Objavljeno 3. prosinca, 2016.
Vezani članci
OSJEČANIN U SREDNJOJ AMERICI - SURFANJE PO BISERNOJ OGRLICI (VI.):
Smrt dugovječnog kubanskog diktatora Fidela Castra zatekla je raskokodakanog bivšeg argentinskog nogometaša Diega Maradonu u Zagrebu koji je u zemlju svojih predaka došao navijati za tenisko predstavništvo Argentine.
“Plakao sam, Fidel mi je drugi otac”, priznao je nekada veliki športaš koji je nogomet znalački (da suci ne vide) znao igrati i rukom, a danas tek polupismeni lakrdijaš pretplaćen na skandale u žutom tisku.
CHE NA DESNICI
Kolika je to ljubav bila svjedoči i tetovaža portreta Ernesta “Chea” Guevare na Maradoninoj junačkoj desnici i vođe kubanske revolucije Fidela Castra na njegovoj lijevoj nozi. Djevojačko prezime Maradonine bake po majčinoj liniji Salvadore podrijetlom s Korčule je Kariolić (Cariolichi), a majka mu se zove Dalma, baš kao i kći. Naklonost je bila obostrana, Fidelu je godila planetarna popularnost. Njemu je hodočastila rijeka obožavatelja na čelu s Gabrielom Garciom Márquezom i Hugom Chávezom, a maksimalnu odanost u zemlji osiguravao mu je kult ličnosti koji je osobno naručio, tako tipičan za diktatore marksističkog tipa. Iako je cijeli život bio simbol antiamerikanizma, zbog čega je stekao golemu popularnost među ljevičarskim krugovima u svijetu i izbjegao čak 638 pokušaja atentata mahom u režiji nesposobne CIA-e, život se Castru itekako narugao jer je umro na najortodoksniji kapitalistički praznik, popularni Crni petak, koji obilježava početak predbožićne kupovne groznice. Bilo je plača i u dalekoj Kanadi. Najnovija fotoanaliza govori kako je sadašnjem kanadskom premijeru Justinu Trudeauu otac upravo Fidel Castro, a ne Pierre Trudeau koji je 70-ih i 80-ih također obnašao dužnost predsjednika vlade u Ottawi. Navodno je za jednog od uzajamnih državničkih posjeta planula iskra između njegove majke Margaret i kubanskog mačoa. Svojedobno se pisalo da je bar jedan takav “bilateralni susret” sa suprugom svog visokog gosta i to još plave krvi imao i bivši francuski predsjednik Jacques Chirac. Treba priznati da za takvu diplomatsku akciju valja imati dosta državničke i ine spretnosti i umijeća. A ni određena količina republikanske samosvijesti nije na odmet. Poznat je i ljubavni trokut između indijskog dandyja Jawaharlala Nehrua, inače školovanog u Cambridgeu, te supruge posljednjeg britanskog potkralja Indije Lady Edwine i njezinog muža Lorda Mountbattena koji, za živo čudo, nije doveo do rata između Velike Britanije i Indije, ali je osnutak indijske države zato kumovao čak trima ratnim sukobima sa susjednim Pakistanom. Na internetu se mogu naći dvije fotografije koje prikazuju Fidela kako u društvu gđe Trudeau razdragano u rukama drži malog Justina, što je dovoljno da podgrije ovaj trač, ali premalo da ga i dokaže. Kada je Castro umro, Justin je na užas mnogih Kanađana koji ne dijele toliki entuzijazam glede lika i djela kubanskog diktatora njegov odlazak iskitio biranim riječima. Trudeau Junior je za El Comandantea rekao da je bio “veći od života” te “legendarni revolucionar i govornik”.
SLOBODAR VUČIĆ
Sa sličnom ljubavlju ispratili su ga u Moskvi i Beogradu. Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je kako je “slobodna i neovisna Kuba, zemlja koju su stvorili Castro i njegovi vjerni suradnici, postala utjecajna članica međunarodne zajednice i poslužila kao nadahnujući uzor mnogim zemljama i narodima diljem svijeta”. Tolika količina kurtoaznih besmilica ponukala je oporbenog novinara Aleksandra Riklina da u Ježednjevnijem žurnalu ustvrdi kako velika većina ljudi u Rusiji, baš kao i sam Putin, odlično znaju da Kuba pod Castrom nije ni jedan jedini dan bila “slobodna”, da nije imala nikakvog “utjecaja na međunarodnu zajednicu” i da, naravno, nema ni jedne zemlje, a kamoli naroda, uključujući i Sjevernu Koreju, koji bi slijedili njezin “nadahnujujući uzor”. Ništa manje dojmljivi komentari stigli su iz Srbije. Tamošnji premijer Aleksandar Vučić u knjizi žalosti napisao je kako će njegov duh živjeti vječno u “slobodarskim narodima i zemljama diljem planete”, vjerojatno aludirajući na Srbe i Srbiju, svoga bivšeg šefa Vojislava Šešelja, sudruga Tomu Grobara i samoga sebe 90-ih, te dodao kako će Srbija vječno pamtiti Fidela.
REVOLUCIJA KOJA TEČE
Ipak, najdegutantije reakcije stižu iz Hrvatske gdje je Fidelova smrt poslužila za podgrijavanje kulta ličnosti neprežaljenog komunističkog maršala u dijelu tiska. Tako Budimir Lončar, koji je karijeru počeo 1945. kao načelnik Okružnoga odjeljenja Ozne za Zadar, a završio kao jugoslavenski inoministar u vrijeme agresije na Vukovar te Mesićev i Josipovićev savjetnik, ustvrdio je kako je Castro bio diktator, za razliku od Broza koji je bio “autokrat i prosvjetitelj”, što je sve popularnija teza koja veseli srca domaćih titoista i ponekog hrvatskog lažnog liberala. Vodeći kandidati za mjesto čelnika SDP-a, uključujući i Davora Bernardića, koji je naposljetku i pobijedio, natjecali su se u tome tko će o Brozu dati veću potporu u trenutku kada se ponovno raspravlja o tome treba li maknuti ime komunističkog silnika s jednog od najljepših zagrebačkih trgova ili ne, a prolupali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić salamonski nudi referendum. Da posjetimo, sve se ovo događa u 21. stoljeću! Na Filozofskom fakultetu i dalje traje revolucija. Bar dvoje sveučilišnih nastavnika s Filozofskog, a čije smo privatno mišljenje nedavno čuli, svjedoče o njihovom strahu. Pobunjenička frakcija za dekana predlaže Nevena Budaka, posljednjeg partijskog sekretara na tome fakultetu, a Urša Raukar i Edo Popović u svom nedavnom histeričnom obraćanju javnosti strahuju nad sekularističkim usmjerenjem Filozofskog, čak i onda kada je Senat odbacio svaku mogućnost da prezreni studenti teologije s istog sveučilišta pod B studiraju klasičnu filologiju ili indologiju.
Poznavatelji prilika kažu kako iza svega stoje fidelisti iz Radničke fronte koju vodi još jedan lingvist u revolucionarnom biznisu. Toliko o autonomiji i sekularizmu Sveučilišta u Zagrebu. Umjesto omraženog Franje Josipa u zagrebačkom HNK-u na Trgu Ratnog Zločinca, kako ga neki ironično nazivaju, svečano se dočekuje grčki ljevičarski guru Yanis Varoufakis. Stjepan Radić zacijelo se okreće u grobu.
Piše: Draško CELING