O teškom stanju domaćeg mljekarskog sektora, uzrocima i posljedicama, ali i mogućim rješenjima kako bi se spriječio potpuni kolaps, razgovarali smo s dr.sc. Miroslavom Kovačem, tajnikom Udruge OPG-a Hrvatske “Život” i upraviteljem jedne od šest priznatih proizvođačkih organizacija u Hrvatskoj “Uzgojno poslovno obrazovnog centra Simentalac”.

Kako je propalo hrvatsko mljekarstvo (stočarstvo) i to unatoč tomu što je 2004. ili 2005. osmišljen Operativni program podizanja novih farmi i povećanja broja grla koji je ocijenjen tada (a mnogi kažu to i sada) kao jedan od najboljih poteza države?

- Prije gotovo osam godina, početkom 2009., imao sam priliku da u jednom članku u Hrvatskoj reviji (“Hrvatsko govedarstvo na kobnom raskrižju”), zajedno s Brankom Salajem upozorim da je “slom hrvatskog stočarstva, posebice govedarstva, jedna je od najvećih i najsloženijih opasnosti koje prijete hrvatskom gospodarstvu. Opskrba tržišta mlijekom i mesom iz domaćih izvora je dobrim je dijelom poremećena, a u nastavku će značajno zaoštriti nedaće izazvane globalnim gospodarskim tsunamijem i našom dužničkom krizom. Zbog specifičnosti stočarske proizvodnje posljedice zaoštravanja krize u tom dijelu prehrambenog sustava već su, a i bit će dugoročne, a dobrim dijelom i nesagledive. Javnost, a i mnogi političari, nisu svjesni prijetnje stočarskog sloma, jer je stvarno stanje još zamaskirano kratkoročnim učincima sustava poticaja, uvoza i dijelom Operativnim programom za razvoj govedarstva 2004.-2009.”. Taj je program od samoga početka postavljen na krive temelje, s usmjerenjem na vrlo velike proizvodne jedinice, što je direktno proturječilo potrebama širokog i jednomjernog razvitka i održavanja života i standarda u ruralnom području. Velika su sredstva uložena, a da se pri tome nisu dovoljno, ili uopće nisu, propitivali uvjeti koje pri tome treba zadovoljiti: odnos broja goveda i raspoloživog zemljišta za ispašu i proizvodnju krme, stabilnost cijena mlijeka, problemi s uvozom novih visokoproizvodnih, ali i osjetljivih pasmina, elastičnost tržišne prilagodbe pomoću preusmjeravanja između mliječne i mesne proizvodnje, stručnost i iskustvo potrebno za vođenje velikih projekata, itd. Pa kada se stvari nisu razvijale prema papirnatim planovima, pokušalo se 2008. godine program spasiti s povećanjem dopuštenih sredstava - za još veće projekte. Konačni je rezultat da smo od 250.000 krava u početku programa (2004.) izgubili gotovo 1/3 i 2015. godine spali na 175.000 krava. U istom je razdoblju od 52.000 proizvođača mlijeka ostalo jedva 7000, dakle neshvatljiv pad od 87 %, a da je izostala bilo kakva ozbiljna reakcija sustava.

Operativni program osmišljen je za mandata ministra Petra Čobankovića - je li ga on sam osmislio?

