Sedamdesete su ponovno postale fascinacija među diskofilima i diskografskim kućama kada je posrijedi svjetska glazba (musiques du monde). Nakon kmerske i turske psihodelije te iranskog predrevolucionarnog popa pozornost je pala na ono što se zbivalo u Africi tih godina.

Samo ove godine izišlo je nekoliko zanimljivih albuma poput “Various Artists - Kenya Special: Volume Two – Selected East African recordings from the 1970s & ’80s”, “Various Artists - Venezuela 70 Cosmic Visions Of A Latin American Earth: Venezuelan Experimental Rock In The 1970s2 i “Various Artists - Cosmic Machine The Sequel – A Voyage Across French Cosmic & Electronic Avantgarde (70’s-80’s)”. Posrijedi su mahom kompilacije koje izvlače na površinu zaboravljene i nikada globalno potvrđene autore i izvođače popularne glazbe koja, istina, slijedi tadašnje američke i europske trendove, ali sa snažnim pečatom autohtonosti. Danas takva glazba izumire ili je više odavno nema. Venecuelski, poljski ili hrvatski R&B ne razlikuje se produkcijski i harmonijski nimalo u odnosu na originalne američke uzore. To je cijena primitivno shvaćene globalizacije kao imperativa ujednačavanja koji uništava i progoni svaku izvornost i osebujnost. Mediokritetski je to svjetonazor koji istinske glazbene ljubitelje ne veseli. Kompilacija togoanske glazbe svjedoči kako je prije četrdesetak godina u toj zemlji koja se tek istrgnula iz francuskog kolonijalnog zagrljaja i upala u vlastite nevolje pod vlašću domaćeg diktatora kojega je volio Josip Broz cvala lokalna inačica soula, disca i funka. Dobar Skroz nije se obazirao na takve efemernosti, njega je na izlasku iz državne jahte Galeb čekao njegov prethodno iskrcani Rolls Royce te svježa pošiljka novina i obavještajnih izvješća pristiglih iz zrakoplova koji je u svaku od odabranih luka tijekom turneje po Africi dolijetao s novostima specijalno iz Beograda. Kod kuće je sve bilo pod kontrolom zahvaljujući Udbi, a među afričkim urođenicima najveći sin naših naroda i narodnosti odjeven sav u bijelo kao Goran Bregović ili Sai Baba širio je ideju nesvrstanosti u društvu prpošne i podebele Jovanke. Paradoksalno je da se zlatna era togoanskog soula poklapala s vladavinom dugovječnog diktatora (vladao je 38 godina čvrstom rukom) Gnassingbéa Eyadéme, a na prijestolju ga je naslijedio sinak Faure. Taj pokvarenjak imao je očito smisla za PR. Uostalom, kao i njegovi uzori.

Ova kompilacija zapravo je prateća glazba uz dokumentarac koji potpisuju Liz Gomis i Dj Julien Lebrun. Kompilacija nuđa rijetke snimke, trebalo ih je tražiti po raznim afričkim adresama, zahvaljujući čemu možemo čuti veliku zvijezdu toga vremena Bellu Bellow i Rogera Damawuzana, poznatog i kao James Brown iz Loméa.