'rješenja' su 'razumna'. Na primjer, Less tvrdi da su 'neriješena nacionalna pitanja' glavna prepreka stabilnosti Balkana. Međutim, već na prvi pogled jasno je da je u pitanju prozirna zamjena teza. Sama ideja stvaranja zaokruženih etnonacionalnih država jest ideja koja je posvuda u svijetu uvijek vodila samo u smjeru stvaranja nestabilnosti, jer zaokružene etnonacionalne teritorije nije moguće stvoriti bez primjene najgoreg fizičkog nasilja, dakle, bez ratova.
Strategija 'rješavanja nacionalnog pitanja' na Balkanu je, ali i drugdje u svijetu, uvijek vodila jedino permanentnoj nestabilnosti, a nikako konačnoj stabilnosti. Što je posebno zanimljivo, pobjednici u Prvom svjetskom ratu na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, prema tada promoviranom 'principu nacionalnog samoodređenja', zagovarali su stvaranje jedinstvene 'nacionalne države Južnih Slavena'. Sedamdesetak godina poslije iste sile prihvatile su, a ponekad i zagovarale, raspad te iste južnoslavenske države u ime nezavisnosti i samoodređenja nekih drugih nacionalnih država, s obzirom na to da su bivše jugoslavenske republike, s iznimkom Bosne i Hercegovine, bile u osnovi konstituirane kao nacionalne države. A sada se njihovi glasnogovornici, kao što je Less, zauzimaju za raspad većeg dijela tih država, u ime zaokruživanja etnički čistih velikodržavnih projekata - naravno, opet u ime 'nacionalnog samoodređenja'.
Dakle, 'nacionalno pitanje' očito je jedna potpuno arbitrarna kategorija, promjenljiva u ovisnosti o trenutnim geopolitičkim interesima. Naravno, interesima velikih, a ne interesima onih malih čije se 'nacionalno pitanje' tu navodno 'rješava'.
No prije nego što odbacimo Lessovu 'analizu' kao puki popis autorovih želja, zapitajmo se koliki je značaj Foreign Affairs u međunarodnim političkim krugovima i koliko ovaj tekst doista može utjecati na postupke nove američke administracije? Foreign Affairs je glasilo tijela koje se zove Council on Foreign Relations (CFR), a njegovo članstvo od početka su činili najugledniji političari, državni tajnici, direktori CIA-e, bankari, profesori, pravnici i najuglednije medijske ličnosti. Ovo je tijelo 1921. godine bilo zamišljeno kao zajednički anglo-američki projekt, kao otjelovljenje tzv. 'specijalnog odnosa' između SAD-a i Velike Britanije, koji je kreiran tijekom Prvog svjetskog rata i koji se održao do današnjih dana.
U tom pogledu, teško da na svijetu postoji časopis s većim političkim utjecajem, usporedivim jedino s utjecajem koji ima sam CFR. Stoga se geopolitički manifest koji je potpisao Timothy Less mora uzeti s najvećom mogućom ozbiljnošću, jer on sigurno odražava interese određenih utjecajnih krugova unutar angloameričkog vanjskopolitičkog establishmenta.
Piše: dr. Zlatko HADŽIDEDIĆ
SUKOBI NA ČEKANJU
Može se očekivati da Donald Trump neće biti naivan i prihvatiti strategiju prezentiranu u Foreign Affairs
S obzirom na količinu javne podrške koju je Hillary Clinton uživala tijekom svoje predsjedničke kampanje od ljudi okupljenih oko časopisa Foreign Affairs, razumno je pretpostaviti da bi ona najvjerovatnije bez oklijevanja prihvatila ovaj Lessov 'dobronamjerni' savjet. Nadajmo se ipak da novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump, koji nije uživao ni najmanju podršku navedenog kruga ljudi, neće biti naivan i prihvatiti strategiju zaokruživanja velikodržavnih projekata prezentiranu u Foreign Affairs kao svoju vlastitu strategiju, i kao viziju koja može pridonijeti miru u bilo kojem dijelu svijeta. Jer, ako bi do toga došlo, čekaju nas ne samo novi etnički sukobi na Balkanu nego i trajna nestabilnost u ostatku svijeta.
Britanska vanjska politika još je od 1990. povremeno, ali prilično nedvosmisleno, zagovarala stvaranje zamišljenih etničkih 'velikih država'...