U predvečerje 25. godišnjice ratne tragedije Vukovara, hrvatskog grada na Dunavu, gdje se iznova nakon silnih neprijateljskih razaranja gradi(o) grad i život njegovih stanovnika, Vukovarci su u mislima s onima koji su izgubili živote braneći svoj grad, ali i neizbježno, sumiraju život današnjeg Vukovara. O tome – o onom dobrom, ali i o nedaćama koje tište Vukovar – govori i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava.

Kako biste, četvrt stoljeća nakon ratne '91., ocijenili život Vukovara i Vukovaraca. Gledajući u sutra, jeste li optimistični?

- Optimističan jesam, pomaci su napravljeni. Međutim, situacija je ozbiljna, nimalo vesela, i traži angažman svih, a ne samo nas u Vukovaru. Četvrt stoljeća od Domovinskog rata, moramo podvući crtu i shvatiti da mnoge stvari nisu išle kako su trebale, da se država nije na pravi način uključila u obnovu života Vukovara. Kada danas govorimo o Vukovaru, govorimo o gradu s upola manje stanovnika, o ratnoj šteti od gotovo deset milijardi kuna, i naprosto se nameće pitanje kako je netko mislio da grad krene, da se razvije gospodarstvo, ako se ta šteta ne namiri. Dakle, ne da nismo krenuli od nule, nego od minus pet milijardi u gospodarstvu. Unatoč silnom pijetetu, pod navodnicima, ako malo promislite dođete do činjenice da je npr. legendarna 204. vukovarska brigada priznata više od 15 godina nakon obrane Vukovara, da branitelji Vukovara unatoč najvećoj bitki Domovinskog rata nisu dobili priznanje kroz činove... Žalosti situacija da nemamo ni jedan generalski čin, osim Blage Zadre posthumno, kao i da, osim dr. Juraja Njavre, nije Vukovar dao ni jednog ministra.

Što to govori o odnosu prema gradu Vukovaru?

- Dakle, ni jedan Vukovarac nije bio dovoljno dobar da bude general ili ministar. Ni jednu veću državnu tvrtku nije vodio Vukovarac i, krajnji apsurd, da iako je Vukovar sjedište Vukovarsko-srijemske županije, ni župani ni dožupani u ovih 25 godina nisu bili Vukovaci. To govori, zapravo, da je ovo mjesto posebnog pijeteta, ova empatija za Vukovar, samo deklarativne naravi dok zapravo ona u praksi ne živi. Kada dođe do toga da Vukovaru treba konkretno pomoći ili, ako hoćete, do “podjele kolača”, onda Vukovara nema, čak nije ni zadnji u redu. Tada Vukovar nije dovoljno dobar, i razumijem stav Vukovaraca, posebno vukovarskih branitelja koji smatraju da su jedino bili dobri kada je trebalo ginuti. Da bi stvar bila apsurdnija, hrvatski branitelji koji su davali sebe za ovu slobodu, danas se ne mogu slobodno kretati, ne smiju ići izvan granica RH, jer se mnogi, i to mahom baš Vukovarci, nalaze na kojekakvim popisima.

Znači li to da su branitelji Vukovara ostali na marginama hrvatskog društva? Kako to promijeniti?

- Vukovar je podnio najveću žrtvu ratne 1991. godine, vodeći je po udjelu braniteljske populacije, a imamo probleme koje sam već spomenuo. Iako se tako ne čini, ali grad koji je toliko pretrpio, još je dijelom neobnovljen, a da ne govorimo o teškoj gopodarskoj slici, o uvjetima života, uvjetima vukovarske, veteranske bolnice koja je zaslužila daleko više. Ne možemo biti zadovoljni statusom hrvatskih branitelja. Npr, Vukovar je prije rata imao vojarnu koja je nosila i radna mjesta, danas je nema. MORH nema ovdje svoj odjel. Mnogo je pokazatelja koji govore da su potpora i razumijevanje samo deklarativni.

Što je, u tom svjetlu, s idejom o Vukovaru kao mjestu posebnog pijeteta?

- Govorimo o Vukovaru kao mjestu posebog pijeteta, a ni danas ne znamo imena i prezimena svih poginulih branitelja i civila u Domovinskom ratu u Vukovaru. K tome, svih ovih poratnih godina nije se ozbiljno prišlo problemu kažnjavanja zločina počinjenih u Vukovaru '91. Imamo suđenja braniteljima za razbijanje dvojezičnih ploča, a da država nije provjerila tko je prije toga kršio zakon, kako se popisivalo stanovništvo Vukovara, tko je imao lažne adrese... Mjesto posebnog pijeteta je pojam o kojem valja promisliti, jer kad se dublje uđe u problematiku mogli bi nastati problemi. No, nije kasno rješavati ih ni nakon 25 godina, iako je to poražavajuće, ali opet, trebamo sjesti za stol i označiti put kako probleme Vukovara najbolje riješiti, kako promijeniti pristup, donijeti novo ozračje, jer prema Vukovaru se nerijetko pristupalo “ne talasaj”. I naravno da nas neriješeni problemi iz prošlosti drže u prošlosti, koče iskorak i usmjeravanje prema budućnosti.

Je li Vukovar po pitanju suživota postigao napredak u ovih 25 godina?

- Jeste. Suživot, i što je najvažnije želja za suživotom postoji. No, nju kvare upravo neraščišćne politike. Ljude se ne pušta da žive normalno, da se fokusiraju na svoje živote, na probleme koji ih tište, nego se stalno nameće ta problematika. Jer, uvijek je najlakše igrati na emocije, na Domovinski rat. Međutim, moram reći da je unutar Grada Vukovara postignuta suglasnost, da se trudimo fokusirati na pitanja od životne važnosti, na ono što nas spaja, a ne ono što nas razdvaja. To je taj put koji nama treba, to je ta jedna vukovarska zajednička energija gdje smo zajedno u rješavanju problema, zajedno se borimo za dobrobit grada i to je ono što treba i dalje graditi, to je naša perspektiva.

Vjerujete li da će u skorije vrijeme biti bolje živjeti uz Dunav?

- Da! Nitko nije tvrdio da će povratak i obnova biti lagan proces, mada mislim da je malo tko od nas mogao zamisliti da ćemo 25 godina kasnije biti u situaciji u kakvoj jesmo. Ali, pozivam sve građane grada Vukovara da shvate da je ovo jedna teška borba u koju treba uložiti mnogo truda, energije i odricanja, ali i da će rezultati sigurno doći. Uz pomoć RH, koju očekujemo, mnogo brže doći ćemo do boljitka i zato Vukovarce pozivam da ostanu vjerni svom gradu, da imaju volje, da i dalje ulažu i ugrađuju sebe, uz ljubav prema Vukovaru koju svi nosimo u sebi. Znam da je to ponekada i teško i frustrirajuće, ali pozivam ih da nastave to činiti. Jer vjerujem da će, ako ostanemo ustrajni, Vukovar postati grad u koji će ljudi dolaziti, koji će postati poželjno mjesto za lijep i dostojanstven život.