Susret građana koji su na svoj način obilježili osječku 2016. godinu događaj je koji je nagovijestio proslavu Dana grada, 2. prosinca, ali i nadolazeći kraj kalendarske godine. Svi su sudionici, svako na sebi svojstven način, skrenuli pozornost javnosti na sebe u godini koja je na izmaku te je bilo pravo zadovoljstvo poslušati njihova iskustva koja su pridonijela da Osijek postane bolje mjesto za život. Gradsko je vijeće donijelo odluku o pojedincima koje je nagradilo na sam Dan grada, a ljudi koje je Glas Slavonije okupio na okruglom stolu održanom u impozantnoj novoj zgradi Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku sami su proizveli događaje koji su djelovali kao njihov osobni promotor te su za svoju prepoznatljivost isključivo osobno zaslužni. Ususret našem 820. rođendanu čestitam svima na doprinosu, te kao čelnik grada Osijeka izražavam svoje zadovoljstvo njihovim naporima. Štoviše, upoznavši ih, uvjeren samo kako za svakoga od njih pojedinačno ono najbolje tek dolazi, rekao je gradonačelnik Ivan Vrkić.

“Poželjeli smo okupiti na jednom mjestu skupinu Osječanki i Osječana kojima je zajedničko to što su u 2016. godini učinili nešto za sebe i svoje bližnje, ali i za svoj grad - Osijek. Oni su svojim primjerom, prema mišljenju organizatora okruglog stola, napravili iskorak i pokazali vjeru u vlastite snage. Nisu čekali da drugi učine nešto umjesto njih. Željeli smo stoga da se međusobno upoznaju, razmijene iskustva i ideje, jer vjerujemo kako iz toga može proizići neka nova sinergija, neke nove lijepe priče. Istodobno, željeli smo čuti što o njihovim postignućima misli prvi čovjek grada i omogućiti im da gradonačelniku Vrkiću iznesu svoje ideje kako gradska uprava može pridonijeti da budu još uspješniji u onome što rade. I ne samo oni, nego i svi drugi građani koje će inspirirati njihove životne i poslovne priče”, rekla je pozdravljajući sudionike moderatorica okruglog stola Ivana Rab Guljaš, urednica rubrike Osijek Glasa Slavonije.

Zahvalila je, u ime Uprave i Redakcije Glasa Slavonije, gradonačelniku Vrkiću koji je oduševljeno prihvatio ideju o organizaciji ovog druženja. Također, zahvalila je dekanu, izv. prof. dr. sc. Damiru Varevcu, na besprijekornom domaćinstvu.

Svi su sudionici okruglog stola dobili priliku iznijeti svoja iskustva i sugerirati gradonačelniku Vrkiću kako gradska uprava može pridonijeti njihovu uspjehu, ali i uspjehu drugih građana i građanki.

RAB GULJAŠ: Gospođo Kujundžić, mirovina baš i nije bila za Vas, zar ne? Odlučili ste nam zasladiti život.

JELKA KUJUNDŽIĆ: Mirovina nije bila opcija, otvorila sam slastičarnicu i zaposlila pet teško zaposlivih žena. Vidjela sam da imam dovoljno energije i nisam mogla zamisliti da sa 65 godina sjedim kod kuće. Nekih šest mjeseci razmišljala sam što to nedostaje Osijeku i onda mi je kliknulo - otvorit ću slastičarnicu. Otišla sam u banku, digla kredit od 20.000 eura, renovirala kompletan prostor, zaposlila djelatnice i krenula. Kad sam to otvorila, znala sam da će biti trnovito i teško, da u početku nećemo zarađivati. I prvih šest mjeseci nije bilo dovoljno za plaće, ali ja sam se i fizički i psihički priredila za to. Nekih pola tone kolača smo podijelili, a podcijenila sam i snagu medija, ispričavam se zbog toga. Mislila sam, neka moji proizvodi pričaju priču, a ne ja. Onda je tekst o mojoj slastičarnici objavio Glas Slavonije - i to je bio pravi boom. Danas sam najsretnija žena u gradu. Dolaze nam kupci i iz drugih gradova i zemalja, i to je meni najvažnije, a ne novac. Dobila sam i dozvolu od Grada Osijeka da u Zavodu za zaštitu intelektualnog vlasništva pokušam registrirati osječku krempitu, to je sada u postupku. Zaposlila sma pet žena, sve srednjih godina, s kojima pečem kolače kojima se ponosimo. Ne znam jesam li ja osoba koja nekoga može savjetovati, ali imam životnog iskustva i mislim da bi bilo dobro da Grad, recimo, potakne umirovljenike, koji imaju puno životnog iskustva, da se više uključe u svakodnevni život grada.