- Operativni program razvitka govedarske proizvodnje u Republici Hrvatskoj trebao je osigurati, kako u njemu piše “veću konkurentnost domaće proizvodnje, povećati njezin obujam te stvoriti povoljniji položaj pri ulasku u Europsku uniju”. Program je vođen iz Odjela za stočarstvo Ministarstva poljoprivrede koji je dugo vrijeme, bez obzira na mijene općih i posebnih politika u Ministarstvu, bio vođen od dr.sc. Ivana Jakopovića. Zato sam mišljenja da nije bio presudan mandat ministra Čobankovića, nego stručnjaci koji su stajali iza programa, a koji su ministra savjetovali da, između ostaloga, Hrvatska uvozi telad za tov i uzgojne junice kako bi trošila proizvedeni kukuruz i hranila turiste koji nas ljetom posjećuju. Primjer je to općeg izostanka strategije poljoprivrede. Dobrim dijelom ta je paradigma uzrok sadašnjem stanju domaćeg stočarstva i krize domaće proizvodnje mlijeka i mesa. U to je vrijeme, u tadašnjem Hrvatskom zavodu za poljoprivrednu savjetodavnu službu, bilo vrlo glasnih kritika na glavne zamisli i provedbu programa, ali su one na vrlo neprimjeren način ušutkane od tadašnjeg vodstva. Meni osobno uskraćena je propisno tražena dozvola sudjelovanja u TV emisiji Plodovi zemlje, a istodobno mi je uručeno i rješenje pred otkaz, jer sam se odvažio javno obznaniti (kao koautor) tekst o neuspjehu tog državnog programa, koji je danas više nego očit. Nije, dakle, samo operativni program razvoja govedarstva doživio potpuni slom - na njegovom su se tragu lomila i osnovna načela informiranja i demokratske i odgovorne razmjene mišljenja u jednom slobodnom društvu.

Koliko je država novca poreznih obveznika izdvojila za taj Operativni program koji, kako svjedočimo, nije polučio nikakav rezultat?

- Ministarstvo poljoprivrede krajem 2008. godine moralo se suočiti s činjenicom da je plan “industrijalizacije govedarstva”, u velikoj mjeri ostao mrtvo slovo na papiru: Projekcija od 7200 objekata splasnula je na 190 osuvremenjenih ili novih farmi, krediti su ostvareni sa samo 14 %, a udjel kreditiranih gospodarstava u ukupnim isporukama mlijeka povećao se na svega nekih 17 %. Tada se program mijenja i povećava se dopušteni prag kreditiranja po projektu s 3,5 na 11 milijuna kuna. Od planiranih 319.200 mliječnih krava na kraju razdoblja (2009.) završili smo na nekih 218.000 grla. Upravo toliko manje koliko smo, u tom i nešto malo dužem razdoblju, uvezli uzgojnih i skupih junica pa smo tako “uspjeli” ostvariti dvostruki gubitak. Reprodukciju (budućnost) podredili smo prehrani pučanstva tim istim i skupo plaćenim junicama, te brzom dolasku do novca za povratak kredita. Danas, osam godina nakon završetka tog programa, podatak iz HBOR-a govori da je kroz taj program za razvoj govedarstva odobren 231 kredit u iznosu od 503 milijuna kuna, od početno zamišljenih 7200 kredita i 2,5 milijarde kuna ulaganja. Na 231 odobreni kredit odobreno je 237 reprograma, a i tu nije kraj. Broj ugašenih projekta i s njima ljudskih sudbina nemamo, ali dovoljno govori neslužbeni podatak da samo 5 % korisnika programa još uvijek redovno servisira svoje kreditne obveze (naša računica govori da je to svega njih 12). Nevjerojatno da i nakon ovih podataka nema snažne reakcije sustava i predloženog rješenja, ako treba za svaki pojedinačni slučaj.

Koji je uopće bio cilj tog programa - doista podići proizvodnju mlijeka, kako se tada govorilo, s 570 milijuna litara na 1,2 mlrd litara mlijeka (npr. ovu godinu prema procjenama završavamo s ukupnom proizvodnjom od manje od 500 milijuna litara), ili...?

