Ivan Vrkić u posljednjoj je godini svojega gradonačelničkog mandata. Stoga je obilježavanje Dana grada Osijeka prigoda da se čelni čovjek slavonske metropole osvrne na vlastita i postignuća svoje administracije, te kaže kakva bi trebala biti uloga svih građana u kreiranju budućnosti grada u kojoj bi svatko imao mogućnost i za osobnu afirmaciju.

Posljednji je Dan grada u Vašem gradonačelničkom mandatu. Kako ga ocjenjujete? Jeste li uspjeli biti gradonačelnik svih građanki i građana, kako ste svojedobno obećali?

- Kao pristojan čovjek nikada ne komentiram sam sebe i ono što sam radio. To biste trebali pitati one koji imaju koristi ili štete od mojeg mandata. Osobno mogu reći da sam bio totalno posvećen gradonačelničkom poslu, jer, s obzirom na to da sam pri kraju svoje karijere, nemam nikakve kalkulacije. Priznajem, ovaj mi je posao najkompleksniji od svih koje sam radio u životu. Jedino o čemu sam u posljednje četiri godine vodio računa jest moja obitelj i grad Osijek. Osjećam se izvrsno zato što jako volim i jedno i drugo.

Jeste li zadovoljni kako se grad razvija, projektima koji su provedeni ili pokrenuti u Vašem gradonačelničkom mandatu?

- Da bih vam dao pravi odgovor, morao bih vam prvo reći kakvo sam stanje zatekao, a to ne volim i izbjegavam činiti jer onda ispada kako je važnije da govorim protiv nekoga nego da kažem što je važno za grad Osijek. U svakom slučaju, kad sam postao gradonačelnik, nisam znao da je grad toliko zapušten. Materijalno je to, doduše, bilo vidljivo, ali još je gore bilo duhovno stanje. Kad sam podvukao crtu, shvatio sam kako je neodgovorno političko ponašanje mojih prethodnika učinilo to da je jedino što je do tada bilo uspješno u Osijeku bilo proizvodnja neuspjeha, nezadovoljstva i silne depresije.

Što ste Vi učinili da to promijenite i jeste li, prema Vašem mišljenju, u tome bili uspješni?

- U prvo sam vrijeme imao stigmu svojeg koalicijskog partnerstva. Da ne bude zabune, nemam nikakvih prigovora na moje koalicijske partnere, ali imam na model ponašanja, jer u svemu što sam u prvo vrijeme radio, morao sam jednako voditi računa o onima koji su mi pomogli da dođem na vlast kao i o problemima s kojima sam se susretao. Trebalo mi je nešto vremena da svladam prostor, da se odmaknem od svojih partnera i počnem funkcionirati u korist svojih građana, a ne u korist svojih partnera. Građani su fokus mojeg djelovanja i moj prioritet. Oni su mi apsolutno najvažniji!

Ono što ste učinili (ili niste) ocijenit će građani. Kakva je Vaša vizija razvoja grada? Može li Osijek ponovno biti grad jake industrije, ili će krenuti u nekom drugom razvojnom smjeru?

- Reći ću vam da Osijek, prema mojem mišljenju, u budućnosti može biti samo postindustrijski grad. Dolazi, siguran sam, neko kreativno vrijeme u kojem će svaki pojedinac morati voditi računa o svojem obrazovanju, svojoj karijeri, svojem poslovanju i, u konačnici, sam biti vladar svoje sudbine. Ne može biti dobro ako se uvijek oslanjamo isključivo na druge. Jer, ako već ne pomažu koliko građani misle da bi trebale, onda država i lokalna zajednica moraju učiniti veliku stvar da budu neutralne, a ne da se nepotrebno petljaju u sudbine ljudi i njihove živote. No i država i lokalna zajednica moraju stvarati infrastrukturu i alate da se i u ovom gradu može živjeti civilizirano i urbano, da svatko može raditi svoj posao, bez svađa i kompleksa, da može živjeti od svoje zarade, a ne od muljanja i uhljebljivanja. Nastojim u okviru ovlasti gradonačelnika, ali i šire, kao čovjek, graditi uvjete koji bi omogućili da svatko dobro živi od svog truda a da pritom ulaže u opće dobro i zajednicu onoliko koliko je potrebno. Nužna nam je dobra kemija, prava sinergija, međusobno puno uvažavanje, jer jedino tako možemo dobro živjeti.