RAB GULJAŠ: Onda je susjed gospođe Kujundžić postao gospodin Tibor Kainz. Kako ste se, kao diplomirani inženjer telekomunikacija, odlučili otvoriti kušaonicu piva. Odlučili ste nas podučiti kulturi ispijanja piva, a onda ste u suradnji s Gradom i Turističkom zajednicom pokrenuli prvi Festival craft pivovara koji je, unatoč tome što mu nebo nije naklonjeno, bio jako posjećen.

KAINZ: Sve je počelo od jednostavne ljubavi prema pivu, odnosno uživanju u okusima i upoznavanju novih vrsta piva, a potom sam krenuo s upoznavanjem s craft scenom hrvatskih pivara. To su male neovisne pivovare koje proizvode pivo iz ljubavi, da bi to preraslo u nešto ozbiljnije te svoja piva sada plasiranju po cijeloj Hrvatskoj. Upoznao sam veliku većinu tih malih pivara i smatrao sam da grad mora imati nešto kao što je moja “Gajba”. Osijek ima povijest proizvodnje i ispijanja piva i očekivao sam da će ljudi to prepoznati. I prepoznali su! Tako da sada postoji 500-tinjak ljudi koji dolaze u “Gajbu”, koji se druže i pričaju o pivu. Imate situaciju da ljudi kod kuće sami kuhaju pivo za sebe i za svoje prijatelje pa donesu dvije, tri boce u “Gajbu” kako bi ga i drugi kušali. A priča o minipivovarama u Hrvatskoj, s kojima surađujem, potaknula me na organizaciju osječkog festivala craft pivovara. Veseli me što je to bio pun pogodak i nadam se da će prerasti u tradiciju.

RAB GULJAŠ: Gospođo Budimčić, pretpostavljam da goste svojeg hostela “Street” savjetujete da navrate u Sunčanu na kolače i pivo. Vi i Vaš suprug niste otišli trbuhom za kruhom u Irsku ili neku drugu europsku zemlju, nego ste, nakon što ste oboje ostali bez posla, otvorili hostel. I odlučili ljude dovoditi iz Europe u Osijek.

BUDIMČIĆ: Zadovoljni smo. Gotovo sve što smo zamišljali kada smo u ovo kretali smo i ostvarili. Suprug i ja smo u roku od tri mjeseca ostali bez posla, no ipak smo odlučili ostati u Osijeku. Imali smo prostor i mislili smo da bismo trebali ponuditi nešto novo, da ne bude skupo, ali da atmosfera bude dobra. Gosti nam se vraćaju, a njihove su nam preporuke drugima još veći poticaj. Svi koji su dosad bili kod nas kažu nam da su vrlo zadovoljni, da smo im pružili dobru uslugu za pristupačnu cijenu.

RAB GULJAŠ: Gospođo Arbanas, podučite nas kako, nakon otkaza, od hobija napraviti posao. Ostali ste bez posla na pragu pedesete, odškolovali ste dvije kćeri, imate i unuke, no niste se željeli pomiriti s tim da budete na birou. Otvorili ste cvjetnu galeriju francuskog naziva “Oh la la”.

