Vedra i vesela Tamara Kučinović Zagrepčanka je kojoj Osijek možda nije trajno, ali je svakako odredište koje joj je trajno promijenilo život. Ovdje je upisala glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji i odavde je kupila avionsku kartu u jednom smjeru za St. Petersburg.
Otamo nam se vratila s diplomom redateljice kazališta lutaka (s prosječnom ocjenom 4,8, i to na jeziku na kojem nije znala reći ni hvala prije nego je stigla na akademiju, pa čak ni čitati ćirilično pismo) i za sada je jedina u Hrvatskoj. Osim što je na UAOS-u poslijedoktorandica i viša asistentica, osječku publiku svako malo počasti režijom u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića. Prva ovosezonska bila je bajka Vladimira Nazora “Bijeli jelen” u redateljskom viđenju upravo Tamare Kučinović, koja je ovaj naslov birala između nekoliko koje je odabrao ravnatelj Ivica Lučić.
Premijera je iza tebe, iza cijele ekipe, jesi li svjesna što si/ste napravili?
- Ne znam možeš li ikada toga biti svjesta, bar ne kada si tako jako u procesu. Tada ne vidiš objektivno što si napravio, što radiš, tek možda imaš neki osjećaj prema tomu.
ŽIVJETI OD RADA
Jamačno si imala neku skicu u glavi čim si odabrala naslov, no koliko se ova konačna odmaknula od te prvotne vizije?
- Bio je to dug i trnovit put jer je Nazor kompleksan i da tu slojevitu priču 'raskrčim', nađem nešto što mene 'grije' i čime se želim baviti trebalo mi je jako mnogo vremena. Sloboda životinja, kako ona utječe na ljude i što bismo mi ljudi od njih trebali naučiti ono je čime sam se željela baviti od početka i to se nije promijenilo. Promijenila se forma. Mislim da sam 10-ak puta mijenjala ono što sam napisala.
U šali bi se reklo da si ti dramatizaciju radila tri mjeseca, a režirala 15 dana?
- Ne tri, nego šest mjeseci. Cijeli je autorski tim, od mog asistenta Nikše Eldana, kostimografkinje i scenografkinje Zdenke Lacine, jako dugo radio prije nego smo došli na prvu probu. Odabrala sam proces u kojem ni u što nisam sigurna, osim u osjećaj.
Hrabro i/ili ludo?
- Svaki put je proces drukčiji jer je svaki materijal drukčiji. U nečemu možeš biti siguran, ponekad možeš više, ponekad manje odstupiti od onoga što si zamislio, ponekad se čini da ništa ne znaš, ali imaš snažan osjećaj i znaš što se u svakoj sceni treba dogoditi, no ne znaš što će se dogoditi jer je tu bitan glumac. Ova je predstava snažno emotivna jer je doživljaj svih nas i u tom slučaju ne može ići samo 'iz mene', iako ja znam što meni treba da bi predstava u cjelini funkcionirala. Ljepota ove predstave i jest što je zajednička, što smo se svi emotivno u nju uključili.
Kada si odlučila da ćeš se pridružiti krdu i zaplesati na štulama?
- Radili smo scenu okupljanja krda, rikanja. Sjedila sam u gledalištu i shvatila da su krdo - dva čovjeka, jelena. Prasnula sam u smijeh. Trebao nam je još netko. Glumcima nije trebalo dugo da me nagovore na taj pothvat.
U knjižici piše da je predstava za starije od sedam godina, no pouzdano znam da su i neki četverogodišnjaci uživali. Zamaraš li se ti uopće tim dobnim ograničenjima?
- O tom treba voditi računa, poštovati činjenicu koji uzrast najviše dolazi u kazalište. No u ovom se procesu nisam time zamarala i mislim da je za sve uzraste. Bilo me strah kako će ju najmanji pratiti jer je drukčija, ozbiljnija. Najviše me raduje kada vidim da ju djeca gledaju, da su apsolutno 'u predstavi'. Svaka njihova reakcija je iz čiste potrebe za sudjelovanjem - oni navijaju, komentiraju, bore se, boje, vole... To mi je najbolja potvrda da predstave za djecu mogu biti ovakve.
Kako se nosiš s činjenicom da si jedina u Hrvatskoj redateljica kazališta lutaka s diplomom? Zasigurno si rasprodana godinama u naprijed, imaš posebnu 'tarifu' samo za sebe, ti si ta koja određuje sva pravila. Šalu na stranu, možeš li živjeti od svog rada?
- Radim uvijek i mogu živjeti od svog rada, ali samo zato što sam stalno zaposlena na UAOS-u. Kada bih radila samo redateljski posao, morala bih više režirati, a to mislim da ne bi bilo dobro. Meni je potreban proces istraživanja i promišljanja. Ne znam bih li mogla živjeti samo od režija.
Gluma je za tebe prošlo svršeno vrijeme ili...?
