Nije baš kao putrom podmazano, ali kao na tračnicama jest - složio se uz osmijeh Ivan Ćaćić da mu ide u životu. Bar što se glume i kazališta tiče. Rođen u Nikšiću u Crnoj Gori prije 32 godine, kod njega je sve išlo “naopako”, da bi završilo na pravom i najboljem mjestu. U teatar je prvo “upao” kao inspicijent (iako, kaže u šali, nije znao ni da ta riječ postoji), onda je ubrzo počeo i glumiti (i to Krležina klona u Matakovićevu komadu “Iz Kabula s ljubavlju”, 2007. u vinkovačkom kazalištu, gdje je na prijedlog Vladimira Andrića netom prije i počeo raditi kao inspicijent!).

U osječki HNK, u čijem je angažmanu od studenoga 2015., ušao je - malom ulogom na velika vrata: na poziv redatelja Dražena Ferenčine, pridružio se ansamblu u predstavi “260 dana”, koja je osvojila brojne nagrade.

- Ne umišljam ja sebi da sam neka veličina, no većina je glumaca tada bila angažirana u Krležinu 'Vučjaku', koji su radili sa Zlatkom Svibenom. Ja sam s redateljem Ferenčinom već prije radio dvije predstave u Vinkovcima pa je poznavao moj rad. Predstava '260 dana' ispala je mnogo bolja nego što je itko očekivao. Paralelno se u HNK-u radio Krležin 'Vučjak', čija je tema vrlo mučna i bolna, ansambl je bio pod pritiskom i u strci, a na Noćnoj smo sceni mi radili ovu temu o Domovinskom ratu, kojom su mnogi osobno bili pogođeni. Bili smo mali tim i dobro smo surađivali, pa je valjda zbog toga sve tako dobro i ispalo - prisjetio se Ivan svog početka u sada matičnom mu HNK-u. Nakon toga se radila “Moć zemlje”, a redatelj Želimir Mesarić htio je da baš on igra Đuru. Kad su mu u HNK-u ponudili angažman, Ivan je u to vrijeme bio zaposlen na Umjetničkoj akademiji kao asistent Vlasti Ramljak, no oduševljenje nije zato bilo manje.

- Morao sam dobro promisliti što dalje želim sa svojom karijerom. No, s obzirom na to da se mi svi ipak školujemo da bismo bili glumci, odlučio sam se za scenu. Prof. Ramljak neizmjerno sam zahvalan što mi je pokazala povjerenje i mnogo joj toga dugujem. Sada znam da prije nego postanem predavač, moram prvo ispeći zanat na sceni - kaže Ivan. Iskreno priznaje da je prije nego je upisao akademiju s 24 godine, radio sve i svašta, a čak je i dvije godine studirao pravo.

- Htio sam biti sportski novinar jer obožavam sport, a kako se nisam profesionalno bavio sportom, mislio sam da ću tako biti najbliže pravom sportu. Život nam uvijek pomrsi konce, pa je moj najbolji prijatelj s kojim sam dijelio taj san danas profesor, a ja sam glumac - smješka se Ivan, prisjetivši se svoje prve “uloge”, točnije pojavljivanja na sceni. Na prvu su mu se svidjele kazališne daske. Presudna za odlazak na prijamni na akdemiju bila je koprodukcija vinkovačkog Gradskog kazališta “Joza Ivakić” i UAOS-a, ali i procjena redatelja Himze Nuhanovića da bi baš Ivan mogao igrati kovača Matu. Tako je i bilo.

- Trebao sam biti partner glavnoj glumici Marini Bažulić, zapamtiti gomilu teksta - motali su se tada strahovi Ivanovom glavom. Kolege glumci procijenili su da mu talenta ne nedostaje i da bi trebao upisati akademiju. Bio je to, kako sam kaže, niz slučajnosti koji ga je doveo na akademiju, pa i u HNK, gdje danas jest i gdje priprema predstavu “Vitez slavonske ravni”, u kojoj igra grofa Valentića, a njegova u privatnom životu djevojka, a u HNK-u i kolegica Matea Grabić igra Krasanku. Bit će to uistinu velika predstava jer ih je na sceni više nego u “Vučjaku”. Osim iznenađenja (koja to više i nisu!), predstava donosi brojne preokrete, kako političke, tako i ljubavne - otkrio nam je ponešto Ivan. S obzirom na to kako su mu se karte samo otvarale, kotačići podmazano okreću, nije imao vremena ni snaći se, a kamoli požaliti bilo koju odluku.

- Nije za to bilo ni razloga. Trudim se jer sam naučio da je samo predanim radom, požrtvovnošću i promišljanjem nad onim što radiš, moguće nešto i postići - dodaje Ivan, koji je završio osnovnu glazbenu školu, smjer tambura, a i pjevao je u akademskom bendu Ubogi Lazar. Mirovinu se nada dočekati na kazališnim daskama.

Iako mlad, nešto je već “požalio” - što nije poput kolege iz Opere Damira Bakovića od početka vodio evidenciju svojih uloga, pa možda čak i arhivirao tekstove. Uvjeren je da bi mu to nekada poslije bilo korisno, a i lijepa uspomena. On čak ne zna ni broj svojih ostvarenih uloga, smješka se Ivan. Tomu je vjerojatno kumovala činjenica da ih je ostvario na različitim i brojnim pozornicama.

- Možda nisu sve baš savršeno napravljene uloge, ali za svaku sam se trudio. Dok sam radio dvije godine kao asistent na UAOS-u, dosta sam radio po hrvatskim kazalištima - od vinkovačkog kazališta, preko karlovačkog Zorinog doma, gdje sam radio s kolegama Giuliom Settimom i Peđom Gvozdićem, do Teatra Gavran. Mnogo sam putovao i leđa sam ostavio u autobusu, no htio sam što više raditi - kaže Ivan, koji je i na ovaj razgovor došao autobusom.

Ivan je, inače, među sretnicima koji su u stalnom angažmanu, i to još u nacionalnom kazalištu. I zahvalan je na tom.

- Iz razgovora s kolegama koji su po manjim kazalištima ili bez angažmana, znam da im nije lako. Da, sve kazališne daske jednako mirišu, no nije isto raditi u nekom malom gradskom ili u nacionalnom kazalištu, na koje svi - htjeli to priznati ili ne - 'pucaju' jer tu dolaze najbolji redatelji, scenografi, dramaturzi, najviše je novca, pa se može svašta isprobati, iako to ne mora uvijek biti dobro ni najbolje, može i tu sve otići ukrivo. Mnogo se predstava radi i ne mogu sve biti dobre, prema zakonu o velikim brojevima - realan je Ćaćić, priznajući da s obzirom na to da dva mjeseca rade na svakoj predstavi i da ulažu trud, žao im je ako se to nekomu ne svidi i da ih - svaka kritika 'boli'.

- Kada je čovjek pomiren sam sa sobom, kada zna da je dao sve od sebe, da radi bez fige u džepu, lakše podnese kritike - podijelio je s nama Ivan koji je 1993. došao u Županju, pet je godina proveo u dječjem domu u Vinkovcima, potom živio u jednom selu blizu Vinkovaca, otamo u Vinkovce pa na studij u Osijek, gdje i danas živi i radi.