ARBANAS: Nakon što sam dvije i pol godine provela kod kuće, odlučila sam nešto promijeniti i otvorila sam svoju cvjetnu galeriju. Jednostavno, nisam statični tip. Završila sam gimnaziju, no cvjećarstvo me uvijek zanimalo. Stoga sam se prekvalificirala, uzela poticaje, iznajmila prostor i krenula. Odlučila sam da moja cvjećarnica bude malo drukčija od ostalih, da u Osijeku ponudim cvjetne kutije i lijepe dekoracije, osmislila sam cvjetne “fišeke”... i stalno se educiram kada je riječ o novim trendovima. Stalno sam prisutna na Facebooku i Instagramu, pa mi se sada, primjerice, za moje adventske vijence javljaju kupci iz cijele Hrvatske. Naravno da uvijek može bolje, ali za sam početak, dobro je. Još sve radim sama, no bilo bi mi drago kada bih s vremenom uspjela proširiti poslovanje i nekoga zaposliti.

VRKIĆ: Imam dojam da su uspješni svi koji nemaju nikakve veze s politikom i Gradom. Sve ste to vi napravili i meni ste samo omogućili da se slikam uz vaš trud i vaš rad. To sam učinio sa zadovoljstvom. Jesam li pomogao ili nisam, to ne znam, ali, evo, danas je početak jednog sustavnog pristupa i hvala Glasu Slavonije na ovoj sjajnoj ideji da se okupe na jednom mjestu ljudi koji pokreću nove priče u gradu, koje potom postaju jače od njihova osobnog identiteta jer pridnose boljoj klimi u cijelom Osijeku. Držim kako niste ulazili u svoje pothvate samo zbog sebe, nego zbog želje da nešto napravite. Niste bili zadovoljni onim što vam je ovo naše divlje kapitalističko društvo namijenilo, da ostanete bez posla. Kada ste shvatili da vam nema tko pomoći osim vas samih, onda ste zapravo stvorili novi pokret i ja ga podržavam. Želim vam poručiti da i ostale podučite kako da uzmu sudbinu u svoje ruke, kako da i mi sebe promijenimo. Stojim vam na usluzi. Gdje vam gradska administracija može skratiti muke, mi ćemo to učiniti. Sve čega se Grad može odreći u vašu korist, u godinu dana, potpisujem da ću vas toga osloboditi. Jer, ako ne budu i drugi slijedili vaš primjer, nema šanse ni da zaustavimo naše ljude koji odlaze, niti možemo očekivati puno od države koja je zasad spora i neučinkovita, kao da ju ne zanimaju vaše sudbine i aktivnost.

RAB GULJAŠ: Gospođo Čučak, Vama su dobro poznate teške sudbine naših sugrađana. Neumorni ste u prikupljanju i podjeli hrane ljudima u potrebi. Jesmo li mi, Osječani, solidarni?

ČUČAK: Ideja da se ovdje okupimo doista je hvalevrijedna. Dvije su se stvari ostvarile. Prije pet godina pokrenuli smo akciju čiji je cilj bio spriječiti bacanje hrane. Jer, bacanje hrane je krađa od siromašnih! Dajem sve od sebe, meni osobno ništa ne treba, pa sam svoj život podredila potrebitima. Njih je u našem gradu najmanje četiri tisuće. Srećom, okružena sam s toliko puno dobrih ljudi da više ne moram ni tražiti humanitarnu pomoć, nego mi ju nude. Osim toga, Ministarstvo obitelji, socijalne politike i mladih odobrilo nam je pet milijuna kuna na godišnjoj osnovi, što je impozantna svota. Tim sredstvima trebamo pokriti mjesečne potrebe 940 obitelji, koliko ih imamo u svom sustavu, što znači oko četiri tisuće ljudi. Gradonačelnika samo molim da nam Grad postavi nadstrešnicu u dvorištu “Rijeke ljubavi”. Znate, dolaze kišna i snježna vremena, pa ljudi kisnu u redu za pomoć.

