Kada je intendant Božidar Šnajder donio odluku o postavljanju knjige Marijana Gubine “260 dana” na scenu HNK, malo tko je očekivao bilo što, a onda su publika, struka, pa i glumište u cijelosti, od predstave napravili uspješnicu u pravom smislu te riječi. Tekle su suze, stezala su se grla, frcale nagrade, dlanovi nisu prestajali pljeskati... Svakako velika zasluga za to ide redatelju Draženu Ferenčini.

Ovaj 49-godišnji redatelj time je samo zapečatio svoj ionako dobar rejting kod osječke publike i kazalištaraca. I eto ga, opet režira. Ovaj put Zagorkin roman “Vitez slavonske ravni”. Premijera je 9. prosinca, u 20 sati.

Na oblacima slave vratili ste se, peti put, u osječki HNK. Jeste li osjetili pritisak - možda i od samoga sebe prema samome sebi - ponoviti taj fantastičan uspjeh?

- Iskreno, nisam, mislimo li na nagrade, jer na to ne računaš dok radiš na predstavi. Iako se nadaš da će ti se takve reakcije dogoditi sa svakom predstavom, da će ju publika rado gledati, a struka nagraditi. Ideal očekivanja dogodio se s “260 dana”, a i druga meni jako draga predstava dogodila se ovdje - “Šokica”. Jako bih volio da takva sudbina snađe i “Viteza slavonske ravni”. No, svakom predstavom počinjemo od nule, u kazalištu, na žalost, nema recepta kako se radi dobra predstava. Da postoji, vjerojatno bih bio mnogo bogatiji.

Znači niste Osječanima ovaj put zapaprili cijenu?

- To još nikomu nije pošlo za rukom kada je Božidar Šnajder u pitanju.

U drugim se (hrvatskim) teatrima to može?

- Nije to specifikum samo Osijeka, nigdje se u Hrvatskoj to ne može.

Znači, ne ćete se kao redatelj obogatiti?

- Bogat sigurno ne ću biti, dobro je ako možete živjeti od toga posla.

A još i stalno mijenjate adrese!

- Kao mornar, samo što nemam u svakoj luci djevojku. S druge strane, to je poziv, na to sam se odlučio i to jest jedna od stvari koja me veseli: brojni prijatelji, uvijek nova lica, a kada nešto dobro napravimo teško mi je nakon dva mjeseca otići. Kada počne novi posao, sve kenem ispočetka, ili kako je rekao Arsen: Opet učim jesti, hodati...

Ovaj put ovdje ste zagrizli uistinu velik zalogaj, onako, organzacijski najveći do sada, da vas citiram.

- Na sceni je više od 30 osoba - 18 glumaca, pet-šest statista, plesači, četvero glazbenika iz orkestra.

Prešišali ste i Krležu!

- Zagorka to i traži, teško je od nje napraviti neku intimističku duodramu, posebice kada je riječ o ovom romanu koji govori o nekoj davnoj Slavoniji.

I kafanskim pjevačicama...

- I to, a sve začinjeno s jako mnogo ljubavnih zavrzlama.

Na razini 21. st.?

- Paralele se lako povlače pa to i jest jedan od razloga zašto sam prihvatio ponudu. Bez obzira na to što se sve događa u 18. st., mnogo toga podsjeća na ovo naše vrijeme. U prvom redu odnos političkih elita prema malom čovjeku, stvarnom životu. Ma koliko smo civilizacijski napredovali, ljudi - srećom, ili na žalost, ova je dvojba za neku širi raspravu - ostaju isti.

Kako ste reagirali čuvši da vas je 'dopala' Zagorka?

- Netom nakon što je Šnajder ponovno postao intendant, samo mi je onako u prolazu dobacio: Fec, s tobom računam. Imao sam u glavi tri-četiri komada koje bih ovdje htio raditi, ali me odmah razoružao Zagorkom.

Jeste li ga pokušali odgovoriti?

- Rekao sam mu da moram još jednom pročitati roman. I pristao sam. Zagorku se, istina, svrstava u nešto jeftiniji žanr, njezino pismo, nemojmo se zavaravati, nije intelektualno pretenciozno, no činilo mi se da se kroz taj komad može nešto ispričati ne samo o Slavoniji onog vremena, nego i suvremenoj. U kontekstu se ove predstave često spominje spektakl, no ja bih prije rekao da je to antispektakl ili trash spektakl. Spektakl se u kazalištu može napraviti, ali za to bi nam trebalo bar milijun kuna više od onoga što mi imamo u budžetu. Spektakl često radimo kada želimo pravu istinu gurnuti pod tepih.

To činite i ovdje?

- Bila mi je to djelomice namjera, ali vidjet ćemo koliko će se to 'pročitati'. Nije uvijek ni najvažnije što je pisac htio reći, nego kako krajnji primatelj poruke reagira na nju. Zagorkina je Slavonija s jedne strane sva u mitološkim konstrukcijama - plemići, Pejačevići, dukati, dvorci, konji razigrani, a s druge koristimo i elemente neke lažne stvarnosti, poput estrade, glamura, neke scene čak u formi kazališne sapunice. Namjerno sam koketirao sa svim tim elementima koji prikrivaju istinu o pravoj Slavoniji i gdje je ona danas!

Car je gol! Jeste li i vi to ovdje činili: prikrivali?

- Da, baš sam tu asocijaciju i sam imao. Treba baciti malo dima, vatre, plesa, zabave, a istina je negdje drugdje. Negdje u predstavi to sam konkretno i pokazao.

Koliko su svi ti elementi spektakla, koketiranja sa svim i svačim, repertoarni pogodak i komercijalno isplativi za kazalište?

- Velike nacionalne kuće moraju si dopustiti povremeno na repertoaru imati takve naslove. Recentna se domaća i svjetska dramska produkcija radi s četiri-pet likova, a to su komadi koji za HNK nisu tehnički dovoljni.

Većina bi ansambla bila besposlena?

- Čak i to. Stoga ne čudi što se Osijek odlučio svake godine bar za jednu veću produkciju. Financije su te koje to omoguće ili onemoguće.

Ne možemo se ne dotaknuti Nives Celzijus koja će, pretpostavljam, ovdje biti samo na nekoliko izvedbi?!

- Premijeru i dvije reprize sigurno. Njoj je stvarno želja raditi ovo i da ju sve to veseli, došla je vrlo pripremljena i sve vrlo profesionalno odrađuje od prve probe. Mislim da ona nije niti skupa, jer joj je jako stalo do ovoga.

I dalje stojite da je ona potrebna predstavi?

- Da mi je trebala dobra pjevačica, dobio bih je u opernoma asnamblu, o glumicama da i ne govorim. No meni je baš trebao netko s vrlo jakim estradnim predznakom. Nives je u predstavi pjevačica i gotovo stvarno igra samu sebe. Date li joj bilo koju ulogu, nju će se na sceni uvijek gledati kao Nives Celzijus.

Što kažu dežurni moralisti i dušebrižnici?

- Oni se pitaju što će baš ona u HNK uz toliko školovanih glumaca i pjevača. Glupo mi se opravdavati, no tko pogleda predstavu bit će mu jasno zašto baš ona. Mogli smo uključiti mnoge druge, no mislim da nitko nije bombastičan kao ona. Njezina se pojava u predstavi zove - kazališni znak. Nešto sam time htio reći, a tko to želi, pročitat će ga.