VUKOVAR - Ivan Mato (4), Antun (5), Željko (8), Nena (10), Marijana (12), Marijan (13), Patricija (16) i Željka (17) – djeca su to u obitelji samohranog oca, 43-godišnjeg Željka Petrovića, koji sa svojih osmero dobre dječice skromno živi u vukovarskom naselju Sajmište, u neožbukanoj prohladnoj kući na adresi SR Njemačke 126.

Obitelj je prije mjesec i pol dana zadesila tragedija jer su, naime, djeca ostala bez majke, i otac bez supruge, kada je sredinom studenoga zbog bolesti u 43. godini preminula njihova Nevenka Strunje Petrović. Život tu obitelj ni prije nije mazio, no otac Željko se ne žali.

– Nikad se nisam jadao, ima ljudi kojima je, nažalost, i još teže. Koliko imamo, imamo, život ide dalje. Mi imamo krov nad glavom, a djeca su srećom, zdrava – kazuje, iako u njihovu domu mnogo toga nedostaje.

Otac se dobro snalazi jer su djeca, kaže, skromna i nezahtjevna, dok stariji razumiju situaciju. Unatoč tuzi zbog gubitka majke, u njihovoj je kući za Božić okićen i bor, kuhali su ručak, bili na polnoćki, dobri ljudi pomogli su s darovima...

– Živimo od socijale i dječjeg dodatka. Lijepi su to novci, ali djece je puno, zima je hladna i dobar dio novca ode nam na ogrjev – kazuje Željko Petrović koji posao ne može pronaći, iako je preko HZZ-a završio i prekvalifikaciju za vozača viličara.

Sada, bez supruge, teško da će i moći ostavljati djecu samu, od kojih petero ide u školu.

– I dobri su učenici – ponosan je otac. Reći će da im dobri ljudi pomažu olakšati tešku svakodnevicu; pomaže im Grad Vukovar u plaćanju režijskih troškova, pomoć je najavila i Vukovarsko-srijemska županija, a posebno su zahvalni Župi Kraljice Mučenika na Sajmištu i Župi sv. Filipa i Jakova koje im puno pomažu, kao i Udruga „Vjera i svjetlo“.

– Takvi smo da šutimo i kada nam je najteže – skroman je otac Željko dok se djeca skupljaju oko jedine peći koja grije cijelo prizemlje kuće. Srećom, kuća u kojoj žive bi preko APN-a darovnicom trebala postati njihovo vlasništvo, i to im je velika utjeha, a imaju i vrt koji im dobro dođe pa se hrane nađe na stolu.

Kad ga se pita što njemu i djeci treba, Željko Petrović neće puno govoriti. No, istina je da im je potrebno puno toga.

– Dobijemo rabljene odjeće za djecu iz Crvenog križa, operemo i dobro nam je to, novo nam i ne treba – kaže, tek potom priznajući da im je pregorjela perilica za rublje što su je rabljenu lani kupili, i što ga je bacilo u veliku brigu. U kući nedostaje namještaja i to je, priznat će samohrani otac brojne dječice, najveći problem.

– Nemam im gdje složiti čistu odjeću pa stavim u vreće i napišem koja je čija jer ormara nemamo – kaže, no vidljivo je i da pokoji dječji krevet ili namještaj za polupraznu dnevnu sobu također nedostaje. Kuhinju, dodat će, srećom imaju, a otac se izvještio i u kuhanju.

– Kad otopli, i ako uštedimo nešto novca, rado bih oličio kuću i sredio betonske podove da djeca ugodnije žive – govori. Namještaj mu je, međutim, čak i rabljeni jedostavno preskup. Inače, Željko je Baranjac i pokojnu suprugu, iz Siska, upoznao je u progonstvu nakon čega su se doselili u Vukovar koji im se, kaže, i svidio. Zadovljan što ima krov nad glavom i zdravu djecu, Željko Petrović ponavlja da unatoč svim nedaćama nije naučio kukati.

– Najveća nam je bijeda što su djeca, uglavnom još mala, ostala bez svoje majke – zaključit će taj skromni samohrani otac.