Ovdje bismo pokušali narisati tri teološke božićne crtice, donijeli bismo tri božićna poklončića koja bi možda mogla razveseliti pokojega čitatelja.

PRVA CRTICA: Postoji jedno, u teologiji nažalost zaboravljeno i zapostavljeno, a meni posebno drago djelo teologa Friedricha Schleiermachera - “Weihnachstsfeier” (“Božićno slavlje”). U “Božićnom slavlju” Schleiermacher predstavlja božićno druženje jedne obitelji s njihovim prijateljima - donose se darovi, svi ozarena lica otvaraju darove, raduju se njima, a pritom se veselo pjevaju božićne pjesme. Cijela dvorana ispunjena je mirnom svečanošću i razdraganim ozračjem božićne radosti. No, odrasli vode ozbiljne razgovore o Božiću te Schleiermacher spretno, u obliku dijaloga, predstavlja njihove misli. Susrećemo tako racionalista Leonhardta, koji u božićnom slavlju ne vidi ništa osim puke proslave djetinje dobi. Sve ostalo, o čemu govori kršćanstvo (sjedinjenje božanskoga i ljudskoga, Isus Krist kao Bogočovjek) izgleda mračno poput same božićne noći. Leonhardt kao da izriče i većinu današnjih racionalista koji u Božiću ne vide nikakav poseban događaj, ono što teologija naziva misterijem, otajstvom. Za većinu Božić je slavlje koje za objekt ima dijete i djetinji duh, ako danas uopće i to. To je kao takvo dobro i ne treba to ukidati, mišljenja je Leonhardt, a vjerojatno i svi današnji racionalisti. No, s pravom Leonhardtov prijatelj Ernst ističe da se božićna radost, kojoj se posebno vesele djeca, ne može tumačiti samo time što odrasli darivaju djecu. I preko godine se darivaju djeca, ali tim darovima nedostaje duboka radost, upravo ona posebna božićna radost.

Ernst uspoređuje tu posebnu božićnu radost s novogodišnjom te upozorava kako ta radost Nove godine nema onu lakoću božićne radosti. Zašto? Božićna radost dolazi iz činjenice Božjega otkupljenja u Isusu Kristu. Ovako to sažima Ernst: to je “radost zbog ponovno pronađenoga višeg života iz kojega jedino cvjetaju sve njegove ljupkosti”. Dakle, Božić je slavlje “višega života”, “novoga života”, kako će na jednom drugom mjestu Ernst isto istaknuti. Taj novi život, ta “pomlađenost” čovjekova života, dolazi od Boga koji je postao čovjekom.

Zanimljivo je da Schleiermacher već početkom 19. stoljeća, kada je spomenuto djelo i nastalo, primjećuje bitnu razliku između božićnoga i novogodišnjega slavlja gdje je ovo drugo, kazuje on preko Ernsta, “obnavljanje propadljivoga”. Schleiermacher time poručuje da je božićna radost ponajprije radost koja dolazi odozgor, radost koju se ne može proizvesti i stvoriti umjetno, nego radost koja se prima jedino kao dar. Možda su nam božićna slavlja ponekad tako teška upravo zato što nedostaje iskustva dara i milosti, radosti koju ne proizvodimo, nego primamo od Boga. Onaj tko vjeruje u Boga koji je postao čovjekom i donio radost čovjeku, može reći ove predivne riječi koje je izgovorio Ernst: “Stišćem te iznova u svoj zagrljaj poput dara ovoga današnjeg dana, ti ljubljena. Kao da si mi dana zajedno s Otkupiteljem, tako me sada zahvaća divan i svečan osjećaj u velikoj radosti.” U ove božićne dane možda smo i sami pozvani, posebice u krugu obitelji i prijatelja, snažno i ponovno “stisnuti se u zagrljaju”.

Upravo je zato u središtu cijeloga djela vesela djevojčica Sofija. Sofija se raduje jaslicama, veseli se darovima, nije opterećena sobom, čak ni tugom ni radošću. Meni jedan od najdražih razgovora jest onaj između nje i racionalista Leonhardta. U jednom je trenutku Leonhardt lukavo pita: “Jesi li sada tužna ili vesela?” Na što Sofija odgovara: “Ni jedno ni drugo. Najradije bih bila ono što jesam svaki put.” I nastavlja Sofija tvrdeći da ne voli biti ni jedno ni drugo, jer se onda “tuga i veselje nepotrebno prepiru”. Karolina, još jedna sugovornica razgovora, ovako tumači Sofijine riječi: djetinji duh znači “primati svako raspoloženje i imati svaki osjećaj čisto i potpuno”. I to je za nas lijepa poruka. Kršćanin bi trebao zauzeti stav poput Sofije u ovo božićno vrijeme: ne opterećivati se ni radošću, ni tugom. Zašto? Ponekad želimo gotovo nasilno pobuditi u sebi samima i u drugima nekakvu savršenu božićnu radost, koja bi bila lišena svake tuge. A upravo tako se događa da budemo tužni, nezadovoljni u božićnom vremenu, da se onda “prepiremo” s tugama drugih, kako veli Sofija. Možda nas ovdje djevojčica Sofija podučava da budemo slobodni i od radosti i od tuge, da i radost i tugu primamo čisto i potpuno, neopterećeni sobom, otvarajući se nečemu što nas nadilazi, a to je Božji dolazak u naš život.

