Još i danas kada zatvori oči vidi prijeteći kažiprst koji joj se unosi u lice zato što se usudila predložiti kupnju rajčica ili voća za dijete, zato što nije ugasila televizor iste sekunde kada joj je to rečeno, ili se samo ohrabrila pitati može li sama izići iz kuće. Ona je jedna od korisnica Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja u Osijeku, koja je nakon godina ekonomskog, psihičkog i tjelesnog zlostavljanja ostavila zlostavljača i s desetogodišnjim sinom potražila pomoć sustava.

Ivanka (pseudonim koristimo zbog zaštite anonimnosti), ima 49 godina. Kada je prije 11 godina, nakon jednog propalog braka, upoznala čovjeka koji joj je ponudio novi život, spremno je ponudu prihvatila. Nakon vjenčanja sretno su živjeli kratko, do rođenja sina, a onda se sve promijenilo.

- Krenulo je polako, gotovo neprimjetno. Malim zabranama: “Ovo ne bi trebalo stajati ovdje”, “Ne treba ovako čistiti, nego onako”... Onda su zabrane počele biti sve strože. Ni žlica, a kamoli komad namještaja, nisu se smjeli više pomicati bez njegova odobrenja. Počeo me učiti kuhati kako je kuhala njegova majka, govoreći da ja ništa ne znam. Onda mi je počeo braniti druženje s prijateljicama. Prvo izvan kuće, a onda i njihove dolaske k meni. Da bi mi na kraju uskratio viđanja i s dvjema punoljetnim kćerima iz prvog braka, a svaki mi je socijalni kontakt ukinuo zabranom pozdravljanja susjeda. Nije mi dao da radim, govorio je da on zarađuje dovoljno, ali novac mi nikada nije davao, čak ni za potrebe kućanstva, iako sam se ja brinula baš o svemu. Kupnju je obavljao sam, a kupovao je isključivo ono što njemu treba i ono što on voli. Kako nije držao do povrća i voća, gotovo nam se svaki obrok svodio na meso. Nekoliko sam se puta ohrabrila i predložila da kupi koju papriku ili rajčicu, i to u sezoni, kada je kilogram i jednog i drugog bio samo tri kune, da mali pojede nešto zdravo, ali se samo izderao kako on nema novca za moje prohtjeve - iznosi Ivanka svoju potresnu ispovijest.

Kaže, već je u ovoj fazi postala svjesna da živi sa zlostavljačem i da joj u životu neće cvjetati ruže, ali bila je spremna sve to istrpjeti zbog sina zato da odraste u obitelji s majkom i ocem. No, onda joj je život dodatno zapaprio. Nenadano je završila na operaciji kralježnice. Nakon 11 dana strogog mirovanja u bolnici puštena je na kućnu njegu, sa savjetom da tri mjeseca odmara.

- Nisam mogla niti sjesti, a da se ne onesvijestim, ali već sam prvi dan morala biti na nogama s ortozom. Sve se od mene očekivalo, a ja se nisam mogla pomaknuti, otići sama na toalet, oprati se, ili bilo što drugo. Što da vam kažem, dijete mi je pomagalo odjenuti se. Pokrila bih se ručnikom ili plahtom, a on bi mi takav mali navukao donje rublje do koljena - priča Ivanka, i suznih očiju spušta pogled. Preživjela je mnogima nezamislivo.

Od mučenja koje je osobno prolazila gore joj je jedino bilo gledati kako muž maltretira njihovo dijete.

- Tjerao bi ga bez razloga iz kuće, čak i noću. Tukao ga je. No, najgore su mu bile kazne nakon što bi se vratio pijan iz kafića i kladionice. Sjeo bi za računalo kojim se zapravo nije znao koristiti jer nije znao engleski, a svi su mu programi bili na engleskom. Počeo bi lupati po računalu i optuživati dijete da mu je ono nešto pokidalo. Onda bi ga natjerao da sjedne “turski”, uspravi leđa i nepomično gleda u zid dok on ne kaže da je dosta. Nije smio ni na WC. Često bi kazna završila već kasno u noć pa kada bi mu rekao da je gotovo, on bi se, siroče, samo okrenuo na stranu i zaspao. Bilo je tu još svega. Sin ima osjetljiv želudac, i ne sjeda mu dobro šećer, posebice ujutro. No unatoč tomu stalno mu je donosio za doručak slatka peciva i tjerao ga da to nosi u školu za užinu. Ništa drugo nije mogao dobiti za jesti, pa bi na kraju bi gladan, jer nije htio dobiti proljev u školi. Zabranjivao mu je i da me grli i ljubi, umjesto toga tjerao ga je da me udara, a sin ga je u strahu ponekad i poslušao. Onda bi nakon što muž ode iz kuće plakao, tješio me i nije htio da se odvajamo - priča Ivanka.

Kaže, usudila se otići tek kada je shvatila da je to želja njenoga sina.

- Borila sam se sama sa sobom. Što napraviti, kako spasiti i sebe i njega, ali nisam vidjela izlaz. Onda mi je jednom, kada smo ostali sami, sin rekao: “Mama, samo da imamo kuda otići i da možemo nekako plaćati režije, ja bih se odselio”. To me je slomilo. Shvatila sam da on nema ništa od toga što je pod istim krovom s takvim ocem. I tako, nakon što sam preko kćeri saznala da mogu dobiti pomoć u Centru za socijalnu skrb, jedno smo jutro otišli. Bez ičega. Maleni je bio u školi, a ja sam dobila od muža dopuštenje da odem po lijekove. I otišla sam, pokupila sina iz škole i završili smo u skloništu. I evo nas tu, već trinaesti mjesec. Čekamo da se finalizira razvod braka i da počnemo novi život.

U skloništu je Ivanka pronašla mir, iako je i danas teško nositi joj se s traumama koje ju pritisnu kada zatvori oči. S još pet žena koje dijele sličnu sudbinu provodi dane, završila je tečaj medicinske masaže koju planira prakticirati kako bi se osamostalila, otkrila ljubav prema lončarstvu kojim tjera crne misli. Kaže, i danas joj zna biti neobično kada joj netko ponudi šalicu kave, ili kada pri sastavljanju tjednog menija ona odluči što će se jesti na dan kada je kuhanje njena “dužnost”. No, i to će, valjda, jednom proći, ta stalna neugoda. Žao joj je još samo što nije ranije “progledala”. I što u ovom trenutku postoji na stotine žena koje žive život sličan njezinom dok je bila s mužem, šute, trpe i misle kako alternativa za njih ne postoji.