Kao mnoge druge, i ova recenzija “o piscima koji ne mogu bez pitanja” samo dodatno potvrđuje našu fascinaciju antropološkim temama (i sjajnom autoricom!), pa ćemo čitatelje blago podsjetiti da smo upravo na ovome mjestu nedavno recenzirali jednu također izvrsnu knjigu antropologa Ivana Đorđevića: “Antropolog među navijačima”, i to nekoliko tjedana prije službene projekcije dugoočekivanog filma o navijačima - “ZG 80”, redatelja Igora Šeregija.
Doduše, o tom filmu ne mislim baš tako loše kao, primjerice, filmski kritičar Telegrama Boris Homovec, ali ipak moram primijetiti kako bi i film bio daleko bolji i uvjerljiviji da je redatelj kojim “sretnim slučajem”, između ostaloga, konzultirao i bogatu antropološku literaturu o sportu, nogometu, nasilju..., pa mu tada sigurno ne bi promakla ona replika o u tim vremenima nepostojećoj pjevačici Ceci, već bi se sigurno referirao na onu postojeću, “lepu Brenu”, odnosno ne bi mu se dogodili i neki drugi, posvema nepotrebni propusti, kao što je to, recimo, uporaba neadekvatnih kostima ili frizura koje jednostavno ne korespondiraju s 80-im godinama prošloga stoljeća.
INTIMA JAVNOSTI
No vratimo se povodu ovoga teksta - Gordani Đerić (1968.), koja pripada generaciji sjajnih antropologa, prije svega, zbog iznimne i kvalitetne “proizvodnje” tekstova, knjiga, zbornika, kao i onih aktivnosti koje se odnose bilo na sudjelovanje bilo na organiziranje cijelog niza ne samo relevantnih nego vrlo često i provokativnih znanstvenih projekata. Ovdje, prije svega, mislim na zbornik “Intima javnosti”; riječ je o zborniku na kojem su radili istraživači iz bivših jugoslavenskih republika u okviru četverogodišnjeg interdisciplinarnog projekta koji je realizirao Institut za filozofiju i društvenu teoriju iz Beograda, Katedra za književnost, regionalne studije i europske jezike Sveučilišta u Oslu i sarajevski Medija centar, pod pokroviteljstvom Norveškog istraživačkog vijeća, kao još jednom prilogu bogatoj i zanimljivoj literaturi o raspadu Jugoslavije. A sve s namjerom da se pokušaju dokučiti kognitivni, a onda i medijski mehanizmi čijim je, zapravo, posredovanjem i prijeđen taj famozni put od jugoslavenske verzije “jedinstva različitosti” (bratstva i jedinstva) do različitih, do sada sedam, a u perspektivi možda i više, verzija “istosti”. Naime, nikako ne bi trebalo podcijeniti još neke identitete u nastajanju, vojvođanski ili onaj koji se u tišini formira, primjerice, na Sandžaku.
Knjiga “Pisci i pitanja - antropološki eseji” (CLIO, Beograd) netom spomenutu konstataciju samo dodatno potvrđuje: “Svako doba i svako društvo iznova stvara svoje 'Drugo'. Daleko od toga da bude statičan, vlastiti identitet ili identitet 'drugoga', dugotrajan je historijski, socijalni, intelektualni i politički proces, koji se odigrava kao utakmica koja uključuje pojedince i institucije u svim društvima.(...) Kao što je bitka za kontrolu nad teritorijem dio te historije, isti je slučaj i s bitkom za historijsko i socijalno značenje.”(E. Said)
Gordana Đerić radi nešto slično što je u hrvatskoj književnoj historiji radio Branimir Donat. Otkriva manje poznate ili gotovo zaboravljene pisce - Gavrila Stefanovića Vencelovića, Boška Tokina, Dositeja Obradovića..., ali, za razliku od spomenutog Donata, Đerić pitanja postavlja iz neke druge teorijske paradigme. Stoga je za ovu knjigu izuzetno važno njeno drugo poglavlje: “O prisutnima i prisutnom, usprkos svemu” - gdje je tekst o E. Saidu (i proizvodnji znanja) i više nego paradigmatičan, gdje su pasusi o srpskoj situaciji, a jednako to vrijedi i za hrvatske političke (ne)prilike, briljantno napisani. Primjer: “Sklonosti ka podržavanju ili prilagođavanju političkim procesima, trebalo bi ispitati i ulogu koju imaju strah u takvoj proizvodnji znanja i pretpostavka stida (ovdje se autorica referira na neke tekstove M. Hertzfelda o kulturnoj intimnosti, odnosno o stidu od lokalnih navika i tradicionalnih proizvoda u balkanskim društvima, nap. Z.K.) i nesigurnosti u sopstvenu kulturu.” No posvema je druga stvar kako će se ti “upozoravajući pasusi” čitati, jer i nas, baš kao i autoricu, muči niska razina interpretacije kulture, politike i historije i manira nekritičkog preuzimanja pojmova i žargona “pariške intelektualne mode” i drugih jednako pomodnih škola.
