Prije četvrt stoljeća silina razaranja Vukovara – napadanog tada iz zraka, s kopna i s Dunava – nije zaobišla ni povijesnu jezgru grada koja umnogome čini identitetsku odrednicu Vukovara.

Danas je, međutim, najvećim dijelom vraćen stari sjaj jezgre koja je (bila) uvrštena na popis sto najugroženijih spomeničkih lokaliteta na svijetu međunarodnoga fonda World Monuments Watch.

Vukovaru je vraćena njegova baština kojom se oduvijek ponosio. Opsežan posao potrajao je više od desetljeća, a zanimljiv je podatak da su radovi na završnom uređenju središta Vukovara počeli prvog dana ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Bilo je to popločavanje gradske jezgre granitnim pločama, nakon što su obnovljena pročelja građevina koje su bile prepoznatljivo lice grada. Obnovom je bio obuhvaćen i Radnički dom ili Grand hotel, reprezentativna građevina iz 19. stoljeća, monumentalna historicistička uglovnica s razglednica Vukovara, no ta vrijedna spomenička bašina još čeka dovršetak obnoviteljskog posla. Naime, unutrašnjost zgrade ostala je neuređena. Bila je to jedna od, osim dvorca Eltz, financijski najzahtjevnijih obnova povijesnih građevina u Vukovaru, odrađena uz potporu sredstava EU-a.

Obnova desetak povijesnih građevina, od kojih neke datiraju i iz druge polovine 18. stoljeća, kao iznimno značajnih za baštinu Vukovara, rađena je u sklopu projekta “Ilok – Vukovar – Vučedol”, financiranog sredstvima Vlade RH i zajmom Razvojne banke Vijeća Europe. Riječ je o građevinama u središnjoj, Tuđmanovoj ulici, a pripreme za obnovu počele su odmah nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1997. godine pa su u idućih nekoliko godina konzervatorskom obnovom već bile obuhvaćene Zgrada centralne ljekarne iz 1910. godine, susjedna Palača Tachtler iz 1914., ili klasicistička zgrada Magistrata s početka 19. i zgrada nekadašnje Diližansne pošte, čiji najstariji dio datira iz druge polovine 18. stoljeća, kao i kuća Paunović s početka 20. stoljeća. Spomenutim projektom bila je, pak, predviđena obnova 12 zgrada koje se u slici grada ističu svojom povijesnom, umjetničkom ili ambijentalnom vrijednosti. Među građevinama kojima je vraćena negdašnja raskoš su i Magaza Mihajlović, sagrađena još 1760. godine, dvojna katnica bivšeg hotela Nacional iz 1876. godine, klasicistička Kuća Puches, barokna uglovnica Zlatna dolina i Kuća Ensminger, kao jedan od najljepših primjera građanske bidermajerske arhitekture iz prve polovine 19. stoljeća.

Međutim, na potezu od obnovljenog pješačkog mosta preko Vuke pa do iznova podignutog Bećarskog križa, posve uništenog u okupiranom Vukovaru, još je nekoliko građevina koje i danas čekaju na obnovu. I izvan povijesne gradske jezgre nekoliko je starih građevina koje bi Vukovarci voljeli vidjeti u starom sjaju, poput ratne razvaline željezničkog kolodvora Vukovar, čija je simbolična vrijednost u činjenici da je u lipnju 1997. godine bila odredište Vlaka mira s tadašnjim predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom, što je i označilo povratak Hrvatske u Vukovar. Ta je zgrada iz 1891. i gopodarski značajna, a k tome riječ je i o zaštićenom kulturnom dobru.

U istom, neobnovljenom statusu, također je i tzv. “crveni magacin”, sagrađen 1893. godine, u maniri rane industrijske arhitekture na zapadnom ulazu u grad i uz rub povijesne jezgre grada Vukovara, kao dio vlastelinstva vukovarskih grofova Eltz. U sklopu je, naime, spomenutog projekta Ilok – Vukovar – Vučedol obnovljen i kompleks dvorca Eltz u kojem se danas iznova smjestio Gradski muzej Vukovar, čuvajući unutar zidina dvorca povijesnu baštinu hrvatskog grada na Dunavu i Vuki.