Novosti
ŽIVOT DANAŠNJEG VUKOVARA RIJEČIMA NJEGOVIH STANOVNIKA

Naš će grad uvijek nositi svoje ožiljke, no moramo vjerovati u bolje sutra
Objavljeno 18. studenog, 2016.
Puno toga u Vukovaru danas jest realno loše, ali mi se s tim ne mirimo i želimo stvari popraviti. Postoje određeni pomaci, no ti su koraci nažalost još uvijek prespori

Nakon svoje bremenite prošlosti Vukovar je danas miran, siguran, prelijep grad, grad koji je u srcima nas Vukovaraca.

Počet će tako Zoran Šangut svoj emotivan osvrt na život današnjeg hrvatskog grada heroja. Bio je branitelj s Trpinjske ceste i 130 dana proveo je u zatočeništvu srpskih konclogora, u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Sjećanja ne blijede...

Ovi su dani u studenom, iako je prošlo četvrt stoljeća od bitke za Vukovar, braniteljima tog grada posebno teški.

– Sve nas branitelje, Vukovarce, svake godine u ovo vrijeme, kada su 1991. bili najteži dani Vukovara, neizbježno pogodi ponovno otvaranje naših rana. Emocije su snažne, proživljavamo iznova u mislima to vrijeme, sjećanja na suborce koji više nisu s nama, na one koji su odvedeni u logore, ubijeni, kojima se izgubio svaki trag; u mislima smo i s njihovom obiteljima – kazuje Šangut.

Hrvatska uz Vukovarce

Dodat će kako branitelje, Vukovarce, svake godine duboko dirne što je 18. studenoga cijela Hrvatska uz Vukovar, s njegovim stanovnicima, herojima i njegovim žrtvama. “Dobar je znak i što Vlada RH dolazi u Vukovar, pokazujući da im je naš grad među prioritetima”, kaže Šangut, koji danas živi na relaciji Vukovar – Zagreb, ali se “u Vukovaru osjeća sigurnije”.

– Vukovar ima i svoje šanse, i svoje prilike. Nažalost, ima i probleme, ali vjerujem da će i lokalna i državna razina naći rješenje za bolje vukovarsko sutra jer Vukovar, uvjeren sam, ima svoju perspektivu – zaključit će i napomenuti da Vukovaru i Slavoniji treba vratiti, u ekonomskom smislu, ono što su nekada imali – ljepotu i sigurnost življenja.

Branitelj sa Sajmišta Damir Plavšić preživio je '91. najkrvaviju crtu obrane Vukovara. Potom i šest mjeseci logora u Srbiji. Na stratištu Ovčara ubili su mu oca.

– Uoči samog rata studirao sam u Zagrebu, ali morao sam doći. Iz sigurnosti Zagreba u Vukovar me dovelo čisto domoljublje – počinje priču taj Vukovarac.

Prisjeća se prvog otvorenog napada tzv. JNA na Vukovar 25. kolovoza '91, ali i početka sloma obrane grada kada je u prvim danima studenoga njih samo 18 branilo prodor na Priljevo i razdvajanje Vukovara od četvrti Borovo naselje, sa streljačkim naoružanjem nasuprot silnoj vojnoj sili neprijatelja. “Sa Sajmišta nas je malo branitelja preživjelo. Mi koji jesmo u prosjeku smo ranjeni jedan i pol put”, kazuje sjećajući se, ne bez teških emocija, uličnih borbi, vlastitog ranjavanja.

- Volim reći da je Vukovar danas potpuno obnovljen grad, ali njegova duša još uvijek krvari, Vukovar je još teško ranjen grad – kazuje, dodajući kako mu je jako teško što nisu osuđeni krivci za ubijanje grada i njegovih stanovnika.

Plavšić će, pak, izreći i upozorenje. Zaborava ne smije biti! “Domovinski rat ne smije se staviti pod tepih, o njemu se ne smije prestati govoriti. Ne smijemo dopustiti zaborav. Kada branitelja više ne bude, jer mi umiremo, tko će o tome govoriti?!” kazat će, i dodati kako ga je to i ponukalo da napiše knjigu, kojom i mlade uči kako se branio Vukovar i stvarala Hrvatska.

Svakodnevni pomaci

– Vukovar je 25 godina nakon stradanja još uvijek opterećen onim što je preživio. Prevelika su to bila stradanja, prevelike traume, gubitci. Povratak u slobodni, iako posve srušeni grad, budio je nadu, očekivanja, ali došla su i razočaranja činjenicom da su od negdašnjih života ostala zgarišta. To se osjeća i danas u Vukovaru, jer iako se nisam vratila, živim s Vukovarom, osjećam svoj grad. Vukovarci, nažalost, nerijetko i poslije toliko godina doživljavaju grad iz perspektive žrtve jer ostali su problemi; od nestalih osoba koje i danas tražimo do nekažnjenih zločina – tako će o Vukovaru 2016. govoriti Ljiljana Alvir, Vukovarka na čelu Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih.