- Nedavno smo na Umjetničkoj akademiji radili Witkiewiczevu 'Majku' s Jasminom Novljakovićem, sudjelovali su svi profesori i asistenti, uloga je bila mala, ali prva nakon četiri godine. Moram priznati da mi nedostaje. Valjda sam zato tako brzo pristala na 'ulogu' u 'Bijelom jelenu'.
NIJE LAKO USPJETI
Gledajući “Bijelog jelena” teško se oteti dojmu da predstava ima svoju estetiku koja je drukčija od drugih, odskače, kao da nije rađena za publiku, nego kao da ste ju vi kazalištarci radili onako 'za sebe'. Događa li se to u teatru, da se ponekad zaigrate, da nije isključivo komercijalnost u prvom planu? Umjetnost radi umjetnosti?
- Mislim da kada radiš nešto za sebe, nešto što voliš, što te ispunjava i želiš istražiti, da je to onda i za publiku jer si u tom iskren i otvoren. To je drukčije, nesvakidašnje, možda ne će biti prihvaćeno jer ljudi možda nisu na to naviknuti, ali meni to nije ni bitno jer ja ne želim raditi komercijalno, samo da bi se zadovoljila publika. Želim progovoriti o stvarima o kojima mislim da treba govoriti s ljudima i s djecom. Bitno je da predstava komunicira. Mislim da je u kazališnom smislu najvažnije iskreno ući u proces, jer tada 'kopaš', tražiš, znojiš se i ne mogu povjerovati da se to ne vidi.
Nisi do sada morala raditi uz kompromise sa samom sobom? Za honorar isključivo.
- Trudim se to ne raditi. Ne mogu biti objektivna prema onom što radim jer radim onako kako mislim da u tom trenutku treba. Nije lako i ne mogu uvijek uspjeti, ali se trudim. Nekad si više, nekada manje siguran u ono što i kako radiš. Čak i ako si iskren, ne znači da će predstava uspjeti i biti dobra. Milijun je tu čimbenika, kazalište je toliko živ proces u kojem nikada ne možeš biti siguran u krajnji ishod. Stoga se uvijek trudim raditi iz potrebe, rizika, jer znam što treba napraviti da bi publika pljeskala, ali mene to ne zanima.
To vas (na)uče na akademiji?
- Ma ne, to jednostavno znaš, ali nije to TO zbog čega se bavim ovim poslom.
Zbog novca, sigurno?
- Da, naravno. Isključivo zbog novca. (smijeh)
Koliko si odradila režija nakon povratka iz St. Petersburga? Petnaestak?
- Tako nekako, ne računajući studentske, nego samo one profesionalne ili studentske koje su poslije zaživjele na pravim kazališnim daskama.
Je li to dovoljan broj da se osjećaš kao prava mala institucija koja vlada svojim zanatom kada staneš pred bilo koji ansambl?
- Mislim da nikada ne ću vladati zanatom! (smijeh)
Ili bar sama sobom?
- Uvijek postoji nesigurnost i prvi strah koji je pozitivan u novom procesu, svaka je ekipa - ma koliko poznata bila - nova jer se ljudi mijenjaju, pa početna tremica nikad ne nestaje. Mislim da će tako biti i kad budem imala 50 godina!
Privlači li te i kazalište za odrasle? Kao redateljicu?
- Režiram ja i predstave za odrasle, no u 'velikom' kazalištu još nisam radila. Možda kad odrastem. Ako ikada odrastem.
Što bi po tebi bila definicija velikog redatelja/redateljice? Ima li ih u nas?
- To bi bio netko tko ima muda govoriti o nečemu što ima neku težinu, tko u svoj rad ima muda unijeti sebe, govoriti o stvarima koje ga se tiču, koji se želi izraziti, a ne svidjeti.
Misliš na provokatore?
- Nikako provokacija, nego doista izražavanje nečega jer mislim da je u teatru najvažnije izraziti nešto - misao, osjećaj, potrebu.
I bez kompromisa?
- Da, neovisno o formi, samo ako je iz takve potrebe.
U nas ima takvih?
- Mislim da ima.
Razgovarala: Narcisa VEKIĆ
TKO JE KOMU ŠEF
Misliš li da je hrvatsko glumište šovinističko? Ponajprije mislim na redateljice, ne toliko glumice. Jesu li njihovi honorari veći? Ima li spolne diskriminacije na bilo koji način i smatra li se (još uvijek) režija muškim poslom, kao i općenito bilo kakvo liderstvo, šefovanje u nas?
- Ne znam. Zapravo, iskreno, ne zamaram se time. Tko koliko novca dobije za što. To svakom od nas pojedinačno ide na dušu. A jesu li redatelji zastupljeniji od redateljica, to ovisi o tome tko na to gleda i kojim očima. Odnosno, sve ovisi o kvaliteti i kvantiteti, a ne o spolu.
Uvijek se trudim raditi iz potrebe, rizika, jer znam što treba napraviti da bi publika pljeskala, ali mene to ne zanima.