Pitali ste me o solidarnosti Osječana. Reći ću vam što je fascinantno - siromašni pomažu siromašnima. Samci, koji su najugroženija kategroija građana u potrebi, često vade hranu iz svojeg paketa i daju ih majkama s djecom. Zapamtite svi, dobro je činiti dobro, jer dobrota se stostruko vraća.

VRKIĆ: Ni država ni Grad nikada ne mogu napraviti ono što može gospođa Štefica. Srce uvijek više daje nego birokracija! Mi plaćamo sve režije i uskačemo kada nešto možemo odraditi, tako da im apsolutno budemo na usluzi. Za socijalni smo program ove godine iz proračuna izdvojili 25 milijuna kuna, za sljedeću predviđamo 30, brinemo se za 17 različitih prava, od kojih nisu sva propisana zakonom. Nije vrijeme da se čovjek time hvali, bilo bi bolje da potrebe nisu tolike jer bi to značilo da se živi bolje, no činimo sve što možemo. Ovo je prilika da gospođi Štefici zahvalim na svemu i obećavam da će ta nadsrešnica biti postavljena još ove godine.

RAB GULJAŠ: U teškim vremenima, kulturnjaci ipak ne šute i nalaze inspiraciju baš tome unatoč. Bilo bi još lakše da se ne moraju pritom puno brinuti o novcu. Gospodine Šnajder, Grad i Županija redovito financiraju HNK kojemu ste na čelu, a vi uzvraćate nagradama i pohvalama struke. Tako je bilo i prije nekoliko dana, na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta. Jeste li zadovoljni suradnjom s Gradom i kako to da je naše kazalište postalo prva vijest u medijima?

ŠNAJDER: Čast mi je biti sa svim vama ovdje. Ovaj bi prostor bio premali da primi sve ljude koji su nešto pridonijeli ovom gradu i sigurno je bilo teško izabrati tko će biti tu. Sve što čujem govori mi da niste pogriješili. Drago mi je što s nama sjede i mladi ljudi, to je jako važno. I važno je željeti izdići se iznad prosjeka. Mene osobno prosjek ne zanima, uvijek želim učiniti najviše što mogu i to tražim i od drugih. Uspjeh kazališta ponajmanje je uspjeh intendanta. Naime, naš je najveći uspjeh što smo stvorili jaku ekipu ljudi. Vjerujte, džabe intendant ako nema dobre i vrijedne ljude oko sebe. Jer ne može intendant glumiti, pjevati i plesati, ali mora biti dobar organizator i motivator. Kada sam imenovan intendantom, rekao sam: “Bit će teško, ne priznajem nikakve subote, nedjelje i praznike!” Ljudi su taj način rada prihvatili i to je donijelo rezultate.

Kada je riječ o nagradama, drago mi je što mogu reći kako smo mi bili jedino kazalište koje je u gledalištu imalo gradonačelnika i župana. Došli su jer su prepoznali vrijednost HNK-a u Osijeku, koji zajedno financiraju.

RAB GULJAŠ: Nemaju svi umjetnici sreću da im netko financijski pomaže kako bi mogli stvarati. Kolega Delimir Rešicki ove je godine objavio remek-djelo “Lovci u snijegu”. Unatoč uvriježenom mišljenju da muze šute u teškim vremenima, Delimir dokazuje kako to nije istina. Pjesnici su nam potrebniji nego ikada. Dalimire, ove si godine drugi put dobio Nazorovu nagradu za književnost i mislim da smo ti svi mi, tvoji sugrađani, nedovoljno zahvalili. Čitaš svoju poeziju svuda po Europi i na taj način promoviraš i naš grad. Preskroman si pa ću to ja reći: književni znalci ubrajaju te među najvažnije suvremene pjesnike u svijetu.

