Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi.

Prije dva i pol desetljeća, u ratnom paklu Vukovara, napisao je “Priču o gradu” Siniša Glavašević, čiji je glas iz ruševina bio glasniji od topova agresora s onu stranu Dunava.

Utihnuo je Glavašević, 1991. na Ovčari. Ostao je Vukovar, ostao je grad koji je na zgarištima negdašnjih života trebalo iznova izgraditi. Grad heroja, znanih i neznanih. Grad hrabrih ljudi, i u ratu i u miru. Grad koji je (p)ostao simbolom hrvatskog stradanja i otpora agresiji 1991. godine.

Razaran tisućama projektila, Vukovar je te ratne jeseni tri mjeseca odolijevao napadima neprijatelja, opkoljen i odsječen od ostatka Hrvatske, sve do 18. studenoga, kada je slomljen otpor branitelja i srušeni grad pao u ruke okupatora. Sa zgarišta svojih domova prognano je 22.000 Vukovaraca; oko 8000 prošlo ih je kroz srpske koncentracijske logore; točan broj žrtava još se zbraja, no procjene su da je više od 3000 poginulih i ubijenih – tragična je to bilanca stradanja Vukovara. Grada nad kojim su počinjeni zločini što ni do današnjih dana nisu dobili konačni sudski epilog. Grada koji se, baš kako je to Siniša zapisao, moralo “iznijeti iz mraka”...

Dvadeset i pet godina poslije u Vukovaru, nad kojim se uzdiže silueta ranjenog vodotornja, vizure ratnih ruševina zamijenili su crveni krovovi. Vukovar živi okrenut budućnosti, ne zaboravljajući svoju prošlost. Vukovarci će, međutim, i četvrt stoljeća poslije reći da “bitka za Vukovar nije završena”. Ona za grad boljeg danas, i boljeg sutra, sva svoja 27.683 stanovnika, za radna mjesta, za život u toleranciji. Vukovarci znaju da njihov grad ima posebno mjesto u kolektivnoj hrvatskoj svijesti, ali i traže odlučnost hrvatske države da Vukovar konkretnim potezima dovede na razinu koju taj grad na Dunavu, nesumnjivo, zaslužuje, jer je podnio najveću tragediju hrvatskog naroda.

Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen nakon Drugog svjetskog rata. Procjenjuje se da je na Vukovar, čije ratne rane još cijele, agresor prije 25 godina ispalio više od 6,5 milijuna projektila. Dnevno je Vukovar razaralo između 600 i 800 projektila! Vukovarski vodotoranj, i onda i sada simbol stradanja, ali i otpora Vukovara agresiji, sa svojih 640 rana svjedoči i danas o razmjerima razaranja jednog grada koji se uspio, iznova, poput Feniksa izdići iz pepela.

“U Vukovar je stigla još jedna jesen. Na licu grada oslikavaju se sjetna lica... Spomen na velike žrtve ne blijedi. Posebno je teško za obitelji koje još uvijek ne znaju istinu o svojim najmilijima. Sudbina 291 nasilno odvedene osobe u Vukovaru, nažalost, još uvijek nije riješena i zbog njih trebamo živjeti sjećanje na Vukovar 1991. godine”, piše tako u pozivu svim hrvatskim braniteljima Vukovara, iz cijele Republike Hrvatske, da ove godine 18. studenoga dođu u grad koji su branili i povedu Kolonu sjećanja od vukovarske bolnice ulicama danas obnovljenog grada do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata. Tradiocionalnu kolonu kojom se odaje počast svim žrtvama obrane Vukovara 1991.

Jer i Hrvatski (državni) sabor je 1999. godine donio odluku kojom se 18. studenoga proglašava Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. i kojom je određeno na dostojanstven i primjeren način odati počast svim sudionicima obrane Vukovara – grada simbola hrvatske slobode.

Vukovarci, međutim, uobičajeno kažu kako “Vukovar nije samo jedan dan u godini, nego 365 dana”. Odatle i apeli usmjereni na adresu državnog vodstva za konkretnu, brzu, učinkovitu potporu Vukovaru, koji, kako je to upravo nedavno upozorio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, više nema vremena čekati. “Dosadašnjom dinamikom ulaganja Vukovaru će trebati 100 godina da dođe na razinu prije Domovinskog rata! Vukovarci nemaju vremena toliko čekati”, bio je odrješit prvi čovjek grada. Poručio je tada: “Država treba odlučiti hoće li Vukovar živjeti ili umrijeti.” Istina je, Vukovaru se pomoglo u poslijeratnoj obnovi, ali grad nisu samo zgrade, samo objekti. Grad su ljudi. A život i preživljavanje nisu sinonimi. U obnovi gospodarstva, reći će ovdašnji ljudi, od države se očekivalo puno više, a Vukovar se, nakon toliko razaranja, sam jednostavno nije mogao oporaviti. Četvrt stoljeća od ratne tragedije više “nema mjesta osmjesima i tapšanju po ramenu”.

Ovaj je grad, naime, prije Domovinskog rata bio među najjačim industrijskim središtima ondašnje Jugoslavije i 1990. godine imao 44.639 stanovnika naspram 27.683 stanovnika prema popisu stanovništva iz 2011. godine, što je smanjenje od 38 posto. Bitan je i podatak koji otkriva da je prije rata u gradu bilo zaposleno 28.806 radnika, a ta je brojka u 2015. godini bila 9216. Smanjenje je to broja zaposlenih za 68 posto. “Bode u oči činjenica da je Vukovar 1991. imao više zaposlenih nego danas stanovnika!” kazao je Penava. Prosječan BDP po stanovniku u Vukovaru 1991. iznosio je 9300, a u tadašnjoj RH 8155 američkih dolara. U 2015. godini taj je omjer iznosio 11.044 u Hrvatskoj naspram 4488 dolara u Vukovaru. “To znači da imamo za gotovo 52 posto niži BDP nego prije 25 godina, a Hrvatska je otišla za više od 35 posto prema gore. Uz procijenjeni realni rast od dva posto godišnje, da je sve bilo normalno, Vukovar je danas trebao biti na 12.500 dolara, no i zbog stradavanja, ali i zbog pristupa svih vlada Vukovaru, o tome, nažalost, možemo samo sanjati”, poručio je vukovarski gradonačelnik, poručivši, međutim, kako se grad želi orijentirati na budućnost i kako, unatoč svim problemima, u Vukovaru još živi optimizam.

Izravna ratna šteta službeno u gradu Vukovaru iznosi 9,5 milijardi kuna, od čega u gospodarstvu 4,6 milijardi kuna, a neizravne su ratne štete i četiri puta veće. Nije stoga nimalo čudno što Vukovar traži, s punim pravom, vjetar u leđa...

Vukovarci, pak, posve je sigurno, znaju da njihov grad živi u srcima hrvatskih građana, u srcima Osijeka, Zagreba, Splita, Dubrovnika... Osjećaju emociju onih, kako se uobičajeno kaže, malih ljudi iz cijele Lijepe naše. Njihovu zahvalu za žrtvu Vukovaraca. Vukovar se uzdigao iz pepela i Vukovar svoju povijest nikada neće zaboraviti. Nikada. Neće zaboraviti, no neće ni živjeti u njoj. Vukovar danas gleda u bolje sutra. Bolje sutra koje zaslužuje.