Prolazite li češće središtem Osijeka zacijelo ćete sresti i jednu od legendi osječkog boksa - Vladu Premuša. I baš biste čovjeku, koji kao da je upravo iskoraknuo iz galerije onih čija imena se ne bi smjela zaboraviti, ovih dana mogli čestitati pomalo zaboravljen jubilej. Naime, prošlo je točno pola stoljeća otkako je Premuš ostvario najveći uspjeh 12-godišnje karijere: prvak Balkana u srednjoj skupini, natjecatelja do 75 kg. A u to doba ukrštanje balkanskih rukavica nije bilo mačji kašalj, štoviše, bilo je po snazi odmah do EP-a, jer su nastupali asovi iz nekadašnje Jugoslavije, Albanije, Bugarske, Grčke, Rumunjske i Turske. Te, 1966. godine, Premuš se, u iznimno jakoj konkurenciji, popeo na najvišu stepenicu šampionskog postolja, donio u svoj Osijek zlatnu, da bi, godinu kasnije, riznicu upotpunio srebrnom medaljom…

Osim redovitih bodova utkanih u momčadske pobjede prvoligaša osječke Slavonije, s braćom Koehler, Ceom, Čokom, Vogerom, Jovićem, Kukićem…, nekako u to vrijeme Vlado je započeo i seriju tradicionalnih mečeva prema kojima je njegovo ime zauvijek upisano u povijest boksa u Hrvatskoj, pa i šire. Boreći se za laskav naziv najboljeg 'srednjaša' Hrvatske, naime, u devet međusobnih ogleda Premuš je ostvario pet pobjeda protiv Mate Parlova, a njegov proslavljeni suparnik slavio je tek četiri puta Mate Parlov pa je osječki majstor „plemenite vještine“ (p)ostao jedini boksač koji je tijekom karijere nadvisio imotskog Puljanina, kasnije profesionalnog prvaka svijeta.

Premuša pamtimo i kao hrabrog djelatnika „Slobode“, koji je u vrijeme Domovinskog rata iskazao hrabrost i ljubav prema Osijeku i Hrvatskoj neustrašivo razvozeći svakodnevno kamionom kruh i ostalu hranu hrvatskim bojovnicima na prvoj crti obrane nepokorenog grada. No, kad započnete u prolazu razgovor s Premušem, često ćete čuti da u njemu i danas čuči razočaranje što ga njegovi suvremenici, u vrijeme najvećih sportskih podviga, nisu nagradili kako se nadao. Primjerice, prikladni stan za Vladinu obitelj ostala je neispunjena želja. Pa u njemu više i ne tinja nada da bi se netko još mogao sjetiti da za tako nešto, baš u ovoj jubilarnoj godini, nije kasno?! Kad se sjećamo onog „zlata“ otprije točno 50 godina.