Posljedica toga je, reći će, suživot Hrvata i Srba gdje “žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima”.

– Život teče dalje. Ja Vukovar vidim kao živi grad. Vidim na ulicama više automobila i ljudi nego npr. u Samoboru, gdje trenutno živim. Vukovarci se žale da nema života, imaju osjećaj da se drugdje živi boljim životom i postoji ta stalna potreba da se krene naprijed. Ja pomake vidim svaki put kad dođem, bilo u nekoj novoj fasadi ili obnovljenoj ulici, ali ono što ne vidim jest drukčiji odnos onih kojih su stradali jer oni osjećaju posljedice, nepravde i teško im se okrenuti nekoj drukčijoj budućnosti – mišljenja je Alvir, zbog čega se, dodat će, Vukovarci osjećaju sami, no i odmah istaknuti kako ljudi po Hrvatskoj imaju silne emocije za Vukovar. “Osjetim to svaki dan.”

– Vukovar je još uvijek, a to je i očekivano, jednim svojim dijelom u '91. godini. Naime, traume i stradanja toliko su veliki i doista nismo uspjeli u ovih 25 godina puno stvari riješiti, mnogo toga normalizirati i logično je onda, dakle, da su Vukovarci još dijelom u prošlosti. To se manifestira u mnogim aspektima života i rada – kazat će o Vukovaru danas ravnatelj vukovarskog centra Instituta Ivo Pilar, Dražen Živić, i dodati da je, opet, drugim dijelom Vukovar iskoračio iz '91.

- Grad se okrenuo k drugom, boljem životu, koji nije ratni i trebao bi se odvijati u stabilnom, mirnom društvu. No, taj napredak u smjeru kojeg smo željeli i očekivali ići ipak se nije ispunio u cijelosti. Naime, (ne)odgovornost onih koji bi se trebali više brinuti o Vukovaru, od nacionalne do lokalne zajednice, onemogućila je ili otežala taj izlazak iz '91. i pogled prema budućnosti. To se vidi u onom što Vukovaru nedostaje, što se pokušava graditi, a to je osjećaj i potreba za optimizmom. Dakle, puno toga jest realno loše, ali mi se s tim ne mirimo i želimo stvari popraviti. Mislim da se to može činiti, no nažalost ti su koraci još uvijek prespori, premalo ih je, tako da je ta brzina nedovoljna i možda ona nas u budućnosti može koštati stvarnog boljitka – upozorio je Živić.

Apel državi

“Nije sve ispalo onako kako smo očekivali. Mnogo je problema u današnjem Vukovaru koji se 25 godina nisu rješavali”, ustvrdio je vukovarski branitelj Tomislav Josić. Iako ne vjeruje da ono o čemu se toliko dugo nije vodilo računa sada može biti riješeno preko noći, Josić vjeruje da Vukovarci imaju optimizma i nade da će situacija u njihovu gradu postajati boljom, a Vukovar sve ugodnije mjesto za život, ne samo s obnovljenim zgradama već, ističe, i razvojem gospodarstva.

Zdravko Komšić, priznat će, 25 godina poslije osjeća se razočarano.

– Nakon svega što smo proživjeli, rata, pa povratka u Vukovar, očekivao sam mnogo više, a Vukovar je danas pao na možda 50-ak posto prijeratnih stanovnika, ljudi nam odlaze iz grada i bojim se da bismo za 10–20 godina Vukovar mogli izgubiti bez ispaljenog metka jer će nam se sva mladost odseliti – zabrinut je taj vukovarski branitelj s Mitnice i logoraš.

Komšić drži da Vukovar sam ne može postići velike promjene. “Svi smo Vukovar napustili s jednim zavežljajem. Država je obnovila kuće, ali kuće se ne mogu jesti, i mislim da hrvatska država mora odlučiti što želi s Vukovarom. Nažalost, ja nisam optimist, daj Bože da griješim. Ovo nije grad ni država za koju smo se mi borili”, zaključit će.

Vukovarski gvardijan, fra Ivica Jagodić smatra, pak, da je dva i pol stoljeća nakon posvemašnjeg uništenja grada zapanjujuće da Vukovar nije doživio pravdu.