Sama pak činjenica da smo nakon nekih godina naglo prešli na “eurointegracijske” teme još uvijek ne znači apsolutno ništa, jer svako nekritičko usvajanje i takve, navodno “progresivne retorike” nije ništa drugo nego obična maska “za otimačinu, krađu teritorija i poravnanje računa” (Said) iz one bliže i dalje prošlosti. Tako se u svezi s tim jednima pričinjava da se neke godine (npr. 1941.) stalno vraćaju, nekim drugim čini se da je prava prilika da se konačno “poravna račun” Jasenovac, a neki drugi bi namirivali neka druga stratišta.
VOLIMO JESTI
O intelektualcima, posebice onima koji vole biti “savjetnici” svakoj vlasti, zapravo običnim “intelektualnim svodnicima”, tzv. ekspertima o značenju “europske krize” gledane iz perspektive književne prošlosti, o Robertu Musilu i njegovu “čovjeku bez svojstava”, o tome je li čuveni Casanova doktorirao ili nije u Padovi, o Stefanu Zweigu i mnogo čemu drugome, čitajte u ovoj knjizi, koja ne samo što otvara mnoge teme nego i nudi cijeli niz provokativnih odgovora na neka i naša “goruća pitanja”, od našeg “akademskog znanja”, uvjetno “naših teritorija”, nekih naših političkih dilema itd. pa sve do onih krajnje banalnih, koje se odnose na kulinarstvo, (pre)hranu i koješta drugo. Doduše, treba biti svjestan da je nastanak naše civilizacije kudikamo više uvjetovan pojavom kuhinje, a kudikamo manje ljubavnom posteljom.
I upravo tom (optimističnom) konstatacijom završit ću recenziju ove knjige. Ako sudbina bilo kojeg, pa tako i hrvatskog, naroda ovisi o hrani koju će taj narod izabrati, onda možemo biti prilično spokojni. Jer u odnosu prema hrani Hrvati rijetko ili gotovo nikada ne promaše. Jednostavno, volimo jesti dobro (i puno)!
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
RUTH WARE
Djevojačke mračne tajne
Nisam siguran da je roman Ruth Ware In A Dark, Dark Wood - “U mračnoj, mračnoj šumi” (Mozaik knjiga, 2016.) - zaista bio najbolji krimić napisan 2015. godine na engleskom jeziku, kao što to tvrdi Jeffery Deaver, ali neprijeporna je činjenica da se radi o jednoj uistinu zanimljivoj i korektno strukturiranoj priči o tome kako su se stare prijateljice iz srednje škole, koje se godinama nisu vidjele i koje godinama uopće ne kontaktiraju, našle na djevojačkoj večeri koja se održala u pomalo jezovitoj staklenoj kući usred guste i mračne šume i koja je završila zločinom, ubojstvom nesuđenog mladoženje, nesretnog Jamesa. Naime, ponovni susret starih prijateljica, koje su u tom “bivšem životu” u jednom trenutku bile suparnice, jer su bile zaljubljene u istoga dečka Jamesa, otvorit će sve one “prošle nesporazume” u njihovim odnosima, za koje je Nora, povučena i skromna spisateljica kriminalističkih romana, mislila da su odavno prevladani, zaboravljeni, i da kao takvi više ni na koji način ne određuju njihove sadašnje, potpuno odvojene živote. Stoga je ona taj iznenadni poziv stare školske prijateljice/suparnice Claire prihvatila, doduše nevoljko, ali prevladala je tipična (ženska) znatiželja, kao i nagovaranje druge prijateljice Nine, koja usput voli isključivo žene. Naravno, svaki susret nakon određenog vremena (radi se o nekih deset godina) ima razarajući učinak, pa će se pokazati da su neki “prošli nesporazumi” svjesno ostali nerazjašnjeni, odnosno da su neki (Claire) uvijek imali svoje “male planove” u kojima nije bilo mjesta za druge (Noru). Nadalje, pokazat će se da je budući mladoženja zapravo onaj isti James koji je isprva bio u sretnoj vezi s Norom, ali će ta veza nakon bolne spoznaje o neželjenoj mladenačkoj trudnoći biti prekinuta, pa će taj trenutak s(p)retno iskoristiti Claire, tako što će Jamesa uspjeti pridobiti za sebe, jer Claire ne samo što je uvijek u svemu morala biti najbolja, i učenica, i glumica u srednjoškolskom glumačkom ansamblu, nego je i morala dobiti ono najbolje - dečke, glumačke uloge... No u međuvremenu je James neke stvari iz prošlosti uspio dokučiti, i Claire je morala organizirati ovu djevojačku večeru, na kojoj se definitivno trebala riješiti i zaručnika i bivše prijateljice, suparnice... Sve u svemu, krimić u kojem se na najbolji mogući način pokazuje kako funkcionira ženska psiha, roman gdje se vješto prepleću lukavstvo i jeza, ženska logika i fantazija, i misterij. Nije čudo što se prema romanu treba snimiti i film.(Z.K.)
Gordana Đerić radi nešto slično što je u hrvatskoj književnoj historiji radio Branimir Donat. Otkriva manje poznate ili gotovo zaboravljene pisce...