Postoji li u Osijeku previše defetizma, očekujemo li više od drugih nego od sebe?

- Taj je defetizam posljedica depresije, a ona je pak posljedica sljedećega: mnogi su građani ostali bez posla, a i svatko od nas još duboko osjeća posljedice agresije na naš grad, svatko je od nas nekoga i nešto izgubio u Domovinskom ratu. Propalo je gospodarstvo, kultura, sport... a u uvjetima frustracije zbog takvih trauma teško je očekivati vjeru u uspjeh. To je, odgovorno tvrdim, moguće tek kada se počne pobjeđivati u svakodnevici, malim i većim koracima. Primjerice, Osijek pobijedi Dinamo, Vrijednosnice Cibonu, HNK je ovjenčan nagradama... Kad počnemo pobjeđivati u onome što nam se činilo nemogućim, to i nama drugima omogućava zamah jer bismo trebali početi vjerovati da i mi sami možemo na neki način pobjeđivati, bar u najmanjim svakodnevnim borbama. I ljudi koji su predstavljeni u ovom Glasovu prilogu za Dan grada pokazuju kako je to uistinu moguće, jer oni su svojim neposrednim radom počeli pokazivati da je zamah itekako moguć. Najvažnije je znati veseliti se tuđem uspjehu kao svom. Tuđi uspjeh ne treba obezvrjeđivati i umanjivati, valja ga učiniti motivirajućim za sebe samoga. A onima koje pritisne nevolja, također, spremno treba priskočiti u pomoć. Svatko od nas na svoj način.

Najviše Vam predbacuju iseljavanje iz Osijeka i nedovoljno privlačenje ulagača. Kolika je odgovornost gradske uprave za te probleme u uvjetima ekonomske krize i loše poduzetničke klime u cijeloj Hrvatskoj?

- Tu smo na skliskom terenu. Kad govorimo o iseljavanju, onda smo u prostoru emocija, o tome malo tko racionalno razmišlja. Molio sam premijera Plenkovića da nam pomogne, jer nam nije moguće definirati iseljavanje ako ne znamo pravo stanje te epidemije. Svi o tome pričamo, a nitko ne zna prave podatke. Dakle, prvo moramo utvrditi brojke i omjere, što sam zatražio da se učini na državnoj razini. S druge strane, željeli smo otvoreno tržište rada u Europi, a sad nam smeta iseljavanje. Mi zapravo ne znamo koliko je otišlo nezaposlenih, a koliko zaposlenih. Znači, velik dio koristi bogomdanu mogućnost da traži bolju plaću u Europi. Moji će osporavatelji reći kako skidam odgovornost sa sebe, ali ja doista nisam kriv za iseljavanje.

Što se tiče privlačenja ulagača koji će otvoriti radna mjesta, reći ću otvoreno: uložili smo silan novac u Industrijsku zonu Nemetin, gdje poduzetnik za nula kuna može dobiti svu infrastrukturu i ulagati na tom prostoru, gdje u blizini ima zračnu luku, riječnu luku, željeznicu, autocestu... Pitam se što jedan gradonačelnik može više učiniti. Zar sam ja, kao gradonačelnik, kriv što Hrvatska nije konkurentna? Najviše mi smeta što mi ljudi zamjeraju ono što je vidljivo, što smo proveli u djelo, sagradili, uredili, uložili... neki olako obezvrjeđuju postignuća i pomake u vlastitom okruženju i ništa im nije dovoljno dobro. Neka građani i u ovom Glasovu prilogu za Dan grada pročitaju sve što je postignuto i radom ljudi iz gradske uprave i djelovanjem tvrtki u većinskom gradskom vlasništvu.

Hoćemo li živjeti bolje mi koji smo ostali? Hoće li ljudi imati razloga vratiti se u Osijek?

- Hoćemo! I ljudi će imati razloga vratiti se. Osijek nije od jučer, to je grad bogate povijesti koji je prošao daleko gora vremena nego što su ova današnja. Zapravo, mi koji korespondiramo s ovim vremenom nismo korektni sami prema sebi, ne prepoznajemo što je dobro, a što nije, što je bitno, a što nije. Vrijeme je da baš to činimo, da iskoristimo resurse svakoga od nas! Kao gradonačelniku važna mi je snaga da se borim s moći koju sam dobio tim položajem. I opravdam povjerenje svojom ostavštinom.