Nadbiskup metropolit đakovačko-osječki, mons. dr. Đuro Hranić, u vremenu najradosnijeg kršćanskog blagdana, Božića, govori o vjeri, mladima, životu u Hrvatskoj i izvan nje, problemima koji terete domovinu i drugim aktualnostima.

Koliko mladi danas prakticiraju vjeru, koliko je danas mladom čovjeku teško ili jednostavno biti katolik, živjeti svoju vjeru u vremenu u kojem jesmo?

- Visok postotak naše hrvatske mladosti su iskreni vjernici i mnogi među njima su religiozne osobe, koje prakticiraju svoju vjeru. Hrabro plivaju protiv struje u koju su uronjeni i svijetle svjedočanstvom svoga života: svojim radom, trudom, plemenitošću i dobrotom. Na našim crkvenim susretima s mladima i za mlade vidim drugu stranu medalje od one koju pokazuju mediji. Susrećem čestitu, dobru, marljivu i skromnu mladost, koja prepoznaje vrednote, koja prihvaća i različite oblike žrtve i samoprijegora radi dobrobiti drugih ljudi; mladost koja je otvorena za ideale i spremnu na njihovo oživotvorenje. Imam dojam da mi odrasli vjernici nismo ništa bolji od naših mladih, štoviše, da su mladi često bolji od nas starijih: po solidarnosti, iskrenosti, spremnosti na žrtvu radi dobra drugoga, po socijalnoj osjetljivosti, poštenju i nizu drugih vrednota. Kad je u pitanju postotak mladih koji se deklariraju kao katolici i koji redovito sudjeluju na nedjeljnom euharistijskom slavlju, koji su aktivni u svojoj župnoj zajednici i dolaze na neki od tjednih oblika ponude za mlade u njihovim župnim zajednicama, taj postotak nije ništa manji od postotka odraslih vjernika. Mislim da u pitanje ne treba stavljati mlade, nego ono što im mi odrasli nudimo, kakav im primjer svoga života i svoje vjere pružamo i svjedočimo, kakvo im društvo ostavljamo u baštinu.

U prosincu 2015. uputili ste poziv svim župnicima Nadbiskupije u kojemu ukazujete na fenomen trgovine ljudima kao velik problem s kojim se suočava sve više zemalja. U kojoj se mjeri Hrvatska suočava s ovim problemom i na što pozivate?

- Smatram da nitko od nas, a napose članova Crkve, ne bi trebao ostati inertan pred suvremenim oblicima ropstva. Preko medija doznajemo da je Hrvatska zemlja preko koje se odvija krijumčarenje te ilegalan tranzit ljudi, s čim je ponekad povezan i lanac trgovine ljudima. To nam potvrđuju i najnovije dnevne vijesti s početka ovoga tjedna. Na zlo trgovine ljudima više je puta upozoravao i papa Franjo, te nas pozvao da ne okrećemo pogled pred trpljenjima svoje braće i sestara koji su lišeni svoje slobode i dostojanstva, već da imamo hrabrosti dotaknuti Kristovo trpeće tijelo koje susrećemo na licima onih koji su žrtve trgovine ljudima (usp. Poruka za Svjetski dan mira, 2015., br. 5-6). Na tragu toga Papina poziva i mi smo 8. veljače ove godine u našoj Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji obilježili prvi Međunarodni dan molitve i osvješćivanja protiv trgovine ljudima. Zahvalan sam Družbi Milosrdnih sestara sv. Križa koja podržava svoju članicu, s. Viktoriju Šimić, prof., omogućuje joj potrebnu edukaciju i financijski prati njezino sudjelovanje na stručnim skupovima, dopušta joj da kao članica Europske udruge redovnica umreženih u borbi protiv trgovine ljudima i njihova iskorištavanja djeluje na području naše nadbiskupije i šire, da obilazi naše župne zajednice i srednje škole te da svojim predavanjima, organiziranjem molitvenih i drugih skupova senzibilizira našu crkvenu i društvenu javnost za zlo iskorištavanja i trgovine ljudima i da im otvara oči za prepoznavanje elemenata koji upućuju na moguće kršenje ljudskih prava i slobode, na prisilu i nasilje - sve do trgovine djecom, ženama i muškarcima u najužem smislu te riječi.

Iseljavanje iz Hrvatske je eskaliralo. Došli smo do toga da u Dubilnu u Irskoj imamo prvog hrvatskog dušobrižnika. Kako i kojim mjerama zaustaviti odlazak prije svega mladih u inozemstvo?

- Problem iseljavanja, na žalost, prati Slavoniju već dugi niz godina. Možda nismo ovaj problem na vrijeme zapazili i počeli ga rješavati dok nije zadobio današnje razmjere. Naime, iako je došlo do mirne reintegracije Slavonije i Baranje početkom 1998. godine, dobar dio vjernika i građana nije se vratio svojoj kući nakon sedmogodišnjeg prognaništva. Snašli su se u novim sredinama, a i sjećanja na ratne strahote bila su još svježa. I ratna razaranja te proces privatizacije učinili su svoje te su mnogi ostali bez radnih mjesta jer od nekadašnjih gospodarskih divova ostali su ostaci ostataka, pretvoreni u ekonomske patuljke. U isto vrijeme u Slavoniju su došli prognanici iz drugih krajeva, ponajviše iz susjedne BiH, ali i iz Srijema, te se ovi trendovi odlaska i nepovratka nisu odmah uočili. Posljednjih godina, osobito od trenutka kada je RH postala punopravna članica Europske unije i granice su se otvorile, odlazak iz Slavonije, ponajviše mladih, ali i mlađih obitelji, poprimio je kataklizmičke razmjere, poput tsunamija. Odlazak sada nije samo iz područja koja su bila okupirana, nego iz svih dijelova Slavonije, ali i Baranje. Koliki je razmjer odlaska možda ponajbolje govore procjene službenih institucija koje ističu da je iz samog Osijeka otišlo oko trideset tisuća ljudi, iz Slavonskog Broda oko 20.000, te se procjene broja iseljenih iz cijele Slavonije sada penju i na više od 100.000 ljudi. Većinom se radi, kako rekosmo, o mladim, visokoobrazovanim osobama, u naponu snage, o onom dijelu populacije o kojem ovisi natalitet i budućnost regije. Kakva će stoga biti budućnost, samo Gospodin zna, jer ako svi odemo, tko će ostati? Suočeni s ovim tsunamijem iseljavanja, na zamolbu nekih biskupa, poslao sam svećenika u Dublin kako bi se duhovno skrbio o našim ljudima, jer ih ne smijemo ostaviti same u tuđini. Osim toga, vjerujem da će se neki od njih vratiti natrag te na ovaj način ne želimo s njima izgubiti bilo kakav kontakt. U tom smislu apeliram na sve odgovorne, ponajviše na Vladu RH, da učine sve kako bi se Slavonija i Baranja gospodarski oporavile i na taj način zaustavio proces iseljavanja. Neke izjave obećavaju, osobito one kako će se nova Vlada na poseban način posvetiti tim pitanjima, ali sve je još uvijek ostalo samo na riječima, a iseljavanje nezaustavljivo teče. Očekujem stoga da Vlada donese zakonske i pravne okvire koji će omogućiti lakša ulaganja u ove krajeve, povući sredstva iz europskih fondova u kapitalne investicije, konačno donijeti strategiju ruralnog razvoja i dugoročnu agrarnu politiku, osigurati sredstva za ulaganja u infrastrukturu, a nije manje važna i stambena politika, potom donošenje politike zapošljavanja mladih, pitanje rodiljnih naknada itd. Samo jednom sveobuhvatnom obnovom Slavonije i Baranje možemo zaustaviti trendove iseljavanja. S druge strane, veliku odgovornost imaju i lokalni političari koji moraju uspostavljati duh suradnje sa središnjom vlasti, a ne tjerati inat i u interesu općeg dobra nadići stranačke interese. I gospodarstvenici moraju imati više hrabrosti, osobito iz drugih, razvijenijih krajeva Hrvatske te u duhu solidarnosti pripomoći razvoju Slavonije, Baranje i Srijema. Naš čovjek je vrijedan i odgovoran, ali mu se mora pomoći. Slavonija to zaslužuje, jer kada je drugima bila potrebna pomoć, Slavonija je uvijek spremno i otvorena srca druge primala i pružala im drugi dom.

Nedavno ste spomenuli impresivnu brojku zaposlenih u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji? Čini mi se da trenutno zapošljavate veći broj ljudi od bilo koje druge tvrtke u Đakovu?

- U središnjim ustanovama Đakovačko-osječke nadbiskupije, osim svećenika i časnih sestara, trenutno imamo 108 zaposlenih vjernika laika, u različitim službama i s različitim stupnjem obrazovanja, od spremačica do čelnih osoba s doktoratom znanosti. U Nadbiskupskom ordinarijatu ih je 41, u Bogoslovnom sjemeništu 27, u Caritasu 24 i u „Misnim vinima d.o.o.“ 16 osoba. Od 41 zaposlenog u Nadbiskupskom ordinarijatu, njih 14 radno mjesto ima u Vikarijatu Osijek. Osim zaposlenika u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, određeni broj zaposlenih suradnika imamo i u župama (vođenje domaćinstva, rad u župnom uredu...) te u drugim crkvenim ustanovama, kojima osnivač nije Nadbiskupski ordinarijat, nego župe i samostani (pet dječjih vrtića, “Zlatni cekin” u Sl. Brodu i sl.). Ima ih i na puno radno vrijeme i na pola radnog vremena. Ti zaposlenici radne ugovore sklapaju sa župnicima, poglavarima samostana ili s drugim odgovornim osobama. Ovaj čas nemam podatak o točnom broju takvih zaposlenika u crkvenim ustanovama na području Nadbiskupije. No, i njih je ukupno bar toliko koliko je zaposlenika u središnjim nadbiskupijskim ustanovama. (Ovdje ne ubrajam zaposlenike Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu i katoličkih gimnazija u Osijeku i u Sl. Brodu, koji rade u crkvenim ustanovama, ali plaću primaju od Ministarstva znanosti, prosvjete i sporta.) Moram reći da su neke od službi u župnoj zajednici (zvonari, sakristani, osobe koje skrbe za čistoću i urednost liturgijskog i crkvenog prostora te paramenata, animatori liturgijskog pjevanja i sl.) po svojoj naravi volonterske službe, koje načelno na sebe trebaju preuzeti članovi župne zajednice. Vremenski i stručni angažman koji zahtijevaju te volonterske suradničke službe različit je od župe do župe (ovisno o njihovoj veličini, geografskoj konfiguraciji i sl.). U nekim župama vjernici dogovorno između sebe podijele te obaveze, kako nitko ne bi bio preopterećen, i obavljaju ih na duže ili kraće vrijeme potpuno gratis. No u drugim župama vjernici između sebe traže osobe koje će - i u njihovo ime ili umjesto njih - obaviti volontersku suradničku službu i spremni su takvim osobama povremeno pružiti neki znak svoje zahvalnosti (ovisno o darovanom vremenu, stručnom znanju, ljubavi i entuzijazmu takvih volonterskih suradnika...). Taj svoj novčani znak zahvalnosti vjernici daju takvim volonterskim župnim suradnicima direktno ili preko župnika. No, to je slobodan povremeni dar župljana, koji se ne može isplaćivati iz župne blagajne i od njezinih redovitih prihoda, i zato je on od župe do župe različit te neujednačen. Riječ je doista o nagradi u visini od koje stotine kuna, koja nije nikakav redoviti honorar niti redoviti prihod. Zahvaljujem svim vjernicima koji obavljaju navedene službe ili svojim slobodnim darom podržavaju one koji ih preuzimaju. Na kraju moram posebno zahvaliti uistinu velikom broju volonterskih suradnika (riječ je o ukupno nekoliko tisuća ljudi; u cijeloj nadbiskupiji ima ih možda i desetak tisuća), koji redovito godinama volonterski obavljaju neku službu u župi, a da nikada nisu primili nikakvu nagradu. Takvi su odreda npr. članovi župnih zborova, članovi župnih vijeća, čitači i sl. Svima hvala!

Kojom riječju ili djelom navesti ljude da ne naprave propust ovoga Božića u pomoći bližnjemu svome?

- Nevolja i siromaštvo uvijek zbližavaju ljude. Koliko god situacija bila teška, ona je uvijek i prigoda da pokažemo svoje veliko srce. Ili kako kaže narodna mudrost: Na muci se poznaju junaci. Pozivam sve vjernike i ljude dobre volje da ovoga Božića budu junaci dobrote i u duhu solidarnosti pomognu jedni drugima. Žalosna je činjenica da su se ljudi, zbog teškog stanja, povukli u svoju privatnost, a naše ulice opustjele. Ne smijemo dopustiti da nas zahvati depresija, jer Božić je blagdan radosti, života i obiteljskog zajedništva. Ovaj bijeg u svoju privatnost i s druge strane posljedična depresija možda su naši najveći grijesi i propusti u odnosu prema bližnjima. Božić se može i skromnije proslaviti, a da se ne izgubi njegova radost. Ne smijemo dopustiti da izgubimo obiteljsko zajedništvo. Na to sam upozorio i u božićnoj poruci, naglasivši kako Božić donosi svijetu novi poredak vrijednosti. Novorođeni u jaslicama - Božić, uči nas kako se sreća ne krije u izobilju materijalnih dobara, nego da je velik onaj tko zna biti skroman, jednostavan i ponizan, tko je spreman otvoriti se drugome, vidjeti i prepoznati lice Božića, poći mu u susret, radovati mu se i obasipati ga djelima ljubavi i milosrđa. Božićno vrijeme prepuno je lijepih riječi i želja, koje valja obogatiti i oplemeniti konkretnim djelima. Ne bismo sebi smjeli dopustiti da nas svijet reklama i blještavila zaslijepi te da iz vida izgubimo istinsku poruku Božića. I ne zaboravimo pružiti ruku pomirenja, lijepu riječ i radost susreta, jer to će nekima više značiti od pune košare materijalnih darova.

Zaključena je Godina milosrđa. Vaš komentar?

- Mi smo u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji Godinu milosrđa povezali s obilježavanjem 150. obljetnice početka gradnje naše katedrale te smo nakon 34 godine organizirali dekanatska hodočašća u katedralu i hodočašća pojedinih skupina vjernika: mladih, ministranata, političara i gospodarstvenika, vjeroučitelja itd. Osobito sam zadovoljan brojem sudionika, sudjelovanjem hodočasnika i cjelokupnom organizacijom dekanatskih hodočašća. Na dekanatskim hodočašćima pod vodstvom svećenika kroz katedralu je prošlo i u slavlju je više od 25.000 vjernika. Hodočasnika je bilo i u tri ostale oprosne crkve na području Nadbiskupije: konkatedrala sv. Petra i Pavla u Osijeku, župna crkva Gospe od Brze Pomoći u Sl. Brodu i župna crkva sv. Filipa i Jakova u Vukovaru. Možemo biti zadovoljni odazivom vjernika na hodočašća u katedralu i u navedene oprosne crkve.

Razgovarala: Maja MUŠKIĆ