Vezani članci
25 GODINA SUSTAVNOG URUŠAVANJA TEMELJA DRŽAVE (II.)
SLAVEN LETICA, SOCIOLOG
Politika je vještina obavljanja društvenih i državnih poslova usmjerena na postignuće općeg dobra svih građana. Ova školska definicija politike u teoriji lijepo zvuči, no praksa je umnogome dematira, o čemu svjedočimo ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu.
Drugim riječima, kao i mnoge druge definicije, i politika je u izravnoj provedbi temeljnih postulata sklona izokrenutoj, ali pragmatičnoj degeneraciji pa umjesto politike u praksi imamo politikantstvo, umjesto rada za opće dobro imamo rad za vlastite interese, umjesto poštenog i efikasnog političkog djelovanja imamo nepoštenje i karijerizam, i što se tiče koristi građana krajnje neefikasnu vladavinu demokracije i zakona, pri čemu se paradigma politike kao “umijeća mogućeg” širi u paradigmu “mogućeg umijeća” u korist vlastitih ambicija i vlastitog probitka.
No, u takvom sumornom kontekstu, s vremena na vrijeme netko “iskoči iz kolosijeka” pa nekim potezom, iniciranim nekom dramatičnom situacijom, vrati nadu da još uvijek nisu sva politika i svi političari “krivo shvatili” definiciju politike nego da ipak vode računa o dobrobiti građana, a ne samo o svojoj fotelji u vlasti. Eto, na tom tragu glasno je odjeknula i nedavna izjava “Neću dopustiti da se uvozi smeće”, kojom je, između ostalog, novi ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić najavio žestok obračun sa svima, bez obzira na moć pojedinih uvoznih lobija, koji na police domaćih trgovina trpaju sve i svašta, a najčešće nekvalitetne, pa i zdravstveno neispravne namirnice koje jeftino tko zna odakle sve ne uvoze u RH i time sustavno uništavaju hrvatski agrar i proizvođače hrane.
KOLONIJALNA PROVINCIJA
Doduše, posljednji slučajevi zaraze salmonelom tek su kap u moru problema s uvoznom hranom kojom je Hrvatska zatrpana posljednjih godina, posebno otkako smo postali članica Europske unije. Bilo je i prije ovoga također dramatičnih slučajeva, no sve je prolazilo uobičajeno - izrazima zabrinutosti, osudama deklarativne naravi, obećanjima da će se poduzeti sve nužne mjere da se problem sanira i ne ponovi, a onda se preko noći sve zaboravilo, vlada je izbjegavala baviti se tim osjetljivim problemom, a uvoznici su zadovoljno trljali ruke i nastavili još više uvoziti sumnjivo meso, sirove, slastice i tko zna što sve ne u nesmiljenjoj utrci za zaradom, ne mareći puno hoće li se netko razboljeti i umrijeti.
I sad je napokon netko od odgovornih, s vrha vlasti, dakle iz Vlade, odnosno iz nadležnog ministarstva, glasno i jasno rekao - dosta više!
Zapravo, dolazimo do najvažnijeg, zaključka da se u Hrvatskoj na prste jedne ruke mogu nabrojiti političari koji su kako u zemlji, tako i izvan granica iskreno i pošteno štitili i zalagali se za nacionalne interese i interese građana. Čak je i londonski list The Economist u kolovozu ove godine ocijenio da su glavne političke stranke u Hrvatskoj nesposobne da bilo što naprave osim da papagajski ponavljaju fraze i folklorne teme. Jer nikada prije kao u posljednje vrijeme, naročito nakon ulaska u EU, potvrđuje se da se jako malo ili nimalo radi na izgradnji društva kao poželjnog mjesta za život, poticanju ulaganja i napretka u cjelini. Naravno da se mnogi problemi vuku još iz prvih godina pretvorbe društvenog u privatno vlasništvo, iz doba tzv. tranzicijske privatizacije, koja jest umnogome bila plodno tlo za kriminalne radnje. Netransparentno provedena privatizacija i danas je rak-rana društva i države u cjelini i kao takva ide na dušu pogrešnih političkih odluka i manipulacija, pa se stalno spominje kao kriminal čija kaznena odgovornost ne zastarijeva. Uglavnom, neodgovornost prema nacionalnim dobrima i nacionalnim interesima (zemljišta, šume, vode, INA, prodaja banaka strancima, tzv. mrtvi kapitali - neiskorišteni objekti, bivše vojarne JNA i mnoštvo drugih primjera) i danas su uteg za državu koji nam je u nasljedstvo ostavila netransparentna, neodgovorna i nepoštena politička elita prethodnih vlasti (i onih uz vlast, kao i nadzornih odbora, koje se također ne može amnesitrati od odgovornosti), što skupo plaćamo predugom krizom na ekonomskoj, socijalnoj i ukupno uzevši društvenoj i moralnoj razini.
