Objavljeno 8. prosinca, 2016.
Radnička klasa u Hrvatskoj otišla je u raj i potpuno iščezla iz svijesti stotina tisuća Hrvata, koji zapravo pogrešno misle da pripadaju srednjoj klasi, zaključak je teksta dviju hrvatskih antropologinja u novom broju časopisa Narodna umjetnost. Tu je temu 1984. godine u pjesmi “Radnička klasa odlazi u raj” obradila i grupa Haustor, i ne sluteći vjerojatno da će više od 30 godina taj fenomen zaokupljati hrvatsku javnost.
Radništvo nije samo ono malo zaposlenih u industriji, nego i golemi broj nezaposlenih, neplaćenih i prekarnih radnika u uslužnom sektoru. Mnogi od njih, premda smatraju sebe srednjom klasom, imaju sve razloge podržati radikalnu transformaciju političkih, ekonomskih i kulturnih odnosa na totalno rastrojenoj poluperiferiji društva, kaže se u tekstu Tee Škokić s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i Sanje Potkonjak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Odlazak u raj
Odlazak radničke klase u raj, prema autoricama, imao je dvije faze. Prvu je obilježilo socijalističko razdoblje tijekom kojeg se pod pojmom radničke klase zapravo mislilo na srednji sloj i težilo društvu blagostanja poznatom iz kapitalističkog svijeta. Naime, pojam radničke klase u socijalističkoj Jugoslaviji bio je rezultat ideje da su različite društvene nejednakosti dio klasnog pitanja, koje će se razriješiti ukidanjem imovinske nejednakosti. Jugoslavenski socijalistički model u ekonomskom pogledu bio je hibrid planske i tržišne ekonomije, s kapitalističkom idejom države blagostanja i komunističkom izvedbom socijalnih prava, objašnjavaju autorice. Potrošačka kultura socijalizma klasno pitanje riješila je uspostavom jedinstvenog srednjeg sloja, kao dokaza vlastitog društvenog uspjeha, a pojam radništva se zazivao samo prigodno, u ideološkim manifestima vladajuće nomenklature.
Drugi korak odlaska radničke klase u raj je kapitalistička tranzicija nakon 1990., koja je, kažu, hrvatsku industriju uništila više od rata te potpuno izbrisala radno-pravno nasljeđe socijalizma. U prvih deset godina tranzicije razina nezaposlenosti popela se s osam na gotovo 20, odnosno na oko 30 posto ako se uzmu u obzir i oni koji nisu primali plaću. Istodobno, broj radnika koji su bili članovi sindikata pao je s 90 posto na 50 posto, dok se članstvo velikih sindikata prepolovilo, kaže se u tekstu.
Kriva percepcija
Željko Požega, stručnjak za ljudske resurse s Ekonomskog fakulteta u Osijeku, slaže se s tvrdnjom da je radnička klasa nestala iz svijesti, i građana i medija.
- Radnička klasa, naravno, i dalje postoji i uvijek će postojati. Riječ je samo o krivoj percepciji. Postoji više razloga zbog kojih je radnička klasa prividno nestala. Glavni razlog nedvojbeno je prelazak naše zemlje iz socijalizma u kapitalizam. U socijalizmu radnička klasa je de facto srednja klasa, ima pristojna primanja i može od svoga, istina fizičkog i napornog, ali i poštenog rada dobro živjeti i biti ponosna. U kapitalizmu je radnička klasa razina znatno ispod srednje klase, plaće radnika se u većini zemalja vežu uz minimalac od kojeg se, dakako, ne može pristojno živjeti niti taj radnik može biti ponosan jer sebe i svoju obitelj ne može uzdržavati - zaključuje Požega.
Sociolog Dražen Lalić kaže kako je radnička klasa slijedom propadanja industrije fizički postala manja, ali i dalje postoji. Dodaje i kako marksističkom terminologijom, koja je u dijagnostičkom smislu korisna, ona postoji, ali kao “klasa po sebi”, kao sloj, tj. skupina po zanimanju koja samo obavlja određeni rad za nadnicu, a manje kao “klasa za sebe”, svjesna svojega položaja i mogućnosti.