REŠICKI: Zahvaljujem na tim prekrasnim riječima. Doista sam jedini hrvatski književnik koji je dva puta dobio godišnju nagradu Vladimir Nazor. No, za autora to nije najveća nagrada, iako nagrada Vladimir Nazor nosi sasvim solidne količine onoga što nam je svima potrebno, najveća je nagrada za pjesnika vlastita pjesma, dakle onda ako je uspio u nakani, u onome što je sam u sebi postavio kao kreativni cilj. Što se pak poezije tiče, vlada vrlo loša klima, zapravo samo kod nas i u još nekoliko zemalja, oko toga da je poezija postala nepotrebna, da ju više nitko ne čita. Iznimna mi je čast što mogu svoju poeziju predstavljati vani, podjednako kao i ovdje. I tamo dolazi stotinjak ljudi, a razgovori nakon toga nisu samo u stilu: “Hajdemo još nešto popiti pa idemo kući.” Naprotiv, tego traju i po dva i pol sata. Interes za ozbiljnu književnost ne vidi se samo u poeziji, nego i u onome što, primjerice, radi mađarski prozaik László Krasznahorkai, trenutačno najznačajniji pisac na svijetu. Dakle, u doba površnosti u kojoj živimo, to ipak ostaje jedna krasna obrana ljudskosti. Ako književnost i umjetnost ne brane ljudskost, onda će ona nestati. Jednostavno, ne možemo shvatiti razmjere do kuda je došlo onečovječenje, bar u zapadnoj kulturi.

RAB GULJAŠ: Gospođo Radočaj-Jerković, Vi i vaši zborovi također ste predstavljali svoj grad u najpoznatijim gradovima svijeta. Brevisice su, primjerice, odavno prerasle hrvatske granice.

RADOČAJ-JERKOVIĆ: Čast mi je biti među svima vama i mislim da sam shvatila prema kojem ste nas ključu pozvali na ovo druženje. Mislim da je ključ u tome što mi ne radimo, nego živimo svoju strast na neki način, jer svatko ovdje govori s ljubavlju o svom poslu. Ja imam i dnevni posao prodekanice na Umjetničkoj akademiji, no ovaj večernji, koji zapravo traje već više od 20 godina, to je Vokalni ansambl Brevis, a prije toga Dječji zbor Osječki zumbići. Moje cure jako vole vaše cvijeće, krempite obožavamo, u pivnici još nismo bile, s HNK-om surađujemo redovito, pjevali smo na svečanoj sjednici “Rijeke ljubavi”, s Glasom Slavonije i s Gradom imamo višegodišnju sjajnu suradnju. Dakle, već smo nekako povezani. Zahvalni smo što živimo u gradu koji nas s vremena na vrijeme, kad se vratimo s nekom velikom nagradom, na neki način pohvali, nagradi i podrži. Ono što bi nama kao zboru trebalo je da imamo neki kontinuitet u toj podršci. Mi nismo velika institucija, nego smo samo veliki prema nekim svojim rezultatima. Nemamo zaposlenih, nemamo nekoga tko nas kontinuirano podržava u nastojanjima da se potvrdimo na inozemnoj sceni. To je ono što nam najviše nedostaje. Znači, da uz tu našu višegodišnju tvrdoglavost, zbog koje možemo iz bilo kojeg materijala stvoriti sjajne zborske rezultate koji traju godinama, iako se djevojke mijenjaju, imamo podršku drugog tipa koja bi nas nekako usustavila.

RAB GULJAŠ: Kao sada, kada su brevisice dobile poziv da pjevaju u operi u Sydneyju.

RADOČAJ-JERKOVIĆ: Naravno. Daleko je i skupo je. Takvih poziva ima puno, možda ne baš takvih kao što je ovaj. Otputovali smo i u Ameriku, pomaknuli smo svaki kamen u Osijeku da prikupimo sredstva. Ono što ćemo mi s naše strane napraviti je da ćemo pjevati. Tako i ove božićne sezone, ako nas trebate, tu smo!

