Vezani članci
HRVATSKA VOJSKA (II.)
HRVATSKA VOJSKA (III.)
INTERVJU: SINIŠA TATALOVIĆ
Ministar obrane i potpredsjednik Vlade Damir Krstičević rekao je prije sjednice Vlade, posljednje u 2016., da je Hrvatskoj potrebno borbeno ratno zrakoplovstvo i da će odluka o tome biti donesena 2017., naglasivši kako takvu odluku treba postići konsenzusom parlamentarnih stranaka jer se radi o nadstranačkom pitanju nacionalne sigurnosti.
“Smatram da nam je ta sposobnost potrebna i da ju Hrvatska treba imati, ne smijemo se dovesti u situaciju kao 90. kada smo bili razoružani”, izjavio je Krstičević. Ponovio je to i u novogodišnjem intervjuu Večernjem listu, dodavši: “Nabava borbenih zrakoplova nadilazi mogućnosti samog MORH-a. Trebamo konsenzus, radi se o sposobnostima HV-a u idućih 30 - 40 godina.”
BEOGRAD SVE BUDNO PRATI
No, ministar financija Zdravko Marić smatra kako se ne mora žuriti s nabavom novih borbenih zrakoplova, a oko dugoročne strategije i plana Oružanih snaga RH još će biti govora, rekao je nakon već spomenute sjednice Vlade. Na upit hoće li popustiti “željama” ministra obrane Krstičevića, “jer rokovi već cure”, odgovorio je: “Shvatili ste već dosad da nisam baš nešto pretjerano popustljiv.”
Nakon nekoliko dana Krstičević je još jednom ponovio: “Vojska je često služila kao rezerva iz koje se prvo izvlačilo kada je trebalo pokriti minuse. Svi moraju biti svjesni da se bez obrane ne može. Želimo li da Hrvatska bude sigurna zemlja, ne možemo stalno rezati istu granu”, izjavio je Krstičević.
Sve u svemu, time se ponovno vraćamo na pitanje je li Hrvatskoj kada je riječ o sigurnosti dovoljno to što je članica NATO-a i Europske unije ili se i sama mora pobrinuti za jačanje svojih Oružanih snaga. Čini se da je krajem godine jasan odgovor stigao iz Amerike, naravno ne samo Hrvatskoj. Naime, novi predsjednik SAD-a Donald Trump jasno je poručio da Amerika više neće poslove prvog svjetskog policajca odrađivati besplatno, pa ni unutar NATO-a, nego će sve njegove članice u vojnim operacijama morati značajnije participirati, ali i samostalno se naoružavati. Očito da se tom porukom da iščitati da NATO više ne može bezuvjetno biti i jamac sigurnosti svake od svojih članica, pa tako ni Hrvatske. Doduše, istina je da je Hrvatska posljednjih godina od NATO-a i SAD-a što dobila, a što i kupila dobar dio kopnenog, zračnog i pomorskog naoružanja. Ali, je li to dovoljno, naročito kada se zna da isto to čini i ruski predsjednik Vladimir Putin, pomažući u naoružavanju svojim saveznicima u srednjoj i jugoistočnoj Europi, prije svega Srbiji. A iz Beograda srpski premijer Aleksandar Vučić galami i pita se za koga se i protiv koga Hrvatska u posljednje vrijeme počela toliko naoružavati, praveći se kao da ne vidi sve veću političku, sigurnosnu i svekoliku nestabilnost u regiji.
Bilo kako god, u vrijeme kada međusobni odnosi Hrvatske i Srbije dodatno tonu te se svako malo pojavi neki novi “nerješivi problem”, sve više se priča o naoružavanju dvije susjedne države. Tako se u Hrvatskoj već godinama govori o modernizaciji flote ratnoga zrakoplovstva, helikopterima, mornarici... U isto vrijeme i iz Srbije se čuju slične želje pa se spominje potreba modernizacije vojnoga zrakoplovstva, nabava helikoptera, artiljerijskih oruđa... U međuvremenu dio želja je i realiziran pa je Hrvatska tijekom posljednjih mjeseci kupila 16 helikoptera Kiowa, dva ruska helikoptera Mi 171, njemačke haubice Panzer, a nabavljena su i Patria borbena vozila. Očekuje se i skorašnja izgradnja prvoga ophodnog broda za potrebe Hrvatske ratne mornarice. Obnova vojnoga zrakoplovstva (blizu stotinjak letjelica) za sada ostaje samo kao želja jer novca za tako velik pothvat nema. Sve dok se novac ne osigura hrvatsko nebo čuvat će MIG-ovi 21.
