Novogodišnji krvavi teroristički napad koji se dogodio u Berlinu postavio je opet isto pitanje - što mlade ljude tjera da kreću u takve (često samoubilačke) pohode i koja im je zajednička značajka?

Neposredni izvršitelj terorističkog napada u Berlinu Anis Amri (24) rođen je u gradu Oueslatiji, u jednoj od najsiromašnijih regija Tunisa. Tijekom rane mladosti bio je poznat tuniškoj policiji zbog konzumacije droge i krađe kamiona. Nakon promjena koje su se događale 2011. u sjevernoj Africi, Anis Amri, suočen s mogućnošću da provede pet godina u zatvoru zbog krađe kamiona, ilegalno se ukrcao u jedan od brodova koji prevoze izbjeglice preko Mediterana i domogao se talijanske Lampeduse. Kako se na vrijeme riješio dokumenata, prijavio se kao maloljetni izbjeglica i poslan je u školu u Cataniu, gdje ga se sjećaju po sitnim krađama i fizičkom nasilju kojem je bio sklon. Prema različitim izvorima, njegova radikalizacija počela je na Lampedusi, gdje je zbog stalne sklonosti nasilju promijenio šest različitih kampova. U Njemačku je otišao u lipnju 2015. godine, gdje se prijavio kao politički progonjeni Egipćanin. Zahtjev za azil mu je odbijen jer nije mogao dokazati da je Egipćanin. Tunis mu je, ipak, nakon mnogo birokratskih zavrzlama izdao privremene dokumente koji su stigli u Njemačku dva dana nakon napada u Berlinu. Anis Amri bio je mlad, agresivan, neobrazovan delinkvent koji je počeo ulaziti u probleme sa zakonom i prije punoljetstva. Teško da bi u životu išta postigao i da bi za njega itko znao da nije počinio krvoproliće.

No što je natjeralo Mevluta Merta Altıntasa da ustrijeli ruskog veleposlanika u Ankari prije nekoliko tjedana? Riječ je o čovjeku koj je rođen 1994. godine u Aydinu i diplomcu policijske akademije u Izmiru. Mevlut Altinas je bio pripadnik interventne policije, obrazovan, mlad i perspesktivan policajac. Nije poznato je li bio “usamljeni strijelac” ili možda dio neke terorističke grupe, a za atentat još nije preuzela odgovornost nijedna skupina. Radikalizacija kod mladog policijaca mogla se dogoditi neovisno od indoktrinacije. Ili baš uprkos njoj s obzirom da je riječ o osobi koja je prošla policijsku naobrazbu i odlučila se na atentat ruskog dužnosnika. Grupa koja je u studenom 2015. godine izvela teroristički napad u Parizu sasvim je drugačijeg profila. Riječ je o također mlađim ljudima, u svojim dvadesetim godinama, ali rođenim i odraslim na Zapadu.

Salah Abdeslam (26), rođen u Bruxellesu, jedan od napadača u Parizu, uhićen je skoro pola godine nakon terorističkog čina. Njegov dosje pun je sitnih prijestupa, pljački, posjedovanja droge... Riječ je o profilu sitnog kriminalca koji nije bio u stanju zadržati posao. Radno mjesto tehničara u briselskom javnom prijevozu izgubio je zbog nedolaska na posao.

Salahov brat, Brahim Abdeslam (31), pogino je u istom napadu u Parizu kada je aktivirao eksplozivni pojas. On je također imao dosje u belgijskoj policiji još iz 2010. godine. Brahim je putovao i u Tursku sa željom da se u Siriji pridruži islamistima, ali su ga turske vlasti deportirale natrag u Belgiju. Uz Brahima Abdeslama veže se priča koja govori da nije u pitanju čovjek koji je lišen svake empatije. Naime, u listopadu 2014. godine spasio je petero djece iz zgrade koja je bila u plamenu.

I on je kao i mozak pariških napada Abdelhamid Abaaoud odrastao u briselskoj četvrti Molenbeek, koja se smatra rasadnikom džihadista. Da stvar bude još zamršenija, svi su imali policijske dosjee i bili poznati kao uživatelji cigareta, alkohola i droge. Jedno vrijeme su čak vodili posao u kafiću koji je bio zatvoren zbog uživanja marihuane. Nimalo ortodoksni profili muslimana ni životni putevi svih upletenih u masakre koji su počinjeni posljednjih godina.

Jedino što im je zajedničko jest generacijska bliskost, bilo da je riječ o osobama koje su došle kao izbjeglice ili odrasle u Europi, riječ je o ljudima od 24 do 32 godine starosti. Generacija koja se ne sjeća svijeta prije interneta i mobilnih telefona s naglašenom banalnom narcisoidnošću koja se hrani selfijima i lajkovima.

Logika stvari nalaže da je bombaš samoubojica osoba starije dobi koja nema što izgubiti, osoba s terminalnom bolešću ili netko progonjen prošlošću i željom za osvetom. Mnogi od njih su upravo suprotni slučajeva. Riječ je o ljudima na pragu tridesete koji nisu u životu ništa postigli, a većina njih nikada prije nije ni imala dugoročno čvrsta politička ili vjerska uvjerenja.

Dr. sc. Ksenija Butorac docentica je na Visokoj policijskoj školi Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u radu “Psihološki i organizacijski pristupi samoubilačkom terorizmu” navodi kako su istraživanja pokazala da su za napade bombaša samoubojica potrebna tri glavna elementa: motivirani pojedinci, pristup organizacijama čiji je cilj stvoriti bombaše samoubojice te zajednica koja veliča počinitelje kao heroje i prihvaća njihova djela kao plemenita djela otpora.

Neki su promatrači identificirali tri glavne vrste bombaša samoubojica: one koji djeluju iz vjerskih uvjerenja, druge koji imaju potrebu za osvetom ili odmazdom zbog smrti člana obitelji ili bliskih osoba vezano uz posljedice neprijateljskog djelovanja te one koje izrabljuje organizacija na način da počine teroristički napad zbog manjih financijskih nagrada ili obećanja da postoji bolji život nakon smrti.

Neki autori navode da je zbog posljedičnih osjećaja beznađa, očaja, srama ili poniženja “jednako živjeti ili umrijeti” posebno u arapskoj kulturi koja puno značaja pridaje časti. Drugi tvrde kako napad bombaša samoubojica nije čin očaja, već borbe, na što upozorava analiza sadržaja oproštajnih poruka koje teroristi snimaju prije samoubilačke misije. Napadi bombaša samoubojica tumače se kao način za postizanje samoosnaživanja, otkupljenja i časti za pojedince koji osjećaju nemoć, gaženje dostojanstva, odnosno poniženje, ali i razlozi poput kronično neutažive žeđi za megalomanskom važnošću.

Ovo potonje upravo razlikuje današnje teroriste. I dok su japanske kamikaze prije samoubojstva pisale oproštajna pisma obitelji, 70-ih godina prošlog stoljeća Naoružane proleterske ćelije zagovarale podizanje oružane revolcije, Crvene brigade otimale industrijalce, a RAF pljačkao banke, danas teroristi prije nasilja postavljaju svoje snimke sa selfie štapa na društvenim mrežama. Kao svojevrsnom žudnjom za pet minuta slave, makar i post mortem.