- Program nije imao za cilj samo podići proizvodnju mlijeka od koga danas proizvodimo manje od polovine zacrtanog već i ostvariti uzgoj teladi za tov na oko 200.000 grla od kojih, također danas, u državi uzgojimo tek četvrtinu potreba, a ostalo uvozimo (gotovo 220 dnevno) uz izdašne državne potpore takvom uvozu. Još veća tragedija leži u činjenici da smo zanemarili uzgoj pa gotovo da i nema tržišta uzgojnim kategorijama za koje smo u međuvremenu potrošili 'obiteljsko srebro'. Sve je ovo otvorilo vrata velikom i nekontroliranom uvozu i mlijeka i mesa, te konkurentnima učinilo seljake u zemljama iz kojih uvozimo umjesto nas samih. Problem je i u tome što su u nas najveći prerađivači ujedno i najveći uvoznici mlijeka. Domaće tržište je neprepoznatljivo, nestabilno, neuređeno i bez partnerskih i dugoročnih društveno odgovornih odnosa. Nelikvidnost i dugi rokovi plaćanja domaće aktere uzgoja i proizvodnje čine dodatno ranjivima.

Kako se tada moglo “navući” seljake da ulaze u velike investicije, i to na bazi otkupne cijene mlijeka od 4kn/l, za što nitko nije dao čvrsta jamstva, a i krenula je privatizacija domaćih mljekara?

- Program o kome govorimo kao jednom od uzroka sadašnje teške situacije u govedarstvu i mljekarstvu, nije, kao ni mnogo drugih programa dizajniranih i provedenih od države, u sebi sadržavao jasne kriterije pomoću kojih bi se odabrali najsposobniji i takvima onda osigurao pristup zemlji, znanju, domaćoj tehnologiji (uzgoj i oprema) i uređenom tržištu. Tako je i cijena od četiri kune na kojima su zasnovani poslovni planovi bila tek lijepa i kratka 'predstava za seljake', vrlo neozbiljno podržana od konzultanata koji su se dali u izradu programa, ali i državnih stručnih službi. O provedbi programa odlučivalo je “stručno povjerenstvo” do te mjere da su ista obavljala natječaje, a zatim i izabirala najpovoljnije ponude za gradnju građevine, nabavu opreme i životinja, te ih “predlagala” investitoru. Ovo je uistinu neobičan način odabira kojim se investitora (vjerovnika) stavljalo pred gotov čin i otvaralo vrata sumnjama u namjere, etičnost i nepristranost programa.

Jesu li za propast svojih farmi krivi seljaci, država što im nije do kraja osmislila taj program (naime, mnogi tvrde da nije bio dorečen), ili pak preveliki uvoz i pad otkupne cijene mlijeka u znaku liberalizacije tržišta?

- Teško je govoriti o sudbinama onih koji su pošli u projekt privučeni otpisom polovine investicije i razmjerno povoljnim kreditima. Mogu ustvrditi da su ostali samo oni koji su u proširenje svojih gospodarstava krenuli s prethodnim iskustvom, spremni slušati i pitati, s mnogo skromnosti, discipline i odricanja, uključivši u proces čitavu obitelj. Rate kredita, nažalost, i toj skupini korisnika programa danas čine problem. Bilo je naravno i špekulativnih zahtjeva - matematika uloženog, založenog i razlike dobivenog gradila se na početno povoljnoj, ali dugoročno neodrživoj cijeni mlijeka, pojačanoj s potporama, te viziji kvota uz zadržavanja povijesnih prava. A bilo je i obiteljskih nesreća koje su dio života. Uglavnom, u velikoj je mjeri izostala politička, društvena i inženjerska odgovornost za zajednicu, a ponegdje i osobna svijest o rizicima kojima se izlagala obitelj. Izračunali smo da loše gospodarenje govedarstvom, uključivši ukupne gubitke u procesu od uzgoja, proizvodnje i prerade, naše gospodarstvo košta oko 3,5 do četiri milijarde kuna, ili 1 % BDP-a godišnje. Tome treba dodati dodanu vrijednost zapošljavanja u prostoru, održavanje kakvoće tla itd., što bi moralo pripadati među najvažnije sigurnosne, okolišne i demografske prioritete nacije. U priloženom, složiti ćemo se, dotaknuli smo se samo dijela problema propadanja govedarstva i proizvodnje mlijeka u nas, bez kojih nema novih zapošljavanja, domaćeg uzgoja, niti tova, ali niti živog sela!