I kako to biva i za naših božićnih objeda, kad se često razgovori ugodni pretvore u intelektualna nadmetanja i ponekad podbadanja, nešto slično dogodilo se i u božićnom druženju naših protagonista. Tako je bilo dok se nije pojavio tajanstveni gost Josip. Josip prekida to nadmetanje i raspravu. On nije došao držati govore, nego se radovati sa svima te poziva sve sudionike na slavlje. Zašto? Veli on: “Sve su mi forme krute, a svaki govor dosadan i hladan. Neizrecivi objekt zahtijeva i izaziva u meni jednu neizrecivu radost, i ta moja radost može se poput djeteta smješkati i klicati. Svi su mi ljudi danas djeca i zato su mi dragi. Ozbiljne su bore poravnane, brojke i brige nisu ispisane na njihovu čelu, oko im sjaji i konačno je živo, u njima slutim lijepo i ljupko postojanje.” Možda je i nama potreban jedan takav Josip, Josip koji će nas u ovo božićno vrijeme pozvati da se ostavimo prepiranja i rasprava, da sve ljude bar ovih dana promatramo kao djecu i da nam budu dragi, da nam božićna radost poravna ozbiljne bore i obriše bar na tren brojke i brige na našim čelima. No, kao što rekoh, tu radost ne možemo sami proizvesti, trebamo je primati kao dar odozgor. Kako se i ova crtica ne bi pretvorila u puko teoretiziranje, s našim Josipom iz Schleiermacherova djela mogu samo pozvati čitatelje da u krugu svoje obitelji učine sljedeće: “Budimo veseli i zapjevajmo nešto pobožno i veselo!”

DRUGA CRTICA: Katolička Crkva 28. prosinca slavi jedan neobičan blagdan, blagdan Nevine dječice. Božićna idila ne traje dugo. Već sljedećega dana, 26. prosinca, Katolička Crkva slavi mučeništvo sv. Stjepana, a potom, 28. prosinca, mučeništvo nevine dječice koju je bijesni Herod dao pogubiti kako bi s njima pogubio i novorođenoga kralja koji bi ga mogao ugroziti. Kršćanstvo je tako od samih početaka određeno progonstvom i mučeništvom, kršćanstvo se rodilo s križem te trajno ostaje u znaku križu. Kao i onda, tako i danas uvijek postoje “Herodi”, a to smo možda i mi, “Herodi” koji Boga žele izgurati iz ovoga svijeta, koji ne mogu prihvatiti da se netko usuđuje ugrožavati njihovo kraljevstvo, kraljevstvo moći, oholosti, samodostatnosti, ravnodušnosti i hladnoće duha.

No, vratimo se tomu neobičnomu blagdanu Nevine dječice. Naime, Crkva slavi nevinu dječicu kao svetce. Vrlo neobično, jer u svetcima častimo uvijek neku posebnu krjepost. U nekih je to hrabrost, služenje bližnjima, u drugima pak razboritost, vjernost ili čistoća. Za nevinu dječicu ne možemo navesti nikakvu krjepost, nikakvu zaslugu, baš ništa konkretnoga u njima ne postoji što bi nam bilo uzor. Zašto onda slavimo nevinu dječicu? Vrlo jednostavno: slavimo misterij milosti, Božje milosti, piše Romano Guardini na jednom mjestu. Da, mi se u svojem životu napinjemo, trsimo se svim silama nešto postići, biti priznatima, medijski prepoznatljivima, znanstveno relevantnima, u selu i gradu poznatima. Ali, zaboravljamo da to sve, koliko god bilo važno, nije najvažnije u životu. Ono najvažnije u životu jest milost, dar milosti. Čudno je to. Sreća čovjekova ovisi o milosti, ovisi o milosti ljubavi, a ne o djelima, naporima i naprezanjima. Sve možeš postići u svojem životu, ali ne možeš prisiliti nekoga da te voli. Čudno je to. Ljubav, koja jedino usrećuje čovjeka, događaj je milosti, a ne napora, dolazi izvana, od drugoga, a ne iznutra, od nas.

