Nekoć je imala (više) vremena za vožnju biciklom, napucavanje nogometne lopte, kineske spektakl-filmove i fantasy romane, pa i bavljanje glumom, u čemu je bila sjajna i što je nama donosilo briljantne role, njoj zadovoljstvo i brojne nagrade.

Danas se 34-godišnja Marija Kolb “uozbiljila”, ali samo na prvi pogled, jer od asistentice na akademiji to se i očekuje.

Zašto se sjajna, nagrađivana glumica, k tomu i asistentica na Fakultetu za film i scenske umjetnosti Sveučilišta Libertas, odluči još i studirati produkciju?

- To se dogodilo nekako prirodno, osjetila sam potrebu unaprijediti znanja i steći nove vještine u području produkcije jer s timom Kotar teatra organiziram kazališno-filmski festival Kotar FEST u Delnicama, koji je ove godine proslavio svoje peto izdanje. Prijamni na MA studiju produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti podrazumijeva i predavanje produkcijske studije projekta koji se potom razvija sljedeće dvije godine te naposljetku biva realiziran u profesionalnom obliku. Upravo ta mogućnost - tijekom studija razviti predloženi projekt s mentorom (u mom slučaju doc. Tatjanom Aćimović), bila je presudna. Samostalnost glede proizvodnje sadržaja u okviru scenskih i izvedbenih umjetnosti, kao i činjenica da uz stvaranje likova i uloga u predstavi kao glumica mogu biti inicijator i kreator kompletnog scensko-izvedbenog djela, bila je zapravo neodoljiva.

Studij si privela kraju. Kakve ti se sada mogućnosti otvaraju? U Hrvatskoj ili inozemstvu?

- Studij produkcije studente stimulira na generiranje, provedbu i plasman umjetničkih produkata, a omogućava im nakon stečene diplome konkurirati za radna mjesta u kazalištima ili za manje tipična mjesta, u tvrtkama ili tijelima državne i gradske uprave. Što se inozemstva tiče, razmišljam o daljnjem usavršavanju i edukaciji u nekoj od europskih zemalja, o povezivanju s festivalskim organizacijama i kazalištima i odlascima na umjetničke rezidencije.

Jesi li glumačke kopačke privremeno objesila o klin? Ili ti glumački nerv ne da mira?

- Pripremila sam se na to da ću glumu morati staviti u zadnji plan tijekom studija zbog nedostatka vremena da se kvalitetno posvetim novim ulogama i projektima. No igrala sam nekoliko postojećih predstava, što me donekle održava u formi. Svoje glumačke kopačke, ali i gumene čizme, rekla bih, koje se tijekom noći pretvaraju u baletne papučice, objesila sam o klin i s vremena na vrijeme tugaljivo na njih pogledavam. S druge strane, neizmjerno zadovoljstvo koje mi čini rad sa studentima i upijanje znanja od izvrsne, jedinstvene i neponovljive Branke Cvitković te karizmatične Almire Osmanović, kojima asistiram, hranilo je moju glad za umjetničkim aspektom i fizičkim angažmanom. Istina je da mi glumački nerv ne da mira, ne bih voljela da je drukčije, i jedva čekam povratak na daske koje život znače.

Studirala si na “javnoj”, predaješ na privatnoj akademiji. Kakva je razlika u studentima? Gledate li im vi više kroz prste jer plaćaju studij? Što im nudite za pretrpano tržište i lakše “zapošljavanje”?

- S obzirom na izvrstan profesorski kadar (kojemu se nedavno pridružio kazalištu do kraja posvećen redatelj Zlatko Sviben te cijenjeni glumac Zlatko Ožbolt), nema straha da studenti naše akademije neće biti prepoznatljivi na tržištu i konkurentni. Iako smo svjesni predrasuda da se na privatnim sveučilištima studenti “provlače” i da im se “gleda kroz prste”, na Libertasu to nije slučaj. Oni padaju i ponavljaju ispite ako komisija odluči da je to potrebno. Prednost Fakulteta za film i scenske umjetnosti pri Sveučilištu Libertas jest ta da je upisana samo jedna klasa studenata glume, što profesorima omogućuje da sa studentima rade individualno, posvećeni su im, pomno prate njihov razvoj i napredak, dijagnosticiraju njihove probleme i nedostatke, na kojima potom dodatno rade, zadatke kroje i prilagođavaju njihovim potrebama kako bi napredovali i prevladali glumačke probleme. Iako je jako važno kakav je plan, program i profesorski kadar, jednako je važno i kakav je student - koliko je motiviran i posvećen radu, koliko izgara za umjetnost i kazalište, koliko je vrijedan i spreman prihvatiti kritike i upute. Od svega, čini mi se, za studenta je najvažnija upornost.

Da se malo vratimo izravnom povodu razgovora - premijeri predstave “Moja nuklearna ljubav”. Kako si ti zadovoljna? Ekipa? Publika?

