Dramatično pogoršanje sigurnosnog stanja diljem svijeta vidljivo je više od jednog desetljeća i protokom vremena spirala nasilja postaje sve duža i sve šira.

Nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, Sjedinjene Američke Države su u vrlo komotnoj situaciji upravljale “ratnim igrama” otvarajući sukobe nižeg i srednjeg intenziteta, usko slijedeći svoje interese bez straha da im se netko može ozbiljno suprotstaviti. U to vrijeme SAD je uspostavio apsolutnu vojnu i političku dominaciju na globalnoj razini. Stvari su se počele mijenjati nakon niza ratova u kojima je sudjelovala najveća svjetska sila SAD, sa svojim najvjernijim saveznicima Velikom Britanijom i Francuskom od Sijere Leonea, Bosne, Iraka, Afganistana i sada Sirije. Naime, sukob u Iraku i Siriji te bezumno djelovanje novog svjetskog sijača straha i smrti ISIL-a u globalni ring vratio je nabildanu Rusiju koja je već intervencijom u Ukrajini i aneksijom Krima najavila svoj povratak u prvu ligu na svjetskoj geostrateškoj razini. Rusija u svom kutu ima velikog igrača Kinu i za taj dio svijeta zainteresirani Iran, a nove okolnosti dovele su još jedno veliko pojačanje u njezin tim, Tursku. Uvođenjem novih svjetskih igrača počelo je novo slaganje karata i novo pozicioniranje svjetskih sila. Kada uzmemo u obzir sve hiperaktivniju Moskvu na čelu s Putinom i namjeru Kine da SAD skine s pozicije vodeće svjetske sile, sve je izvjesnije često iskrenje koje se lako pretvori u požar koji se teško gasi. Koliko SAD ozbiljno shvaća Moskvu dovoljno govori podatak da je do prije par godina u obavještajnom odjelu američke vojske za Rusiju radilo tisuću stručnjaka, a sada je u istom odjelu zaposleno 13.000 ljudi.

U svjetlu navedenih geostrateških preslagivanja vrlo je zanimljivo propratiti analize i rangiranja svjetskih vojnih sila koje su dostupne široj javnosti. Posljednja objavljena analiza bankarske grupe Credit Suisse o dvadeset najjačih vojski svijeta i analiza podataka o vojnoj moći i sposobnostima zemalja portala Global Firepower koja je obuhvatila 126 država svijeta daje naslutiti kako se vodeće svjetske sile pripremaju za nove izazove. Elementi koji su razmatrani za rangiranje i procjenu snage vojnih sila su između ostalih: vojni proračun, broj aktivnih vojnih osoba, broj tenkova, broj zrakoplova, broj podmornica ili težina mornaričkih sredstava u tonama, u konačnici otprilike donosi sljedeću rang-listu najvećih. Na prvom mjestu je SAD s proračunom od oko 600 milijardi dolara. SAD je i u posjedu najmoćnije svemirske tehnologije (“Bič Božji”) te laserskog topa koji je u stanju potopiti bilo koji ratni brod. Amerika razvija i tzv. skalarno oružje, poznato kao “Teslina zraka smrti”. Slijede Rusija s proračunom oko 80 milijardi dolara, Kina s oko 200 milijardi dolara, Indija s oko 50 milijardi dolara, te Velika Britanija s proračunom oko 60 milijardi dolara. Zatim slijedi Francuska koja godišnje troši na vojni proračun više od 40 milijardi dolara, Republika Koreja nešto manje, Njemačka s proračunom oko 40 milijardi, kao i Japan, te Turska s vojnim proračunom od 20 milijardi dolara. Uz ovih top 10 nalazi se i Izrael zahvaljujući opremi, naoružanju, te aktivnom i rezervnom sastavu oružanih snaga.