VRKIĆ: Zapravo, meni je najveći problem kako biti pravedan kad imamo toliko izvrsnih umjetnika, a novca nema previše. U svakom slučaju, što god vi skupite, mi ćemo dodati. No, želim reći i da sam dužan ispriku mom prijatelju Delimiru Rešickom, imam dojam da ću morati ići na još jedan mandat da ispravim sve te nepravde. On je jedan od onih koji je zaslužio da se grad njime ponosi, a nikad ga nisam pozvao ni na kavu. S druge strane, ja ne volim biti kao Milan Bandić, da vi nešto osvojite, a ja da vas pozovem i slikam se s vama. Dakle, to je problem mog karaktera, ali i moja odgovornost da budem na usluzi, da tražimo rješenja. Slažem se, umjetnost i umjetnosti moraju imati snažniju potporu Grada.

RAB GULJAŠ: Potporu ima i Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera. Sada smo u novoj zgradi Građevinskog fakulteta, koji je ove godine pokrenuo i studiji arhitekture i urbanizma. Profesore Varevac, prešlo se s riječi na djelo kada je riječ o razvojnim smjernicama Sveučilišta prema tzv. STEM području.

VAREVAC: Ja ću shvatiti da sam ovdje zapravo i u ime Sveučilišta. Sve što mi radimo, moram priznati da je stvar inicijative čelnika Sveučilišta i čelnika njegovih sastavnica. Nije tu nikako Građevinski fakultet jedini, imamo puno fakulteta u Osijeku koji imaju nove programe, nove studije, cjeloživotne programe i međunarodne združene studije. No, usput ću iskoristiti priliku da kažem kako se u ovom društvu inferiorno osjećam, jer jedino što nama treba je inicijativa. Mi iza sebe imamo pet-šest tisuća zaposlenih, desetak tisuća studenata, imamo Ministarstvo, imamo Grad, koji nas podržavaju. Ljudi koji ovdje sjede ipak su se više sami izložili i njihov je rizik bio veći na putu do uspjeha. Još jednom čestitam svima onima koji se danas tu, mnoge od vas poznajem, s nekima sam odrastao, s nekima sam išao u školu, s nekima sam prijatelj, iako to i ne znaju, jer, primjerice, obožavam krempite gđe Jelke, kupujem cvijeće kod gđe Dubravke i rado svraćam na pivo kod g. Kainza. Poželio bih svima vama da nastavite tako u svojim hrabrim osobnim pothvatima. Sveučilište je pak svojvrstan servis koji osigurava gradu napredak i obrazovaniju budućnost. Osim toga, u posljednjih nekoliko godina puno gradimo, u čemu nam pomaže i Grad Osijek. Mi koji ovisimo i o drugima pokušavamo opravdati to povjerenje koje smo dobili, ne biti samo “potrošači proračuna”.

RAB GULJAŠ: Nekada su Osječani brojali dimnjake i Osijek zvali industrijskim gradom. IT tvrtke nemaju dimnjake, pa kao da prolaze “ispod radara” šire javnosti. Gospodine Lozančić, je li uspjeh osječkih IT tvrtki poput Vašeg Gauss Developmenta urbana legenda, ili ste još uspješniji nego što se priča?

LOZANČIĆ: Sakrili smo ljude - da ih se ne vidi (smijeh). Šalu na stranu, u Gaussu imamo 80 ljudi i svi su kreativci i veseljaci. Dio smo softverske industrije, bavimo se - dizajnom weba, internetskom trgovinom, popularnim aplikacijama... ne mogu to ukratko ni opisati. Ono što je važno reći, mi nismo imali plan tog razvoja, sve je došlo nekako spontano i sada imamo tih 80 ljudi, a plan je zaposliti još njih stotinjak u tri-četiri godine. Nedostaje nam prostora i to sada rješavamo tako da gradimo zgradu.

