Udruga PAUK Orahovica u društvenoj dvorani školskog centra organizirala je putopisno predavanje Nikole Horvata, prvog Hrvata koji je propješačio rutu Pacific Crest Trail (Pacific Crest Trail Association) dugu 4265 km, a koja se proteže od Meksika, preko Kalifornije, Oregona, Wahingtona do Kanade.

Staza prolazi preko 1000 jezera, 24 nacionalne šume, 7 nacionalnih parkova i tri države. Nikola je pješačio ukupno 165 dana.

- Čim sam saznao za Pacific Crest Trail, odmah sam se počeo interesirati. S obzirom na to da sam planinar, to mi je bilo nešto novo i primamljivo. Posjećivao sam facebook-stranicu Traila i pružila mi se prilika preko korejske nacionalne televizije koja je na toj stranici stavila oglas kako traži glavnog protagonista za dokumentarac koji planira snimiti. Javio sam se i između 30-40 kandidata mene su izabrali i tako sam krenuo – započeo je Nikola. Zagrepčanin, magistar humanističke struke i planinar amater, pa mu hodanje nije problem, no priznaje da je ovo pješačenje bilo iznimno teško.

- Moram priznati da je bilo iznad svih mojih očekivanja. Naviknuo sam hodati, ali ovo je nešto posebno. Svi hikeri koji su prošli ovaj put zajedno sa mnom također su potvrdili da je cijela priča daleko iznad onoga što su očekivali. Moji dojmovi su snažni, teško je izdvojiti nešto što me se posebno dojmilo. Prvo, sam put duži od 4300 km od Meksika do Kanade je sam po sebi impresivan. Ima tako nekih stvari koje su mi ostale, npr. Crater lake, nacionalni park u Oregonu, gdje se nalazi prekrasno jezero nastalo prije 7000 godina od erupcije vulkana, zatim Sierra Mountains, centralno gorje u centralnoj Kaliforniji. Prije svega pamtit ću iskustva koja sam doživio, spoznaje nekakvih novih stvari prema kojima čovjek upozna samog sebe – nastavio je Nikola.

- Hodao sam duže od 140 dana, 25 sam imao slobodno. Prosječna brzina bila mi je 32 km na dan, a svaku večer noćio sam u šatoru, osim kada bih došao u grad da se opskrbim hranom i pićem, onda sam uzimao hostel ili hotel, a također sam spavao i kod Trail Angela koji pomažu hikerima. Što se tiče prehrane, treba svakako reći da je američka hrana prilično siromašna, to se sve bazira na hamburgerima i hot-dogovima, uglavnom fast-food. Nisam isprobavao neke lokalne specijalitete, ali posebno me se dojmila hrana meksičkih restorana, npr. u Kaliforniji gdje sam se uvjerio da je meksička kuhinja definitivno najbolja u Americi. Kada sam se približavao cilju, jedva sam čekao konačni dolazak. Već posljednjih mjesec dana sam šizio, a kada smo svi zajedno došli u Kanadu, bilo je onako malo nadrealno, ali ipak velika sreća i zadovoljstvo, ne moram više hodati, i onda veliki upitnik: što sad?! Nakon ovakvog putovanja teško je stati, gledat ću da idem dalje, u neku novu pustolovinu, no sve u svoje vrijeme – zaključio je Horvat koji je svojom pričom o ovom putovanju, fotografijama i svjedočanstvima oduševio brojne orahovačke srednjoškolce, u čijoj je pratnji u Orahovici bio poznati “leteći vatrogasac iz Rijeke” Mario Tomšić iz Virovitice.