Ni u Srbiji nisu samo sjedili pa su tako dužnosnici vojske obnovili artiljerijska oruđa, ali i najavili modernizaciju raketnog sustava KUB, haubica 155 mm Nora, samohodne haubice Sora 122 mm, višenamjenskog oklopnog vozila Lazar, desantnih čamaca... Mašta se i o obnovi vojnoga zrakoplovstva i nabavi novih MiG-ova 29.
Uz sve to, situaciju su dodatno zakomplicirale najave novih vojnih vježbi Vojske Srbije s Vojskom Rusije, što se u nekim krugovima shvaća kao direktna prijetnja Hrvatskoj. Znakovita je bila i nedavna izjava premijera Srbije Aleksandra Vučića prije službenog posjeta Moskvi kada je rekao kako u Beogradu budno prate što rade zemlje u okruženju te da ne smiju dopustiti narušavanje odnosa snaga u regiji. “Razmišljamo o nabavi borbenih helikoptera jer su neki u okruženju dobili 16 helikoptera Kiowa. Moramo razmišljati i o odgovorima na balističke rakete, ne želimo sukobe nigdje i nikada i ni s kim, ali moramo biti spremni”, rekao je Vučić, ne krijući da računaju na izdašniju vojnu pomoć Moskve.
ZRAKOPLOVI STARIJI OD PILOTA
O temi naoružavanja nedavno je progovorila i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović, koja kao vrhovna zapovjednica HV-a prati sve što se zbiva i veliki je zagovornik jačanja domovinske sigurnosti. “Hrvatska nikada nije vodila niti će voditi ekspanzionističke ratove. Odluke koje Hrvatska donosi u okviru razvoja Oružanih snaga isključivo su vezane za obrambene potrebe, aktivnosti i nacionalnu sigurnost. Te odluke su usklađene sa saveznicima Hrvatske u NATO-u kako bi Hrvatska preuzela zajedničku odgovornost za zajedničku obranu zemlje”, rekla je Grabar Kitarović.
Analitičar hrvatskog portala Obris - obrana i sigurnost, Igor Tabak, kaže kako on zapravo ne vidi bilo kakvu utrku u naoružavanju Hrvatske i Srbije, i to iz jednostavnoga razloga jer ni jedna od država nema novca za takvo nešto.
“Utrku u naoružavanju Hrvatske i Srbije treba gledati kroz dnevnopolitičke potrebe. Isto tako činjenica je i da je modernizacija naoružanja realna potreba obje države. Primjerice, i Hrvatska i Srbija trenutno raspolažu zrakoplovima koji su stariji od njihovih pilota, što dovoljno govori o stanju naoružanja danas u dvije države”, rekao je Tabak. Dodaje i kako je većina hrvatskog naoružanja nabavljena zapravo tijekom Domovinskoga rata, a da srbijansko naoružanje potječe iz vremena bivše države. Prema njegovim riječima, ni vojske Hrvatske ni Srbije, kao uostalom ni bilo koje države u regiji, ne ulažu ozbiljniji novac u svoje oružane snage nego im, štoviše, kontinuirano smanjuju proračune.
Za nabavljene helikoptere Kiowa Tabak kaže kako su oni zapravo bili vojni višak američkoj kopnenoj vojsci gdje su bili otpisani. “Za nekakav ozbiljniji vojni šoping trebalo bi izdvojiti minimalno sto milijuna eura kojih nema. Nema ni fondova za nabavu naoružanja. Pri tome treba znati i kako nitko ništa od modernoga naoružanja ne poklanja”, ističe Tabak. Također pojašnjava da je novac koji je Hrvatska izdvojila za modernizaciju MIG-ova 21 dovoljan za nabavu tek pola jednoga modernoga vojnoga zrakoplova. Tabak ukazuje i na činjenicu da Srbija ima puno jaču vojnu industriju nego Hrvatska, no i kod njih je kroničan problem manjak novca pa malo toga od planova ide u serijsku proizvodnju.
