Ekipa Nove TV ove je godine snimila dokumentarni film “Usidreni”, u povodu Dana sjećanja na žrtve Vukovara. Autori projekta su Anita Martinović, Marina Bešić Đukarić, Goran Šantar i Davorin Tram, članovi dopisništva iz Osijeka, a bit će prikazan danas (petak, 18. studenoga), u 18.15 sati, na Novoj TV. Uoči premijere dokumentarca porazgovarali smo s dvjema autoricama.

Kako ste došli na ideju snimiti dokumentarac o Vukovaru?

ANITA: Kad su nam urednici predložili da upravo osječka ekipa snimi dokumentarac o Vukovaru, prihvatili smo bez razmišljanja. Goranu, Davorinu, Marini i meni bio je to izazovan ali i odgovoran zadatak. Za razliku od Gorana i Davorina, Marina i ja nismo nikada radile na dokumentarnom filmu. Otvorio nam se potpuno novi svijet. Poštujući vukovarsku herojsku prošlost, odlučili smo ispričati priču o vukovarskoj sadašnjosti. Grad heroj demografski odumire, mladi se iseljavaju, njegovi stanovnici bore se sa siromaštvom, nezaposlenosti te još uvijek tragaju za nestalima. Istovremeno u Vukovaru žive ljudi koji se unatoč životnim nedaćama ne predaju. Žive na minimalcu i na manjem od minimalca, a zrače zaraznim optimizmom.

MARINA: Ideja je nastala u Zagrebu. Nova TV odlučila je da u povodu 25. obljetnice pada Vukovara tom gradu posveti posebnu pozornost i procjena urednika bila je da će taj zadatak povjeriti upravo nama – ekipi iz Osijeka. Prepustili su nam ideju, sadržaj, motive, sugovornike, način na koji ćemo ispričati tu priču. Anita, Goran, Davorin i ja odmah smo se složili da će to biti priča o Vukovaru danas, s porukom za budućnost, jer stanovnici tog napaćenog grada žele ići naprijed. Naravno, njihova je tragična prošlost križ koji još uvijek nose, stoga je to film kroz koji se Domovinski rat neizbježno isprepleće.

Čijim ćemo pričama imati prilike svjedočiti?

MARINA: Nastojali smo život Vukovaraca ispričati kroz pet naizgled nespojivih likova – pozitivnu poduzetnicu koja kroz svoj posao svjedoči tomu koliko je Vukovar postao prazan grad, nezaposlenu povratnicu kojoj je ispušni ventil gluma u amaterskom kazalištu, umirovljenicu koja s 500 kuna preživljava na fascinantan način i još pomaže drugima, pankerski bend koji stalno mijenja članove jer odlaze trbuhom za kruhom u druge gradove i države te, naravno, kroz priču jedne majke koja svog nestalog sina branitelja traži duže nego što je živio. Priliku smo dali i cijeloj jednoj mladoj generaciji – u filmu tako predstavljamo razmišljanja više od dvadesetero djece od trećeg razreda osnovne do trećeg razreda srednje škole. Oni su budućnost Vukovara i željeli smo da se čuju njihove poruke.

Koja je poruka ovog projekta?

ANITA: Najsnažnije poruke poslali su vukovarski učenici, ujedno i naratori u našem filmu. “Vukovar nije i ne smije biti samo jedan dan u godini, 18. studenoga. Vukovar živi 365 dana u godini.” To je glasna poruka koju iz Vukovara šalju i stari i mladi. Mi smo željeli da se upravo njihovi glasovi napokon čuju.

MARINA: Poruka ovog projekta je da Vukovar mora i želi ići dalje, u bolju budućnost, no danas se suočava s drugim problemima. Borba se u Vukovaru danas vodi za radno mjesto, preživljavanje. Stari umiru, mladi odlaze i to nije dobro. Istodobno postoji volja i snaga da se iznjedri nešto pozitivno. Također, poruka je projekta da je cijeli jedan dio stanovništva i dalje zarobljen u 91. godini, jer su mnoga pitanja i četvrt stoljeća poslije otvorena. Mnoge obitelji još uvijek ne znaju gdje su njihovi najmiliji.

Što ste spoznali snimajući “Usidrene”?

ANITA: U profesionalnom smislu, veliko iskustvo i izazov. Naša mala osječka ekipa šest je mjeseci disala za ovaj film. Goran Šantar i Davorin Tram odradili su lavovski posao na snimanjima i u montaži. Ideje koje su prštale na sve strane Goran je uspio pohvatati i zauvijek spremiti u prekrasne snimke.

MARINA: Prije svega spoznali smo da je Vukovar prekrasan gradić u kojemu rat više nije glavna tema. Vukovarci su ove godine imali Dane smijeha, na kazališnim daskama sami su, amaterski, postavili komediju, napunili dvoranu dva dana zaredom i izazvali smijeh. Vukovar je i danas grad heroja, koji, teškoćama unatoč, traže način da život bude bolji.

Kakva su vaša sjećanja na ratni Vukovar?

ANITA: Ratnog Vukovara sjećam se s televizijskih snimaka. Dan nakon pada Vukovara i ja sam, poput mnoge slavonske djece, postala izbjeglica. Na moju sreću, već nakon nekoliko mjeseci vratila sam se kući. Kao novinarka u Vukovar prvi put dolazim 1998. Šok. Grad je izgledao sablasno. Danas je to opet lijep grad, čije su najveće bogatstvo ljudi.

MARINA: Vrlo potresna. U to vrijeme sam sa svojom obitelji i cijelim susjedstvom boravila u podrumu zgrade u centru Osijeka. Našim gradom tutnjale su granate, VBR-ovi, iz Aljmaša je protjerana moja baka. Uvijek sam mislila – u Vukovaru je još gore. Imala sam 17 godina i naivno sam mislila da će ta tragedija biti zaustavljena, ali nije, i zbog toga i danas duboko suosjećam sa svakim Vukovarcem.