Otac koji se šulja školskim hodnicima kako bi potajice, iz posljednjeg reda, vidio svoju devetogodišnju djevojčicu na pozornici u školskoj predstavi tužna je slika problema pred kojim u Hrvatskoj sustav socijalne skrbi neprestano zatvara oči.

Ujedno je i posve osobna priča G.Z., tate koji nema susrete ni druženja s djetetom dvije godine i četiri mjeseca te koji je prije toga godinama trpio fizičko i psihičko zlostavljanje djevojčičine majke. U partnerskoj zajednici kći mu se rodila 2007. godine, a problemi su krenuli kada je baka s kojom je obitelj živjela u kućanstvu počela malenu fizički zlostavljati. G.Z. se usprotivio, pa je za kaznu partnerica krenula fizički zlostavljati njega. Unatoč prijavama policiji, situacija se nije popravljala, a eskalirala je nakon što je kći prijavila tetama u vrtiću da je “mama davila tatu”, te se u cijelu priču napokon aktivno uključio Centar za socijalnu skrb. No, bez ikakvih rezultata. Nakon godinu dana majka se s djetetom odselila. Od tada otac dijete ne viđa.

- Kakvu sam torturu sve to vrijeme proživljavao samo ja znam. Stavljala mi je nož po grlo, prijetila da će me sasjeći na komade, bacala na mene tanjure s vrućom hranom, mlatila me, pljuskala, trgala mi odjeću... sve to pred djetetom. Sve sam podnosio samo da mi kćer ne odvede jer sam znao da će ovako završiti. Moja bivša partnerica radi visokopozicionirani posao u vrhu državne uprave i koliko ima moćnih veza osjetio sam nebrojeno puta. Sustav socijalne skrbi, blago rečeno, ni inače nije sklon očevima, a u mom slučaju, kada se ideš boriti protiv nekog “njihovog”, još manje. Za svako nasilje koje je ona počinila bio bih kriv ja i odvođen u policiju. No, kada je dijete nasilno već odvela, i kada više nije bilo pomoći, tražio sam skrbništvo odmah, ali evo, više od dvije godine sutkinja nije odobrila privremenu mjeru za moje susrete, druženja i viđenja s djetetom. Alimentaciju plaćam, ne odustajem, a u međuvremenu primam prijetnje smrću od njezine obitelji. Kako je mome djetetu ne smijem ni pomisliti - priča G.Z., tek jedan od mnogih očeva s kojima se susreću u Hrvatskoj udruzi za ravnopravno roditeljstvo u koju se svakodnevno javljaju osobe nezadovoljne obiteljsko-pravnom zaštitom u Hrvatskoj.

Oliver Čanić iz ove udruge objašnjava kako su očevi u pogledu dodjele skrbništva nezadovoljni zbog puno razloga. Ne mogu uopće ili rijetko viđaju djecu, a intenzivno su se bavili djetetom prije razvoda i imali s djetetom odnos pun ljubavi i privrženosti. Institucije su prema očevima neprijateljske, spore, neučinkovite i ne daju im nikakvu podršku u skrbi za djecu. No, za muškarce koji i nakon razvoda žele ostati očevi u punom smislu te riječi najveći je problem protokol o zaštiti od nasilja u obitelji koji je postavljen rodno pristrano i potpuno zanemaruje mogućnost da majka može biti nasilna. U skladu s time, ističe Čanić, policija i centri za socijalnu skrb te sudovi imaju rodno pristranu percepciju o ocu kao univerzalnom nasilniku u obitelji.

Policija i prekršajni sudovi privode očeve zbog navodnog nasilja na temelju samo iskaza majke, bez ikakvih dokaza, što se onda koristi protiv istih tih očeva u postupku brakorazvoda.

Žene, kažu iz Udruge, jednom kada se odluče na razvod, često izmišljeno nasilje u obitelji koriste kao oružje u brakorazvodnim parnicama. I to jednostavno zato što mogu. Sustav ih u tomu podržava.

- Prema izjavama brojnih očeva, u praksi muškarac dolazi vidjeti djecu ili po svoje stvari, a žena zove policiju koja dolazi, odvodi i pritvara supruga bez obzira na to što na terenu policijski službenici ne nalaze nikakve znakove nasilja. Sljedećeg dana on biva izveden pred suca za prekršaje. Može govoriti što god hoće, ali će u raspravni zapisnik ući ono što stoji u prijavi, dakle ono što je rekla supruga. Na temelju toga bit će izrečena presuda i sad 'nasilnik' ima izbor: potpisati zapisnik, čime presuda postaje pravomoćnom ili otići u zatvor. Većina potpiše i ne čitajući sve što se traži samo da ne dospije u zatvor. U međuvremenu, ili već prije toga, 'žrtva' si je osigurala odvjetnika koji upućuje Općinskom sudu prijedlog zabrane viđanja s djecom. Procjenu radi nadležni centar za socijalnu skrb, čije su djelatnice u pravilu rodno pristrane, što se lako uočava u njihovu ponašanju prema majci i najčešće neprijateljskom ponašanju prema ocu. Na kraju se ustanovi da nema razloga za zabranu viđanja djece, ali djeca ipak privremeno ostanu kod majke i odredi se raspored druženja s djecom, obično prikladan za majku, a neprikladan za oca. No, nakon torture koju je prošao, otac bude sretan što ih uopće može viđati.

Ponovno potpisuje zapisnik naivno se nadajući da su djeca dodijeljena majci na skrb doista privremeno, do okončanja brakorazvodne parnice, a da će u postupku uspjeti dokazati da je brižan otac i da se na njega odnosi članak obiteljskog zakona koji kaže da se “roditelji zajednički i sporazumno skrbe o djeci bez obzira na to žive li zajedno ili odvojeno”.

- Slijedi brakorazvod koji započinje mučnim procesom mirenja, ponovno u CZSS-u gdje muškarac što upornije nastoji dokazati svoje viđenje situacije to više biva izložen uvredama i poniženjima. Ako on iskaže želju da preuzme skrb o djeci, zauzima se stav “ne mislite valjda ozbiljno!” Majka može biti i najgora, ali ako nije registrirana ovisnica koja odbija liječenje, podobna je za obavljanje roditeljske dužnosti! Nakon propalog mirenja djeca stoga završavaju s majkama, a ocu se odrede susreti i druženja- objašnjava Čanić pakao koji prolaze očevi odlučni boriti se da u životu svoje djece ne budu samo gosti.

Iz Udruge zaključuju kako je zahvaljujući tehnološkom, obrazovnom i društvenom napretku sve više majki koje rade izvan kuće, kao što su prije većinom radili očevi. Otac nije onaj koji sam zarađuje, niti je majka ona koja se sama skrbi za dom i djecu. Time oboje roditelja ima više mogućnosti baviti se odgojem djeteta, pa jedino pravedno i za dijete najbolje roditeljsko skrbništvo podijeliti.