Tabak ne vidi ništa sporno ni u vojnim vježbama koje Vojska Srbije ima s Rusijom ističući kako zapravo vojske Srbije i Hrvatske imaju odličnu suradnju. “Dvije vojske zapravo surađuju mnogo bolje nego dnevna politika. Uostalom, i Aleksandar Vučić je kao ministar obrane posjetio Zagreb”, istaknuo je Tabak, dodajući kako je svaka vojna vježba svojevrsno pokazivanje mišića. Podsjeća i na niz vježbi koje je Vojska Srbije imala s NATO vojskama gdje su sudjelovali i pripadnici Hrvatske vojske.
IPAK U PREDNOSTI
“Logično je da se Hrvatska mora oslanjati na članstvo u NATO-u, ali to samo po sebi nije dovoljno”, piše politički analitičar Davor Gjenero. Gjenero je pisao i o hrvatskoj predsjednici, koja je od Washingtona navodno dobila naputak da radi na uspravnici Jadran-Baltik, koja se proširila i na Crno more, što je javnosti predstavila kao “njenu osobnu inicijativu.”
“Hrvatska mora izgrađivati savezništvo sa zemljama koje su godinama u neugodnoj geopolitičkoj poziciji, kakva sada nastaje na hrvatskim istočnim granicama, dakle, prije svega baltičkim republikama, Poljskom, ali i Češkom, Slovačkom i Mađarskom. Zemljama iz kruga osnivačica EU-a, koje su svjesne ruske opasnosti, mora prezentirati svoje probleme i s njima usklađivati svoje politike. Važno je, zato, ono što je predsjednica započela s konceptom 'vertikalne suradnje' u Europi, ali ta politika mora biti dio onoga što će u Europskom vijeću i vijećima ministara vanjskih poslova i obrane zastupati hrvatski predstavnici. Nesposobnost lobiranja i zagovaranja svojih prioriteta i elementarnih interesa u ovoj fazi zajedničkih europskih politika ne bi dovela do pukog marginaliziranja Hrvatske i do propuštanja da se iskoriste moguće razvojne dobiti. U današnjim okolnostima u pitanju su elementarni interesi opstanka i stabilnosti države”, navodi Davor Gjenero.
A sve to znači i stabilnost te zadovoljavajuće stanje u Hrvatskoj vojsci, o čemu je govorio i Krstičevićev prethodnik, bivši ministar obrane Josip Buljević: “Zadovoljan sam stanjem u Hrvatskoj vojsci. Naše Oružane snage jedna su od institucija kojoj Hrvati najviše vjeruju... I Ministarstvo obrane i Glavni stožer smatraju da borbena komponenta HRZ-a treba postojati, da trebamo braniti naš suverenitet u zraku, na zemlji i na moru”, zaključio je Buljević.
Sve u svemu, u situaciji kad se odnosi snaga u svijetu mijenjaju, kad je aktualan i novi hladni rat, kao i nova utrka u naoružavanju, gotovo da nitko više ne može biti otok mira u okruženju uzburkanog mora napetosti. Zato je objektivno gledajući posve legitimno da jaka vojska znači i sigurniju državu, uz naravno sve ostale sigurnosne faktore, službe i mjere koje treba provesti sukladno dobu u kojem živimo. To pak ne znači da naoružavanjem treba zazivati nove ratove, no ako je svima, pa i državama u našem okruženju stalo do sigurnosti, pa i vojne, ni Republika Hrvatska o tom pitanju ne smije sebi dopustiti luksuz da se uzda samo u NATO, a ne i u svoje vlastite snage, sposobnosti i spremnost.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
BIVŠI NAČELNIK GS
Najbrža integracija u NATO
Kakvo je stanje hrvatskih Oružanih snaga doznali smo u jednoj od televizijskih emisija i od bivšeg načelnika Stožera HV-a, generala Drage Lovrića: “Vojska ima oko 15.000 pripadnika Oružanih snaga... Prema granici u roku od nekoliko sati može uputiti značajne potencijale. Naravno, ako se za to ukaže potreba. Također, Oružane snage imaju 20.000 pričuvnika koji se mogu angažirati u roku nekoliko dana. Zasad ne postoji potreba i nema ugroze pa su naše prosudbe takve da nema potreba za angažmanom vojske. Hrvatska vojska rođena je spremna i uvijek će biti spremna”, izjavio je Lovrić početkom prošle godine u kontekstu izbjegličke krize. Lovrić je još dodao: “Hrvatska vojska usklađena je s NATO savezom. Hrvatska se najbrže integrirala u NATO savez. Ni jedna vojska u svijetu nije se tako brzo integrirala. Određeni ciljevi i sposobnosti koji su bili zacrtani za 2018. možda će u određenom trenutku kasniti. Ali, i sve zemlje u NATO-u kasne s izgradnjom određenih sposobnosti. No, težit ćemo da Hrvatska vojska harmonizira svoje sposobnosti”, zaključio je.
