Svaki je susret s Delimirom Rešickim vrijedno iskustvo i doživljaj. Bilo da je riječ o razgovoru na sasvim običnoj kavi dvoje dugogodišnjih prijatelja koji uporno pokušavaju izboriti pravo na vrijeme za nju bar jednom tjedno ili o susretu i druženju s njegovim stihovima. Rešicki, pjesnik, esejist, književni kritičar, novinar, ljubitelj i poznavatelj filozofije..., prvu zbirku poezije objavio je još 1985. godine, a ova, 2016., pamtit će se na hrvatskoj književnoj sceni po njegovim “Lovcima u snijegu”, čudesnoj zbirci koju nisu zaobišle ni nagrade ni poštovanje i prihvaćanje čitatelja. Ne smije se zaboraviti da je nagradu “Vladimir Nazor” Reš ove godine dobio drugi put u svojoj karijeri, što je prava rijetkost u ovoj zemlji poznatoj po čudnovato ravnodušnom odnosu prema svojim umjetnicima.

Iako mu u rodnom listu piše da je rođen u Osijeku, Reš će vam uvijek naglašavati kako je on Baranjac, a Baranja je i glavni toponim zbirke “Lovci u snijegu”. “Rođen sam slučajno u Osijeku, i to samo zato što tada u Baranji nije bilo rodilišta”, reći će. A na baranjskim stazama, dok vozi svoj bicikl, najčešće ga možete i sresti, u selima i pustarama čije propadanje, osim u pjesmama, bilježi i fascinantnim fotografijama. No, iako se iz njegovih pjesama, ali i izjava u brojnim intervjuima može iščitati gorko razočaranje svijetom koji nas okružuje, Reša i dalje može mnogo toga iznenaditi i razveseliti. Kako je sam u jednom nedavnom intervjuu rekao, “svako novo istinsko umjetničko djelo – glazba, pjesma, film, slika, fotografija. Ali i svaka poštena ljudska riječ – mudra, poetična, empatična pa i ona bolno otrežnjujuća”. Osijek puno duguje Rešickom, njegove su ulice mjesto nastajanja vrhunskog umjetničkog djela i mjesto susreta s pjesnikom, eruditom i prijateljem, a bez pjesnika i filozofa ovaj bi svijet bio ništa do, riječima filozofa i Rešovog prijatelja Žarka Paića, dehumanizirane pustinje. D. Pavlović