Na Global Firepowerovom popisu 126 najmoćnijih vojski svijeta nalazi se i Hrvatska koja je na 62. mjestu. Uzevši u obzir naše okruženje, ispred nas je Mađarska na 59. mjestu, a u leđa nam gledaju Srbija na 70., Bosna i Hercegovina na 89. i Slovenija na 99. mjestu. Makedonije, Kosova, Albanije i Crne Gore nema na ljestvici, dok je Italija na 16. mjestu. Vjerojatno će se mjesta na ljestvici u našem okruženju uskoro mijenjati jer će Srbija pojačati svoje zrakoplovstvo već od ožujka ove godine sa šest aviona MiG-29 dopremljenih iz Rusije.

Kakvo je stanje u Oružanim snagama Republike Hrvatske može se iščitati u posljednjem intervjuu ministra obrane Damira Krstičevića. Navodeći podatke da je u posljednjih osam godina obrambeni proračun pao za više od 25 %, gotovo za 1,4 milijarde kuna godišnje, jasno daje do znanja u kakav se zahtjevan posao upustio. Loša politika MORH-a i urušavanje sustava provodi se već dug niz godina, a započelo je reformama Hrvatske vojske 2000. godine. Učestalim tzv. preustrojima koji su se provodili bez dugoročnog planiranja, suvislog upravljanja osobljem i ljudskim resursima, bez sustavno planiranih promaknuća na osnovi godina starosti, školske spreme i ostalih zadanih elemenata, Hrvatske oružane snage dovedene su u današnje stanje koje svakako nije dostojno hrvatske pobjedničke vojske. Za trajanja predsjedničkih mandata Stjepana Mesića i Ive Josipovića, Oružane snage sustavno su slabljene i dovedene su na sadašnji nezadovoljavajući nivo. Od respektabilne regionalne sile postale su postrojba za mirovne operacije, a preostali dio služi za održavanje hladnog pogona. Rezultati takvog djelovanja poražavajući su za Hrvatsku vojsku. Treba li nas to čuditi u zemlji koja već dvanaest godina čeka na donošenje jednog od najvažnijih dokumenata za obranu i nacionalnu sigurnost? Prema još uvijek važećoj Strategiji nacionalne sigurnosti, Hrvatska još nije ušla u Europsku uniju niti je članica NATO saveza.

Imajući u vidu stav novog predsjednika SAD-a Donalda Trumpa o NATO-u i njegovu najava da treba “razmisliti o zaštiti članica koje za obranu izdvajaju manje od 2 % BDP-a”, jasno je kakav zahtjevan posao stoji pred Vladom i Ministarstvom obrane RH. Da je hrvatska Vlada svjesna toga potvrđuju i zacrtani planovi povećanja obrambenog proračuna za približno 800 milijuna kuna u razdoblju od 2016. do 2019. godine. Podatak da će se u 2019. za jačanje HV-a izdvajati 620 milijuna kuna više u odnosu na 2016. dovoljno govori o namjeri ove vlade da na adekvatan način odgovori i pripremi se za moguće ugroze i prijetnje. Činjenica da Hrvatska s teritorijalnim vodama treba nadzirati više od 100.000 km2 neba i da to papreno plaća Talijanima, jasno ukazuje potrebu nabave borbene zračne eskadrile za HV. Za odluku hoće li to biti američki F-16, švedski JAS-39 Gripen ili južnokorejski FA-50, bitno je da se izborom zrakoplova određuje i izbor strateškog partnera za idućih 30 godina za što su značajni politički, gospodarski i vojni odnosi.

Uvažavajući nove okolnosti od eskalacije terorizma u širem i bližem okruženju, ubrzanog i ozbiljnog naoružavanja naših susjeda (Srbija), dugotrajne migrantske krize, novog geostrateškog preslagivanja, mogućeg redefiniranja politike NATO-a, jasno je da skrb o spremnosti Oružanih snaga RH mora biti sukladna uvjetima i trenutku u kojem se nalazimo i jedan od prioriteta buduće hrvatske nacionalne strategije.(D.J.)

(Ivica Čutura, univ. spec. dipl. ing. sigurnosti)