STVARNA SLIKA
Ima i ogorčenja na uvjete rada
Pretprošle godine, u povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, centrom Zagreba prošla je cijela sila hrvatske vojske i oružanih snaga. Međutim, kakva je stvarna slika Hrvatske vojske? U nekoliko navrata objavljene su i reakcije nezadovoljnih i ogorčenih sadašnjih te bivših pripadnika HV-a. Neki su svoje nezadovoljstvo iskazali samom organizacijom rada, neki neisplatom određenih potraživanja, a neki uvjetima u kojima žive, kao i prehranom u nekim hrvatskim vojarnama. “Mi koji smo bili u vojsci tad, nama je taj mimohod bio smiješan. Vozila su obojili da izgledaju kao nova, pokazali svašta, a mi i dalje u svakodnevnoj upotrebi imamo oružje iz rata. Svi se izvana prave kako je sve super, a zapravo je sve užasno”, bila je jedna od reakcija. Najviše ružnih riječi imali su za stanje u vojarnama. “Jedino je vojarna u Petrinji obnovljena, ali ostalo, primjerice Našice ili Knin... To je užas. To nije dostojno života tamo. Valjda se od vojnika očekuje da budu prljavi i žive u kaosu. Doslovce dobiješ krevet i to je to. I doista je tako”, čulo se nakon mimohoda. Neki su se požalili i zbog neisplate određenih dodataka na plaću zbog čega su s MORH-om završili i na sudu. Iz MORH-a su tada odgovorili kako se u njihovu Ministarstvu poštuju svi zakonski propisi o zaštiti na radu te se u skladu s potrebama i raspoloživim sredstvima na godišnjoj razini ulaže u opremanje i modernizaciju.
VEDRAN OBUĆINA, INSTITUT ZA EUROPSKE I GLOBALIZACIJSKE STUDIJE
Trebamo braniti vlastiti interes
Hrvatska je svojim zemljopisnim položajem oduvijek bila na razmeđi interesa i utjecaja te je vodila određenu politiku koja odgovara veličini i povijesnom iskustvu zemlje.
- U novom rasporedu snaga, koji zasigurno nije još do kraja jasan, Hrvatska bi trebala ostvarivati dobre veze s Bruxellesom, ali i s Turskom i Rusijom, jer se radi o svjetskim i regionalnim silama koje imaju utjecaja na širem području srednje i jugoistočne Europe. Povezivanje sa srednjoeuropskim zemljama u inicijativi “Tri mora” (Jadran-Baltik-Crno more) dobra je strategija za jačanje savezništva s povijesno i civilizacijski bliskim zemljama, ali ne treba zaboraviti da je turska snaga na Balkanu također od velike važnosti te da se moraju održavati solidni odnosi s Republikom Turskom. Usto, posve je nejasno i krajnje besmisleno zahladiti odnose s Rusijom. Hrvatski stav prema Rusiji je nelogičan, ne samo sa stava nekakve idejne podijele nego i stoga što se radi o svjetskoj sili koja je ujedno stalna članica Vijeća sigurnosti. U tom bismo se smislu trebali što više ugledati na našeg susjeda Sloveniju.