– U ovom gradu gdje se rađala domovina, gdje su pale tolike žrtve, teško je prihvatiti da te pravde još nema. Vukovarci teško žive, ali naučili su živjeti skromno. Ono materijalno, koliko im god bilo teško, možda je i manje važno od nepravde koju osjećaju – smatra fra Jagodić, posebno pritom ističući problematiku branitelja Vukovara.

Govoreći kako će vukovarska, ujedno i veteranska bolnica ubrzo biti za ogled ne samo Hrvatskoj nego i Europi, ratna heroina Vukovara, ravnateljica bolnice i '91. i danas, Vesna Bosanac reći će sljedeće: “Vukovar danas, u svakom slučaju, daje nadu da će biti sve bolje i bolje. Sada je to već gotovo obnovljen grad. Ono što je problem to je gospodarstvo i puno mladih bez posla te činjenica da cijele mlade obitelji odaze iz Vukovara kao i iz cijele Hrvatske, i tu je sada ono što možemo svi zajedno činiti – omogućiti mladima da ostanu i žive kvalitetno u svom gradu.”

JOSIP SULJADA (62), urar

Teško je u cijeloj Hrvatskoj, no Vukovaru se stalno govori da nema posla, a kad tražite nekoga da radi, ne možete ga naći?! To je jedan veliki apsurd. Obnova našeg grada je daleko dogurala, ali problem je, opet ne samo u Vukovaru, to što odlaze mladi koji su budućnost.

ZDENKA POLJAK (50), poduzetnica

Otkako smo se vratili 1998. godine ima boljitka, ali Vukovar ima sve manje stanovnika, što je problem. Gospodarski, mislim da je u cijeloj Hrvatskoj isto. Manjak je novca, ljudima je sve skupo. Država bi trebala intervenirati u gospodarstvo da se otvaraju radna mjesta i da bi nam svima bilo bolje.

ANTO JAZVIĆ (51), postolar

Raditi se mora, a u Vukovaru je, siguran sam, mnogo teže nego drugdje u RH. Računi stižu svaki dan, a nas male s vlastitim poslom nitko ne pita zaradimo li da ih platimo. Naše cijene su 15 godina iste, a sirovina je nekoliko puta poskupjela. A i u gradu je sve manje ljudi.

DAVOR MIŠANOVIĆ (33), vozač

Ne mislim da je u Vukovaru znatno teže živjeti nego u nekom drugom gradu, ali samo ako se ima posao. Ja vozim kamion u međunarodnom transportu, iako bih radije radio u svom gradu i bio s obitelji. O Vukovaru bi država trebala povesti više računa, ne samo 18. studenoga jer mnogima je teško.

TOMISLAV GAŠPAR (59), umirovljenik

Nikome u Vukovaru nije lako živjeti, grad je to koji je mnogo pretrpio, i u ratu i poslije rata, dakako, pretrpjeli su njegovi stanovnici. Ni umirovljenicima nije lako u Vukovaru, no mladim ljudima je daleko, daleko teže. Mnogi su, nažalost, pribjegli tome da odu iz Vukovara, imam takav slučaj i u vlastitoj obitelji.

BOŽANA MAUL (44), obrtnica

Mi smo se vratili 1998. godine, a već sljedeće otvorila sam svoj frizerski obrt. Bitno je obrazovati se za zanimanja koja se traže na tržištu rada. No, mnogi mladi čine suprotno, možda ih nitko ne savjetuje. Danas kao da je sramota biti obrtnik. Mislim da ima i poticaja u Vukovaru, samo mladi nemaju hrabrosti.

MAŠA POŠTIĆ (20), studentica

Meni je u Vukovaru dobro i lijepo živjeti. Samo oni koji žele probleme, oni ih i stvaraju, tako mnogi od nas mladih misle. Loše je što je malo mjesta za izlaske i zabavu. A grad nam je većinom prelijepo obnovljen, iako se u neke dijelove ulaže manje. Voljela bih da mogu kad završim fakultet naći posao u svom gradu.

ANĐELKO GLAMOČAK (42), umirovljenik

Teško se u Vukovaru živi. Gospodarsko stanje nam je loše, mladi ljudi nam sve češće odlaze iz grada. Skup je život, a mnogo je ljudi bez posla ili žive od malih plaća. Vukovar je mnogo dao i žrtvovao za slododnu Hrvatsku, a država bi se trebala u svakom smislu i odužiti gradu koji je prije 25 godina toliko stradao.

Možda ste propustili...

VEĆA PLAĆA ILI MANJA NORMA

Nagrade prosvjetarima koji povlače EU novac

ZABRINJAVA SMANJENJE DOMAĆE PROIZVODNJE

Plinski sustav spreman za zimu

Najčitanije iz rubrike