- Nedostaje joj svijest o pripadnosti toj klasi. Tu svijest joj može dati samo politička organizacija, što je prije bila zadaća komunističke partije, a sada u nas i nema istinski lijeve političke stranke koja bi dala radničkoj klasi takvu oznaku. U srednji sloj se ljudi guraju, čak i oni koji tu ne pripadaju. A srednji sloj su profesionalci, ljudi usmjereni k budućnosti, kojima je stalo do obrazovanja i koji kontroliraju svoj život. I njih u Hrvatskoj ima oko četvrtine - ističe Lalić.
Prema njegovim riječima, i rad se promijenio, pa je sve više vezan uz informacije i znanje. “No, zar nije radnička klasa onaj inženjer koji radi osam sati na računalu u nekoj tvrtki visoke tehnologije? Radnici postoje, a samim tim i radnička klasa, iako sam skloniji korištenju termina 'sloj' jer je taj pojam 'klasa' ideološki kontaminiran. Ima još uvijek i ljudi koji se smatraju radničkom klasom, ali to su oni koji nemaju ništa drugo nego svoj rad”, zaključuje Lalić.
Igor BOŠNJAK/H
FAKULTET KAO BIJEG
- Jednostavno nije istina da je jugoslavenski socijalistički model u ekonomskom pogledu bio hibrid planske i tržišne ekonomije i mi smo naše radnike prelaskom na tržišnu ekonomiju, da budem posve plastičan, umjesto da se svojim radom ponose, doveli do toga da je danas sramota biti radnik. Kada toj činjenici dodate suvremene trendove da u našoj zemlji industrija i klasična proizvodnja s fizičkim radom gotovo da više i ne postoji, a ionako malo radnika se iskorištava niskim plaćama i neplaćenim prekovremenim radom, dobijete jasan rezultat da nam mladi masovno upisuju fakultete jer je to, zapravo, način njihova 'bijega' od radničke klase - ističe Željko Požega.
NACIJA KAO IZVOR SIGURNOSTI
- U nas, i u drugim zemljama, mnogi drže prije svega do konzervativnih vrijednosti, posebice nacionalizma. Jer je u njihovu pojedinačnom, pa i kolektivnom doživljaju, nacija izvor sigurnosti koji im osigurava potrebe za identitetom i pripadanjem. To je i logično s obzirom na povijesne okolnosti. Tako je, primjerice, radniku iz Vukovara koji je zajedno s obitelji trpio prije 25 godina u ratu, i te se priče prenose s koljena na koljeno, nacija ona vrijednost do koje treba držati. I uz to ide set konzervativnih desnih vrijednosti koje promiču crkva, mediji, obrazovni sustav, itd. I to je očekivano. Mladi radnik i njegova obitelj izloženi su i socijalizirani kroz taj sustav kulturne hegemonije. Veći dio onih koji formalno pripadaju radničkoj klasi prihvaća taj konzervativni sustav vrijednosti - kaže Dražen Lalić.
NAJVEĆI GUBITNICI TRANZICIJE
U današnjim razmatranjima posljedica tranzicije srednja klasa proglašena je najvećim gubitnikom, premda većina od 280.000 nezaposlenih i 15.000 zaposlenih koji rade, a ne primaju plaću (podaci s početka 2015.), pripada slojevima niskokvalificiranih i srednjekvalificiranih radnika, dakle, oni su radnička klasa. Tranzicija je potpuno ispraznila značenje radničke klase i prognala ju iz društvene svijesti. Zato rasprava o kapitalističkoj restauraciji postsocijalističkog razdoblja zanemaruje pitanje klasnih odnosa i postaje isključivo lament za nestankom srednje klase i njezina visokog životnog standarda, zaključuje se u tekstu hrvatskih antropologinja.
percepcija
NESTANAK RADNIKA SAMO JE PRIVIDAN