- Čini se da je NATO u stalnom preispitivanju vlastite uloge i poimanja kolektivne sigurnosti. Nakon Hladnog rata uspjela se pronaći nova uloga Saveza, posebice u operacijama na Kosovu i Bliskom istoku. Ali danas vidimo nove izazove NATO-u, osobito oko pitanja Turske i terorističkih aktivnosti u Europi. Svakako valja istaknuti da se mnogo obavještajnog i sigurnosnog rada odvija izvan vidokruga javnosti i odvija se dobro. Umreženost NATO-ovih službi u tome uvelike pomaže, kao i učinkovita raspodjela financijskih sredstava na dobrobit cijelog Saveza. Dakle, NATO djeluje, i to svaki dan, ali njegova je kolektivna putanja pred pitanjem nesigurne budućnosti. Ne vjerujem da će doći do većeg sukoba na ruskim granicama upravo zbog različitih ideja što NATO jest, a i zbog kolektivnog donošenja odluka. Teško je pretpostaviti da bi moglo doći do dalekosežne proturuske odluke kad za istim stolom sjede npr. SAD, Turska, Njemačka i Mađarska, sve zemlje koje imaju ambivalentan odnos prema Rusiji. Uostalom, novi američki predsjednik i novi ministar vanjskih poslova pokazuju da će doći do određenog zatopljenja odnosa prema Moskvi i sklon sam vjerovati da će se ponovno pojaviti doba kada će biti nekog oblika suradnje Rusije i Zapada. Ipak, glavni problem ostat će ulazak u tuđe interese. Odnos Rusije i Zapada ovisi kako o gospodarskoj suradnji tako i o poštovanju interesnih sfera. U tom smislu će se intervencija Zapada u Ukrajini, na Kavkazu ili u srednjoj Aziji uvijek smatrati kršenjem ruske interesne sfere. U nekim drugim područjima će se interesi preklapati, a kad se doda koloplet etničkih i vjerskih razlika, onda je to zapaljiva atmosfera. Naravno da se ovdje ističe Balkan kao jedno takvo područje, gdje EU, Rusija i Turska imaju snažne političke i gospodarske interese. Iako se čini da je Balkan izvan fokusa svjetskih sila, važno je uvidjeti da je faza multipolarnosti najslabija u onim područjima gdje postoje ukorijenjeni interesi velikih regionalnih susjeda i svjetskih silnica.
- Povijest nas je učila da uvijek trebamo biti spremni na sukobe, ali i da ne trebamo poistovjećivati Hrvatsku samo s jednom stranom. Hrvatska bi trebala imati prije svega jedan interes - a to je hrvatski. Tek potom možemo razmišljati hoćemo li imati proeuropski ili neki drugi stav. U tom je smislu važno održavati vojnu i obrambenu spremnost, ulagati u modernizaciju i poštovati načelo učinkovitosti spram ograničenih i financijskih i ljudskih resursa. NATO-ova odredba o izdvajanju dva posto proračuna za obranu u tom je smislu vrlo dobra. Vojna spremnost nije vezana samo uz naoružanje, koje jest legitimno, nego i uz sveopće obrazovanje i ljudsku spremnost. Zbog toga valja u srednje škole uvesti predmet o politici i građanskom odgoju koji će imati i svoju vojnu sastavnicu. To nije militarizacija škola, već učenje o važnom dijelu državnog ustroja. S druge strane, Hrvatska bi trebala što više koristiti znanja i iskustva naših pričuvnih i umirovljenih časnika, koji mogu uvelike pomoći u izbjegavanju pogrješaka u radu. Pričuva je važna jer daje državi veću sigurnost i spremnost u slučaju vojne ugroze ili prirodnih katastrofa. Jaka vojska danas ne znači sigurnu državu jer su prijetnje postale asimetrične i nisu vezane toliko uz konvencionalne borbe. Stoga je i ulaganje u naoružanje samo dio svekolikog ulaganja u sigurnost, koja mora imati i odgovore na cyber ratovanje, zaštitu kritične infrastrukture, suzbijanje organiziranog kriminala i pripremljenost za terorističke napade, koliko god oni bili nevjerojatni ili neočekivani. Naoružavanje kao odgovor na opremanje drugih država u susjedstvu, uključujući Srbiju, nije najbolje rješenje jer se time potiče utrka u naoružanju, a dovoljna je samo jača iskra da dođe do sukoba u, primjerice, Bosni i Hercegovini. U tom slučaju, Hrvatska je ustavno obvezna pomoći hrvatskom narodu u BiH.(D.J.)
(Vedran Obućina, politolog iz Rijeke, pročelnik je Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije.)