Najgore od svega jest pak saznanje kako Republika Hrvatska u proteklih sad već 25 godina nije uspjela stvoriti i profilirati odgovornu političku elitu koja bi na vlasti i uz vlast štitila interese države, društva i građana. Umjesto toga, naslušali smo se populističkih i demagoških parola, bogati su se još više bogatili, a siromašni još više osiromašivali. Zapravo je stvoren nedodirljivi interesni politički krug, svojevrsna hrvatska vladajuća kasta (izmjene na vlasti: HDZ-SDP-HDZ + sporedni koalicijski igrači) koja se isključivo zalagala za vlastite interese i opstanak na vlasti. Danak takvoj “tradiciji” nažalost plaćamo i danas, a ako ne bude odlučnosti i hrabrosti da se tome stane na kraj, svi su izgledi da će se ta pogubna priča nastaviti i u godinama koje dolaze. Dakako da je pritom i korupcijska trakavica i te kako teško izlječiva boleština koja devastira ionako devastirano društvo. Transparency International i ovih je dana objavio novo izvješće, a u povodu objave globalnog barometra korupcije. Transparency International Hrvatska ističe da građani korupciju opravdano smatraju velikim problemom hrvatskog društva. Naime, svaki drugi građanin (51 %) smatra da je korupcija jedan od najvećih problema u Hrvatskoj, 57 % ispitanika napore izvršne vlasti drži nedovoljnima u borbi protiv korupcije, a 10 % je u proteklih godinu dana podmitilo javni sektor da bi ostvarilo svoja prava.
- Borba za transparentno društvo temelji se na stvarnoj volji političkih aktera i nositelja vlasti da pozitivne društvene vrijednosti poput poštenja, odgovornosti i učinkovitosti učine poželjnim ponašanjem... Hrvatska se protiv korupcije mora boriti vlastitim opredjeljenjem i snagom, a ne isključivo poticajima vanjskih i viših interesa uvjetovanih globalnim trendovima. To je strateško opredjeljenje društva da se koruptivno ponašanje prevenira ugradnjom sustavnih alata u tijela javne vlasti, sve koruptivne nepravilnosti sankcioniraju, a neodgovorni pojedinci kazne i onemoguće u javnom djelovanju. Neki od alata su reguliranje lobiranja i zaštita prijavitelja nepravilnosti - poručila je Davorka Budimir, predsjednica TIH-a. Sve dosadašnje naše političke elite, svojevrsne kaste na vlasti, “iskazale” su se strategijom laži o boljem životu, otvaranju tržišta od 500 milijuna ljudi, o tome da ćemo za jedan euro dobiti tri eura i slično, a koja je urodila sve masovnijim kopanjem po kantama za smeće. Psihološki tu svoju izdaju danas žele opravdati nekakvim materijalnim dobitcima Hrvatske, navodeći da smo iz EU-a više novca dobili nego što smo uplatili, a da pritom nikad nije obznanjen jasan račun o tome. S druge strane, svjesni su da se loše živi i da su tu nemoćni, jer nam strategiju, unutarnju i vanjsku politiku vode EU i Washington, da nam zakone donosi Bruxelles, da su nam iz ruku uzeli carine i upropastili svaku moguću proizvodnju, da su nam preuzeli sve profitabilno itd., drže politički analitičari, ali i blogeri i forumaši, kojih su puni hrvatski web-portali.
JEDNA RUKA NA SRCU, A DRUGA...
Sve u svemu, hrvatska je politička i gospodarska elita moć i bogatstvo stekla zloporabama, manipulacijama i krojenjem zakona koji pogoduju njihovim, ali ne i interesima države i njezinih građana. O svemu tome naravno postoje i dokumenti i dokazna dokumentacija koja potvrđuje njihov nezakonit i nepravilan rad pri obnašanju službene dužnosti, te čije je javno djelovanje protivno interesima pravno uređene i gospodarski razvijene države kakvu nam godinama obećavaju. Ali od svega toga gotovo nikakve koristi jer hrvatski građani poučak iz svega toga još očigleno nisu izvukli, pa i dalje strpljivo trpe štetu koja im je već nepopravljivo nanesena od onih kojima je raditi protiv interesa države, a držati ruku na srcu kad svira himna postalo normalno. Te su osobe i nadalje prisutne u javnom, političkom ili gospodarskom životu, te iste predstavljaju temelj neodvojive povezanosti vladajućih političkih struktura i krupnog kapitala stečenog kroz kriminalne, netransparentne i pogodovane privatizacije i javne natječaje u posljednjih 25 godina - sažetak je mnogih mišljenja o stagnaciji ili čak nazadovanju hrvatskog društva.
Damir GREGOROVIĆ/Darko JERKOVIĆ
JURE VUJIĆ:
Kad se postavlja pitanje političkog morala i odgovornosti, gubi se kompas
Uputnim se čini navesti i mišljenje našeg uvaženog politologa Jure Vujića: “Po izlasku iz komunističkog sustava koji je ustoličio jednu službenu partijsku političku istinu i vjeru i zasebnu političku klasu, bivši pripadnici te iste klase, nositelji jednoumlja, vidjeli su u hrvatskoj državi, uređenoj po demokratskom i liberalnom modelu, mogućnost ostvarivanja svojih privatnih interesa i, što je još gore, mogućnost rastvaranja njezinih državnih institucija iznutra”, kazuje Vujić u Vijencu Matice hrvatske, između ostaloga dodavši: “Moglo bi se reći da hrvatski vrh pomalo gubi kompas kad se postavlja pitanje političkog morala i odgovornosti. Istina je da su moral i odgovornost rijetka pojava na domaćoj političkoj sceni (a i općenito u politici) jer se uvijek naivno očekuje da će političari osuđeni u korupcijskim aferama sami odstupiti od svoje funkcije i da neće bježati od odgovornosti. No s obzirom na grešnost ljudske prirode i na bolesnu pohlepu i narcisoidnost nekih političara, u Hrvatskoj se događa obrnut fenomen manipuliranja i žongliranja zakonima i institucijama, pa smo svjedoci zlouporabe političkog imuniteta u Saboru te zlouporabe visokih političkih funkcija za propagiranje antidržavnih pamfleta”, piše Vujić i nastavlja: “Kad je riječ o fenomenologiji političke neodgovornosti ili amoralnosti, treba imati na umu da je ona često povezana s privatizacijom državnog aparata. Moglo bi se reći, na tragu Carla Schmitta, da je u Hrvatskoj privatna sfera kolonizirala političku sferu, koja bi zapravo trebala biti zaštićena sfera javnog dobra i opće dobrobiti. Paradoks je da je zapravo slobodna i demokratska hrvatska država omogućila - zbog nekonzistentnosti zakonskih pravila i nepostojanja čvrste državotvorne političke volje - bujanje klijentelističkih interesa koji su kolonizirali političku sferu.”
PITANJE VELEIZDAJE
U Hrvatskoj još nitko nije kažnjen zbog takvog teškog zločina
U Danteovoj Božanstvenoj komediji najniži krugovi pakla određeni su za izdajice. U svim suvremenim zapadnoeuropskim država zločin veleizdaje ne ostaje mrtvo slovo na papiru kako je to slučaj u Hrvatskoj. Premda je veleizdaja pravno i zakonski regulirana u RH (Kazneni zakon u Hrvatskoj člancima 135. do 155. regulira to kazneno djelo), zločin veleizdaje ostaje nekažnjen i potiče na razvoj političke veleizdajničke neodgovornosti. Naime, unatoč tome što je pravno dokazano da je u slučaju Sanaderova suđenja za slučajeve INA-MOL i Hypo, kao i u drugim slučajevima, riječ o zločinima veleizdaje, još nitko nije kažnjen zbog tog teškog zločina. No ono što je zajedničko mnogim teorijama i interpretacijama jest da su država kao i smisao državnosti usko povezani s načelom općega dobra i javne stvari. I zbog toga je teško tražiti političku odgovornost od onih koji se prostorno i vremenski nisu suočili s paradigmom demokratske hrvatske države kao nove, postkomunističke društvene zbilje, stoji, između ostaloga, u više političkih studija.
RH se protiv korupcije mora boriti vlastitim opredjeljenjem i snagom, a ne isključivo poticajima vanjskih i viših interesa uvjetovanih globalnim trendovima...
DAVORKA BUDIMIR