Želim naglasiiti kako je 40 zaposlenih došlo nakon što su prošli našu edukaciju. Ne zapošljavamo isključivo mlade, no priznajem da je više od 90 posto zaposlenih mlađe od 30 godina. Prilično spontano sada planiramo razvijanje velikih projekata i trebat ćemo dosta ljudi koje sada nemamo. IT industrija je perspektivna grana, a ljudi su ovdje iznimno talentirani. To se posebno vidi jer mi radimo u inozemstvu, i kad god dođemo u neku zemlju, vidimo koliko su naši ljudi talentiraniji, možda ne toliko posloženi koliko talentiraniji od ovih vani. Otvaramo i naš prvi akcelerator, gdje bismo poticali sve male poduzetnike da izađu na tržište. Dakle, to nije vezano samo za IT, nego će ići dosta široko, može biti glazbena aplikacija, proizvod za djecu, nova zvečka, bilo što, zasad smo uspješno lansirali pet timova koji otvaraju svoje tvrtke. Ukratko, radimo na tome da ljudi počnu vjerovati u sebe. To u Osijeku možda najteže ide. Važno je da ljudi prihvate činjenicu kako mogu sami nešto stvoriti.

VRKIĆ: Ako je to tako kako kažeš, mi u proračunu za sljedeću godinu imamo milijun kuna, sve sam spreman staviti u funkciju tog akceleratora i dodati još, ako bude bilo prilike. Samo dajte rješenja!

RAB GULJAŠ: Vaš bi zaposlenik u Gaussu u budućnosti mogao postati i mladić koji sjedi pokraj mene. Nevene Lucijane, čula sam da ti ne poznaješ drugu ocjenu do petice. Kažu da si perspektivan informatičar, vrstan gimnastičar, plešeš balet i glumiš u HNK-u... Kako sve stigneš?

DAVIDOVIĆ: Kod kuće sam najmanje u svakom slučaju. Škola mi je na prvom mjestu i ostat će tako, a onda idu sve ostale aktivnosti. Znači, kazalište, gimnastika i ovo što idem subotom u Tvrđu, u labos, gdje učim i družim se. Želim zahvaliti na ovom pozivu, do prije sat vremena nisam znao zašto sam pozvan, trener mi nije rekao, ali sad mi je drago što sam upoznao sve ove zanimljive različite ljude i što mislite da pripadam među one koji su nešto učinili za Osijek. Puno mi u svemu pomažu moji roditelji, a treneru sam jako zahvalan. Zadnje je državno prošlo vrlo uspješno - osvojio sam pet zlata. Trudim se u svemu što radim biti najbolji. Iskreno se nadam da ću tako i nastaviti. U budućnosti planiram upisati FER, završiti ga i ostati u Osijeku.

RAB GULJAŠ: Vi ste, gospodine Barišić, otišli iz Osijeka, ali ste se u njega vratili. U Nogometni klub Osijek.

BARIŠIĆ: U pravu ste. Htio bih reći da ovdje predstavljam cijeli klub. Otišao sam na kraju prošle sezone u Dinamo, pa otamo na posudbu u Lokomotivu. Igrao sam, ali mi taj klub nije odgovorao jer je to, jednostavno, više klub za dečke od 18 ili 19 godina, da se tamo promoviraju. I taj klub nema navijača, tako da mi je bila laka odluka da se na poziv čelnih ljudi iz NK-a Osijeka vratim u grad. Podsjetit ću vas da je ne tako davno NK Osijek bio u lošem stanju, gradonačelnik Vrkić zna kakva je bila situacija, po sedam-osam mjeseci nismo dobivali plaću. Dečki nisu imali ni da plate stanarinu i režije. No, dolaskom novih vlasnika, gospodina Meštrovića i njegovih partnera iz Mađarske, sve se promijenilo, došlo je puno sponzora i pokrenula se lijepa priča. Nema tko nije u medijima radio priču o nama, mislim da smo hit ove sezone u HNL-u, a o NK-u Osijek se sada priča i čuje i u Europi, tako nam kaže predsjednik. Dokaz naše dobre igre je i to da je na posljednju utakmicu, u kojoj, istina, nismo dobro prošli, došao i izbornik reprezentacije Ante Čačić, a bilo je i puno menadžera iz Engleske, Kine i drugih zemalja. Jako mi je drago što smo na pravom putu da na kraju sezone izborimo ulazak u Europu, da predstavimo NK Osijek i tamo. Na kraju bih svima vama, pogotovo onima koji su krenuli ni iz čega, iskreno čestitao, jer vaši su pothvati vrijedni divljenja.

RAB GULJAŠ: Iz Zagreba se u Osijek vratio i glavni urednik Glasa Slavonije. Bojane, o svim smo ljudima koji danas sjede za ovim stolom pisali, o mnogima se prvi put čulo u javnosti tek kada je Glas prvi objavio priču o njima. Zašto nam je važno da u Glasu Slavonije ne propustimo ni jednu takvu priču?

DIVJAK: Ovo je važno zbog nas samih. Tu sjede za stolom ljudi različitih profesija i zvanja, različite dobi, i vjerujem da su svi vaši poslovi danas daleko cjenjeniji od ovog našeg novinarskog. Ali situacije kao što je ova danas su one zbog kojih je doista lijepo biti novinar ili urednik, imati mogućnost utjecati na ljude oko sebe, na život u gradu, regiji i državi u kojima novine izlaze. Ovakvi su događaji i ovakvi ljudi kao što ste vi ono zbog čega se doista isplati raditi ovaj često kritiziran posao. Glas Slavonije nastoji pokazivati iz dana u dan kako ovaj grad ima strahovito velike potencijale, prije svega zbog ljudi koji u njemu žive. Cijeli ovaj projekt i prilog koji radimo ide pod motom “Grad su ljudi”. Nisu to zgrade, iako i njih ima prekrasnih. Dakle, grad su ljudi, a ovaj grad doista ima nepresušno vrelo pametnih, sposobnih, mudrih te, što je ključno istaknuti, dobrih ljudi, samo što nerijetko ostanu nepovezani jer su nedovoljno umreženi. Glas Slavonije inzistirat će na tom povezivanju, na stvaranju nove kreativne i pozitivne energije. Mi to doživljavamo kao neku vrstu misije Glasa Slavonije, pokušati pokrenuti događaje, ponekad ih i kreirati, a ne samo pratiti ih. Nerijetko se ono što se događa u Osijeku od strane ostatka Hrvatske zanemaruje. I vi imate s tim vjerojatno iskustva u nekom pogledu. Međutim, meni zapravo to i ne smeta jer ćemo mi raditi sami za sebe i zbog toga nam drugi ne trebaju. Glas to radi, mi svaki dan donosimo priče iz Osijeka, Slavonije i Baranje koje drugi onda prepisuju, uspijevamo stvarati sadržaj koji će biti zanimljiv ljudima ne samo ovdje nego i u drugim dijelovima Hrvatske. Ovo je samo uvod u niz novih događaja koje ćemo nastojati pokrenuti uz pomoć svih vas, gradske uprave i gradonačelnika. Želimo sudjelovati u pokretanju Osijeka kako bi dosegnuo nove kreativne vrhunce.

VRKIĆ: Jedna od značajnih uloga između ostaloga je ovaj javni diskurs, posebice Glasa Slavonije, za koji sam i emotivno vezan. Mislim da je jedini spas ovo sada što radimo, a to je da komuniciramo. Ne dodvoravamo se jedni drugima, jer od toga nitko nema koristi. Jedan od pravih kanala preko kojih ja dolazim do pravih riječi, pored svog sustava u gradskoj upravi, Facebooka i svih oblika komunikacije, jedan značajan alat upravo je Glas Slavonije. Želim vam da još jače i glasnije branite poziciju slobode i različitosti u gradu Osijeku, od političkih do nacionalnih i svih drugih sloboda, bez čega nema slobodnog društva. Što se mene tiče, mislim da možemo očekivati svi daleko više u sljedećoj godini, jer su se neke osnovne silnice posložile, od negativnih dobivaju pozitivne predznake. Mislim da dolazi puno bolje vrijeme.