- Ekipa je zadovoljna završnim produktom. Reakcije publike, posebno mladih, kojima je predstava i namijenjena, sjajne su. Publika se zaista može povezati s materijalom koji joj je na sceni predstavljen, a njezine iskrene reakcije (smijeh i uzdasi) dokazuju da ju sadržaj dira i provocira. S druge strane, sama ideja da se intimni zapisi o ljubavnim vezama objavljenima na forumu, kao najdemokratskijem mediju današnjice, i to bez cenzure, prebace u kazališni medij, inovativna je i jedinstvena. U Hrvatskoj nedostaje kulturnih sadržaja namijenjenih mladima pa je zbog toga naša predstava izuzetno vrijedan doprinos kazalištu i društvu. Ne progovara se dovoljno o pitanjima emocionalnosti i seksualnosti, pojmovima koji stoje u kontradikciji, kao i u korelaciji. Mladi su osjetljiva i krhka samopouzdanja, neiskusni su i nježni, a emocionalne gapove, koji nastaju u ljubavnom odnosu zbog nemogućnosti da s partnerom ostvare iskrenu i otvorenu komunikaciju, nadoknađuju prekomjernim seksualnim prepuštanjima. U školi se o tom ne govori, pred roditeljima se stide, a s vršnjacima se uglavnom samo nadmeću i hvale, kada se i usude o tom progovoriti. Mladi nepripremljeni, ali zdušno i otvorena srca ulaze u ljubavne odnose te često bivaju izmanipulirani, prevareni i na kraju postiđeni ili su, pak, upravo oni ti koji čine pritisak, ugnjetavaju, ucjenjuju ili manipuliraju. Naša se predstava bavi upravo tim problemom, odnosom snaga u vezi, a redateljica Olja Lozica sa sjajnom glumačkom ekipom (Lada Bonacci, Petar Cvirn, Sanja Milardović i Filip Vidović) uspjela je iznjedriti zanimljivu, zabavnu i provokativnu predstavu koja pritom nije jednodimenzionalna, nego polako, nježno i oprezno upućuje na probleme s kojima se mladi u ljubavnim odnosima susreću, sa željom da se publika prepozna, da se preispita i osvijesti s koje je strane medalje u vlastitom intimnom odnosu, te da ponukana viđenim i doživljenim odluči promijeniti obrazac ponašanja. Želja nam je publici omogućiti i razgovor s glumcima nakon predstave, kada će moći postavljati pitanja, iznositi vlastita iskustva, raspravljati i komentirati.

Kakvom ocjenjuješ aktualnu situaciju u hrvatskom glumištu? Pod “aktualno” mislim na posljednjih nekoliko godina.

- U Hrvatskoj je još uvijek na snazi tzv. redateljsko kazalište, za koje je karakteristično to da je redatelj, a ne pisac, producent ili glumac alfa i omega projekta. Posljednjih godina vidljiv je i porast broja autorskih projekata. Katkad se dogodi da redatelji ravnopravno s glumcima sudjeluju u stvaranju projekta, od izbora teme do stvaranja teksta, režijskih rješenja itd., te su glumci tako “supotpisnici” autorskog projekta. Zanimljivo je da se i sami glumci sve češće odlučuju na samostalno pokretanje projekata, pri čemu predlažu i istražuju teme koje ih provociraju, potom prijavljuju projekte na natječaje, traže podršku kazališta i producenata, okupljaju tim te organiziraju probe, a naposljetku i same izvedbe. Tražeći svoj prostor, neki od njih, hrabro se odlučuju i na postavljanje monodrama. Također, može se primijetiti veliki interes publike za mjuzikle, pa je u skladu s tim i ponuda sve veća. Izuzetno me veseli što je tomu tako i voljela bih da je takvih “glumačkih poslastica” sve više. Voljela bih se osvrnuti na novi val mladih umjetnika (široj javnosti još nedovoljno poznatih) koji svojim predanim radom obogaćuju hrvatsko glumište. Nemoguće je ne primijetiti kreativne i talentirane mlade ljude okupljene oko teatra Poco loco, zatim diplomirane glumce i lutkare osječke akademije koji su zaposleni ili surađuju s karlovačkim kazalištem Zorin dom, a tu je i već svima dobro znana kazališna družina Pinklec, koja brojnim koprodukcijskim suradnjama realizira mladenački zaigrane, duhovite i pametne predstave za djecu koje na festivalima ostvaruju zamjetne rezultate. Ne zaboravimo i umjetničku organizaciju Loft i voditeljicu Moranu Dolenc, koja s velikom ljubavlju i žarom njeguje lutkarstvo u Hrvatskoj. Svakako treba spomenuti i braću Eldan, koji su s kolegicom Katarinom Arbanas otvorili novu kazališnu scenu u Varaždinu u okviru svoje umjetničke organizacije GLLUGL. Pravo osvježenje je i osječki Teatar TO GO, koji uz lutkarske predstave koje karakterizira interaktivnost i sjajna animacija, producira i reviju hrvatskih kratkometražnih filmova - Filmsku RUNDU.

Što predviđaš? S obzirom na tvoje iskustvo...

- Svi ti mladi ljudi sve će se više umrežavati i surađivati, razmjenjivati znanja i vještine te se iskreno nadam procvatu kazališne umjetnosti, posebno što se predstava za djecu tiče te lutkarstva za djecu, a konačno - i odrasle, što Hrvatskoj kronično nedostaje i u čemu strašno zaostaje za europskim zemljama. Neupitno će se ti isti mladi ljudi s vremenom sve više okretati dramskom kazalištu te će svojim radom ozbiljno konkurirati javnim i gradskim kazalištima. Iako ne u produkcijskom smislu, ali svakako u onom iskrenom glumačkom i hrabro umjetničkom smislu.

Razgovarala: Narcisa VEKIĆ