U kontekstu sveukupnog stanja u susjedstvu, ali i šire, u napetim međunarodnim odnosima, kako komentirate naoružavanje Hrvatske i Srbije o kojemu se posljednjih mjeseci toliko govori?

- Vojna, odnosno obrambena komponenta, tradicionalno i suvremeno bitna je komponenta nacionalne sigurnosti. Jačanje vojnih arsenala uvijek znači povećavanje sigurnosnih kapaciteta i sposobnosti s višestrukim dimenzijama. No, jačanje vojnih arsenala Hrvatske i Srbije zasigurno nema ofenzivne i agresivne dimenzije. Hrvatska nema takve strateške interese i svoju sigurnost bazira na članstvu u NATO-u prema čijim standardima je dužna jačati vojne kapacitete i ulaganja u obranu dovesti na razinu od 2 % BDP-a. Srbija unatoč nespornom postojanju recidiva agresivne ekspanzionističke prošlosti i recentnih agresivnih izjava, jednostavno nema sposobnosti za vojna djelovanja. Dakle, nikakva vojna ugroza nije izgledna. Između Hrvatske i Srbije ne vodi se utrka u naoružavanju. Utrka u naoružavanju uključivala bi postojanje sigurnosne dileme, strateški odnos dvaju aktera u pokušaju dominacije. U odnosima Hrvatske i Srbije nema takve sigurnosne dileme, makar su elementi i intencije ravnoteže snaga nazočni. No, to ne znači da ne postoje sigurnosni izazovi. Spominjanje utrke u naoružavanju predstavlja metaforu koja se koristi u kontekstu koji odlikuje radikalizacija u Srbiji s unutarnjopolitičkom svrhom koja traje već duže vrijeme, pojedini incidenti na socijalnoj i političkoj sceni u Hrvatskoj u odnosu na srpski kompleks te nestabilna regionalna situacija, dok se u pozadini istovremeno odvija strateška bitka za podjelu sfera interesa velikih sila.

Mnoga neriješena pitanja između Srbije i Hrvatske dodatno izazivaju napetost i opterećuju međusobne odnose, a zazor stvara i upletanje, da tako kažemo, Rusije?

- Ruska Federacija ima svoje strateške interese u istočnim dijelovima bivše Jugoslavije. Rusko naoružavanje Srbije logičan je stoga odgovor na američko ustupanje naoružanja Hrvatskoj kao članici NATO-a. Odnosi između Hrvatske i Srbije na najnižoj su razini od vremena velikosrpske agresije na RH. Razdoblje postratne tranzicije i ograničenog partnerstva nije nastavljeno. Ni recentne odnose ne može se promatrati izvan (post)ratnog okvira. Niz neriješenih pitanja, kao i reakcija i te kako opterećuju odnose dviju država, primjerice pitanje nestalih osoba, srbijanske regionalne jurisdikcije za ratne zločine, uhićenja hrvatskih branitelja, osude za špijunažu, ali i više od ostalog nespremnost srbijanskog čelništva za suočavanje s prošlošću. Ambivalentnim aktualnim državnim liderima Srbije, naime, naznačeni je kontekst izvor političkih i državnih karijera, ali, sve više poteza ukazuje, i ključna determinanta državnog djelovanja.

Koliko je zapravo Srbija sigurnosni izazov za Republiku Hrvatsku, posebno u kontekstu sadašnjeg stanja, uključujući i sve ono što slušamo iz Beograda?

- U doglednoj budućnosti nije izvjesna promjena niti jedne od bitnih determinanti opetovanog, u redefiniranoj formi, jačanja velikosrpstva niti borbe za regionalnu dominaciju strateških aktera. Posljedično, u predvidivoj budućnosti to nije zanemariv sigurnosni izazov Republici Hrvatskoj. Srbija je na razmeđi između Istoka i Zapada i Aleksandar Vučić vrlo racionalno koristi poziciju u kojoj se zatekao, ali strateški cilj Srbije je ipak Zapad. No, taj put još uvijek nije utaban, nije jednosmjeran i ne ovisi samo o Srbiji. To je okvir i za redefiniciju i realizaciju strateške politike Hrvatske prema Srbiji i stabilizaciju regionalnog okružja te izgradnju dobrosusjedskih partnerskih odnosa Hrvatske i Srbije. To je interes obje države, interes koji nema alternative.(D.J.)

(Dr. sc. Mirko Bilandžić, stučnjak za terorizam i međunarodnu sigurnost, profesor je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu)