Jesu li građani Hrvatske sretni ili nesretni, odgovore su donosila brojna istraživanja. Iako uglavnom pripadamo sredini ljestvica sretnih nacija, ovoga mjeseca, zbog blagdanskog ozračja, božićnog i novogodišnjeg, ipak malo više trošenja, druženja s obitelji i prijateljima, vjerojatno bi se dalo naslutiti i više sreće.

No, ona se već u siječnju naglo srozava, a znamo i zašto. Nakon svog prosinačkog blještavila i lažnog dojma o dobrom životu, zanemarujući što Božić zapravo jest, naglo se osvješćujemo i postajemo svjesni surove realnosti, mnogi i beznađa, pa u siječnju slijedi već uobičajena depresija.

Suočavanje s plaćanjem računa nakon impulzivna trošenja za mnoge je trenutak otrježnjenja jer se često pri kupnji ne misli koliko je novčanik debeo i je li baš svaki kupljeni proizvod nužnost. Globalno konzumerističko društvo sa svojim napadnim reklamama potiče na svakodnevno trošenje, doživljaj i iskustvo kupnje, a materijalizam i želja za posjedovanjem, čini se, kao da su stavljeni na vrh društvene ljestvice.

Bilo kako bilo, prema posljednjem istraživanju o zemljama gdje žive najsretniji ljudi (World Happines Report 2016.), u kojem je sudjelovalo 157 zemalja, najsretniji ljudi žive u Danskoj, Švicarskoj, Islandu, Norveškoj i Finskoj. Od zemalja iz regije, najsretniji ljudi žive u Sloveniji koja se nalazi na 63. mjestu ove liste, a prate ih građani Hrvatske na 74.

Uglavnom stan, posao, obitelj, zdravlje i prijatelji, tako danas sanjaju Hrvati. Rekli bismo, skromno. No, istraživanje koje su također proveli hrvatski Forbes i Institut “Ivo Pilar“ pokazuje da je mali san većine otvorio prostor za američki san na hrvatski način, pa otuda i manje sreće u Hrvata. Jer američki san je san o zemlji u kojoj bi život trebao biti bolji, bogatiji i ispunjeniji za svakog, san koji svatko može ostvariti u skladu sa svojim sposobnostima i dosezima. Europljani teško razumiju taj san, a i mnogima od nas on je postao tegoban i teško je u njega vjerovati, osobito u vremenima krize, recesije i drugih nedaća. To nije samo san o automobilima i autocestama, nego san o socijalnoj pravdi koja omogućuje svakom muškarcu i svakoj ženi da dosegnu maksimum onoga za što su sposobni, san koji će im drugi priznati, san koji ne ovisi o rođenju ili statusu, a toga je u Hrvatskoj nažalost sve manje.

Uglavnom, Hrvati nemaju definiran hrvatski san. Ispitivanja pokazuju da ako hrvatski san i postoji, onda je malen, skroman i ne uključuje skupe automobile, visoke nebodere i drugo. Hrvatski san podrazumijeva najprije siguran život - siguran posao (koji se najlakše nalazi u državnim i javnim poduzećima), prosječne mjesečne prihode koji ne prelaze 3000 kuna po članu kućanstva te stambeni prostor u vlasništvu. Hrvati koji “sanjaju” žele biti dobro obrazovani, žele biti dobroga zdravlja te živjeti sa što je moguće manje svakodnevnog stresa. Ilustracije radi, oni među nama koji su najsretniji (a time podrazumijevamo i da žive hrvatski san) od kuće do posla i obrnuto potroše najviše trideset minuta, bilo da idu pješice ili se voze u automobilu, autobusu, tramvaju ili vlaku... Najvažnija karakteristika našeg malog hrvatskog sna nema, međutim, nikakve veze s onim što posjedujemo, što možemo kupiti ili koliko možemo zaraditi. Dobri obiteljski odnosi, kao i odnosi s prijateljima, najviše su pozicionirani na listi naših žudnji za dobrim životom.

No, ipak, nemojmo se zavaravati, posljednjih godina znatno su porasli zabrinutost, tuga, ljutnja i stres, pokazuje Nacionalni indeks sreće te potvrđuje i relativno nisko Gallupovo rangiranje Hrvatske u doživljavanju pozitivnih emocija. Emotivno stanje hrvatskih građana sve je lošije, pokazuju i podaci Nacionalnog indeksa sreće (NIS) koji mjeri kvalitetu života hrvatskih građana i nastavi li se trend, postat ćemo nacija “trajno” zabrinutih, tužnih i ljutitih. Nacija premalo sretnih, a previše stresnih ljudi. Nacija koja i kad se čini da je sretna, uvijek (ne)opravdano nešto gunđa, nezadovoljna je svime i svačime, i sobom, i državom, i susjedima, i prijateljima, a onda i rijetki trenutci sreće dođu i prođu, kao kratkoročni dašak optimizma i zadovoljstva u općem valu negativnosti, opravdanih i onih manje opravdanih, objektivnih i subjektivnih, za koje smo i sami krivi.