Nismo li možda danas upravo zato toliko nesretni jer mislimo sreću postići svojim silama, jer smo postali krajnje neosjetljivi za milost, za dar milosti? Ne znam, ali znam da nam taj čudan blagdan Nevine dječice upućuje na milost. Njihova malena stvorenja, ta stvorenja Božje milosti, kazuju nam: “Ništa iz sebe samih. Sve je darovano. Također ništa za sebe, jer oni ni sebe ne posjeduju” (Guardini). Eh, kad bismo mi tako mogli reći za sebe: “Ništa ja nisam stvorio, sve mi je darovano; ništa ne posjedujem za sebe, jer ne pripadam sebi, već Bogu i drugima.” Ah, kad bismo to mogli reći umjesto onoga: “Sve iz mene i sve za mene samoga.” Kad bi samo malo Božja milost začinila naše živote, sve bi bilo drukčije. Štoviše, postali bismo lagani, graciozni, razigrani poput nevine dječice, koju katolička liturgija slavi kao razigrane pred oltarom: “Za Krista prvi mučeni, k'o pozaklana janjad pred žrtvenikom igrate se s palmom i s vijencima.”

TREĆA CRTICA: U svojim poznatim “Američkim predavanjima” talijanski književnik Italo Calvino sažima svoje viđenje književnosti i umjetnosti. Riječ je o doista snažnim i dubokim mislima koje bacaju svjetlo ne samo na razumijevanje književnosti nego cjelokupnoga ljudskog života. Tako Calvino navodi sljedeće vidove književnosti: lakoća, hitrost, točnost, vidljivost i mnogostrukost. Premda bi o svakom valjalo razmatrati, ovdje bih se samo nakratko zaustavio na prvom i posljednjem vidu: lakoća i mnogostrukost.

Calvino tako piše da je svojim pisanjem nastojao oduzimati težinu stvarima, događanjima, ljudima te svemu darivati lakoću. Lakoća je reakcija na težinu postojanja. Ta lakoća za Calvina nije nešto površno i banalno, ona podrazumijeva točnost i određenost, jer “treba biti lagan poput ptice, a ne poput pera” (Valery). Drugim riječima, lakoću stvarima daje onaj koji u svim stvarima i osobama precizno prepozna i izrekne njihovo temeljno određenje. U pravu je talijanski književnik. Danas su ljudi tako teški, teških misli, teških tema, zrače jednom golemom težinom koja nas strašno pritišće. Razlog je možda upravo u tomu što nedostaje preciznosti i određenja. Nisu precizno odredili što je vrijedno življenja, a što ne, što je bitno, a što nebitno. Ili, drukčije rečeno, ljudi neprestano problematiziraju, njihova je misao, njihovo je pisanje, njihovo djelovanje krajnje negativno. Zašto? To negativno obuzelo ih je, iznutra nisu određeni pozitivnim, unutarnjim mirom, mirom koji proizlazi iz odluke: precizno i određeno pripadati Neprolaznomu, Vječnomu, Bogu.

Možda je Božić vrijeme kada bismo se trebali osloboditi goleme težine postojanja, stalnoga problematiziranja i logike negativnosti, dopustiti da Bog Neprolazni, Vječni, odredi naše postojanje. Da ne budemo “malovjerni”, usredotočeni na sebe i na svoje probleme, nego na Drugoga, na Boga, na druge: “Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vrjedniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svojemu stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest, a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, ne će li još više vas, malovjerni?” (Mt 6, 26-30).

Mnogostrukost se za Calvina odnosi na to da književnik ne smije biti mislilac jedne misli. Život je mnogostruk, raznolik da bi ga se moglo strpati u jednu misao, u jedan stil, u jednu temu. Zato je potrebno misliti život eciklopedijski, raznoliko, razvijati mnogostruke misli, teme, stilove, jednom riječju dopustiti da cijeli život struji našom mišlju. Nažalost, mnogi mislioci jesu mislioci samo jedne misli, stalno prevrću jednu te istu misao, jednu te istu temu, nerijetko uvijek unutar jednog te istog političkoga i misaonoga bloka. Mnogi su razlozi takve jednolične i uske misli, ali, kako je to sjajno primijetio Calvino, jedan od razloga je i taj što ljudi ne znaju misliti izvan sebe i bez sebe. Uvijek tako misle, tako djeluju da se ne mogu nijedan pedalj odmaknuti od sebe samih. U svakoj misli susrećemo njih same i zato su naporni i teški, dosadni i beživotni. U tom smislu potrebno je učiniti odmak od sebe, što Calvino predivno sažima: “Kad bi bar bilo moguće djelo koje bi bilo zamišljeno izvan selfa, djelo koje bi nam dopustilo da iziđemo iz svojega ograničenog gledišta individualnoga jastva, ne samo kako bismo ulazili u druge slične nama nego da možemo govoriti o onom što nema riječi, o ptici na rini, o stablu u proljeće i stablu u jesen, o kamenu, cementu, plastici.” Da, kad bi nam bilo moguće izići iz sebe, izići iz današnjega mentaliteta selfija, učiniti taj spasonosni odmak od sebe samih, svojom mišlju, svojim djelovanjem, svim stvarima, svim ljudima, svakomu stvorenju dati hommage. Božić je upravo to vrijeme, vrijeme kada Bog izlazi iz svojega selfa, kad dolazi k nama i nama daje veliki i počasni hommage: “Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3, 17). A mi? Dajmo i mi hommage jedni drugima, svakom stvorenju.

Piše: Ivica RAGUŽ