Vukovarski vodotoranj što se izdiže ponad Dunava u nekadašnjoj, a i danas se ta ulica na početku naselja Mitnica tako zove, Najpar bašti još je 1991. godine postao, i ostao, prepoznatljivim simbolom stradanja i otpora Vukovara agresiji, no 25 godina poslije taj je neslomljivi div s Dunava za Vukovar i Vukovarce – sveta stvar...

Pogođen sa 640 projektila za vrijeme tromjesečne opsade hrvatskog grada na Dunavu, sa svim je svojim ranama ostao netaknut i 25 godina poslije. Bit će to, naime, jedina građevina u poslijeratnom Vukovaru koja će ostati neobnovljena. Takav kakav je, bit će vukovarski vodotoranj konzerviran i ostat će autentičnim svjedokom, trajnom opomenom na vukovarsku, ratnu 1991. Izvana, jer u njegovu će se unutrašnjost sadržajno, i simbolično, vratiti život.

Taj spomen na zajedništvo u prošlosti prerasta danas u simbol hrvatskog zajedništva u budućnosti. Jer “projekt vodotoranj”, na poziv iz Vukovara, ujedinio je Hrvatsku od Iloka do Dubrovnika.

Naime, na poziv iz Vukovara, krajem 2015. godine, iznos na posebnom donacijskom računu dosad je dosegnuo nepunih 12 milijuna kuna. Gradska vlast to će objasniti velikim emocijama cijele Hrvatske za Vukovar. Dugački niz imena s popisa donatora, pak, jasno govori što o simbolu svog grada i njegovoj obnovi za budućnost misle Vukovarci, ali i brojni drugi Hrvati iz domovine, točnije iz cijelog svijeta. “Naš je to mali obol za naš herojski Vukovar”, govorit će Vukovarci, redom smatrajući da imena onih koji su se odazvali pozivu na hrvatsko zajedništvo u “projektu vodotoranj” nisu važna. Kao ni iznos. Mnogi će reći i da svaki Vukovarac treba biti dijelom te, kako kazuju, lijepe priče Vukovara i Hrvatske i zajedništva. Baš stoga svaka je kuna jednako važna! Bilo to simboličnih 10 ili 1,5 milijuna kuna, što je bio najveći pojedinačni iznos. Prilozi stižu i od dječjih vrtića i od umirovljeničkih udruga.

A na popisu donatora, svakodnevno ažuriranom na službenoj gradskoj web-stranici, nalaze se i građani i tvrtke i ustanove; iz Splita, Dubrovnika, Zagreba, Benkovca, iz samog Vukovara, iz susjednih Vinkovaca i Iloka, Županje, Rijeke, Umaga, Virovitice, Osijeka, Belog Manastira, Đakova, s Korčule, iz Siska, Metkovića, Krapine... Osim donatora u domovini, poziv je stigao i do onih u iseljeništvu, od BiH preko Austrije, Njemačke, Švicarske, Engleske do SAD-a i Australije.

Sve ih je nemoguće i pobrojiti, no ganutljivo je vidjeti kako se među donatorima pojavljuju tvrtke i građani i iz malih slavonskih mjesta, u kojima život danas nije nimalo lak, poput Satnice Đakovačke, Sikirevaca, Štitara, Vođinaca, Opatovca, Čepina, Nemetina, Jarmine, Borova... Na humanu gestu odlučile su se tvrtke, udruge, dječji vrtići, banke, na popisu je i Dubrovačka biskupija i Franjevački samostan Vukovar, pa muzeji, matice umirovljenika, Hrvatski Crveni križ, lovački savezi, sindikati, vatrogasne zajednice, župe, braniteljske udruge diljem Hrvatske... “Ta snaga Vukovara, vodotornja i te simbolike u hrvatskom je narodu, u njegovu biću i osjećajima, prepoznata da je to neupitno, da je čisto, da je to naše”, kazat će gradonačelnik Ivan Penava, dodajući da je to i poruka, koju će vodotoranj sa svojim ratnim ranama iz prošlosti pričati, snage i ponosa za budućnost.

Vodotoranj je najprepoznatljiviji simbol grada Vukovara. Zapravo, ideja da se vukovarski vodotoranj sačuva u svojim sadašnjim vizurama datira još iz prvih poslijeratnih godina, još kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, došavši 1997. godine “vlakom mira” iz Vukovara, pozvao Hrvatsku na solidarnu obnovu Vukovara. U toj se donacijskoj priči našao i vodotoranj. Godinama, međutim, usred obnove posve razrušenog Vukovara, unatoč različitim projektnim rješenjima, vodotoranj nije došao na red.

Ipak, kraj 2016. trebao bi biti trenutak početka obnove i konzervacije vodotornja. Iza projekta stoji zagrebačka Radionica arhitekture. Zamišljen je kao memorijalni park s parkiralištem, dječjim igralištem, ugostiteljskim objektom, a svi elementi bili bi izgrađeni zelenom arhitekturom.

Ulaz u vodotoranj bit će na mjestu starog ulaza, koji potom vodi do vanjskog panoramskog dizala usmjerenog prema Dunavu, a kojim se dolazi do memorijalne sobe. Rupe od projektila, njih 640, ostaju netaknute, no od sobe će ih dijeliti staklena stijena. Bit će postavljen i veliki ekran na kojem će se prikazivati videozapisi iz '91. Put će se nastavljati prema vidikovcu na vrhu vodotornja, dok će u njegovu podnožju biti upisana imena svih donatora kao potvrda zajedništva.

Radovi će, procjenjuje se, iznositi više od 20 miljuna kuna, a njihov se završetak očekuje do kraja 2017. godine. Novi objekt trebao bi biti samoodrživ, nedavno je odlukom gradskih vlasti postao sastavnim dijelom Javne ustanove Hrvatski dom Vukovar, a vjeruje se da minimalnih 100.000 posjeta godišnje, kroz ulaznice, neće dovesti u pitanje opstanak priče oko simbola herojskog hrvatskog grada.

Inače, vukovarski vodotoranj sagrađen je 1968. godine kada je, s kapacitetom rezervoara od 2200 kubičnih metara, bio među najvećim građevinama te vrste u Europi. Već i u godinama prije Domovinskog rata nije više služio kao hidrotehnički objekt. Iz ratne jeseni '91. branitelji Vukovara čuvaju uspomenu na jednu priču, onu o mladom Ivici Ivaniki. Sa samo 23 godine taj je branitelj Vukovara, s Mitnice, za vrijeme 90 dana neprijateljske opsade grada uvijek iznova na vukovarski vodotoranj, pod kišom granata, dizao hrvatsku zastavu. Poginuo je nekoliko dana prije pada grada.

Povratkom u razoreni Vukovar, negdje u proljeće '98., skupina branitelja penjala se kroz ruševno zdanje i iznova “iz nekog prkosa, da se vidi da je Hrvatska” izvjesila hrvatski stijeg. Bila je to 40-metarska hrvatska zastava s tribina Poljuda koja je godinama u jednom vojnom ruksaku čekala kraj okupacije i hrvatski povratak u Vukovar.