Nova TV ove je godine snimila dokumentarni film o Vukovaru koji će emitirati 18. studenoga, prigodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Dokumentrac nosi snažnu poruku samih Vukovaraca i Vukovarki, djece, mladih i starijih. Oni sami pričaju svoju priču o životu u Vukovaru i direktno se obraćaju nama, gledateljima, sugrađanima, svojim pogledom na prošlost, ali i budućnost, o kojoj se, kako sami kažu, manje govori. Lišeni su dnevnopolitičkih zbivanja te u dokumentarcu progovaraju osobno, iskreno i sami stavljaju naglasak na ono što im je važno u životu u Vukovaru.

Autorice dokumentarca su Anita Martinović i Marina Bešić Đukarić, dopisnice Nove TV iz Osijeka, a film je snimljen u produkciji Nove TV. Anita i Marina nam u dokumentarcu donose priče vukovarske djece te će nas upoznati s pet osoba: Antoniom Sluganovićem, Ružicom Dufek, Jelenom Savić, Anitom Vukas i Marijom Šestan.

Montažu potpisuje Davorin Tram, snimatelj je Goran Šatar, a producent Antonio Blašković. Izvršni urednik dokumentarnog filma je Branimir Felger, a Nova TV će dokumentarac emitirati u petak, 18. studenoga, u poslijepodnevnom terminu.

Djeca od četvrtog razreda osnovne do trećeg razreda srednje škole pišu radove o temi “Vukovar”. Njihove rečenice ili dijelovi njihovih eseja provlače se kroz cijeli film i poveznica su priča aktera dokumentarnog filma, koji pričaju svoju priču o životu u Vukovaru. Djeca pišu i čitaju o prijateljima iz razreda koji su se odselili u Njemačku, o majci koja radi u Austriji i dolazi jednom na godinu, o ljudima koje viđaju uz kontejnere, o Dunavu, o igralištima, lijepim zgradama. Neka su djeca zbunjena zidovima, pitaju se zašto ih u školama dijele kada se poslijepodne svi zajedno igraju. Oni pišu kako cijelo djetinjstvo slušaju o ratu i kako se nekad živjelo dobro, a nikako ne razumiju zašto ljudi stalno pričaju o prošlosti, a ne o budućnosti.

U filmu se djeca ne vide. Čuju se samo njihovi glasovi, koji pričaju priču o Vukovaru. Ono o čemu djeca pišu, svjedoči pet osoba, koje se razlikuju generacijski, ali i pogledima na život u Vukovaru. Oni se međusobno ne poznaju, a spaja ih gradski simbol Vukovara – veliko sidro na šetalištu uz Dunav, kamo odlaze razmišljati u miru. Simbolika sidra je jaka. Oni su usidreni u Vukovaru, svatko sa svojim traumama, strahovima, željama, nadama, srećom i veseljem. Antonio, Ružica, Anita, Jelena i Marija pričaju nam svoju priču.

Ružica Dufek je poduzetnica, žena koja se s obitelji među prvima vratila i nastavila dalje. Ona u Vukovaru vidi prilike. Priča kako se u Vukovaru svatko može snaći i da grad nudi sve što treba. Prodaje nekretnine pa govori i o tom aspektu umiranja, odlazaka, ali i dolazaka. Govori o tome kako nekome tko je sve izgubio, “materijalno” više ništa ne znači. Vodi aktivan društveni život, ide u kazališta, na izložbe, druži se s prijateljicama.

Anita Vukas je amaterska glumica, a sa svojom kazališnom družinom odradila je prvu samostalnu predstavu. Odabrali su komediju jer - Vukovaru treba smijeha. Anita je nezaposlena, povremeno predaje engleski jezik po školama, dosta joj je apatije i negativnog u Vukovaru i jedva je čekala priliku da glumi. Priča o tome kako su se i zašto okupili te da je to svima ispušni ventil. Priča i o odnosima Hrvata i Srba te kaže da sjede zajedno na kavama, pričaju, ali postoje teme u koje se ne ulazi, jer svatko ima svoje mišljenje. Sama predstava je vrlo dinamična i iskoristiva kao kontrast koji će se pojavljivati u filmu, ima maskirnih uniformi, pucanja, oružja, ljubavi, bijesa... Anitin je muž bio u logoru, a obitelj se u Vukovar vratila iz Australije, gdje se dobro snašla i čak dobila državljanstvo, ali je muž htio kući. U dvorištu imaju staru breskvu, jedino što je ostalo od prije rata, više ne rađa i bolesna je, ali nitko nema snage odrezati je. Ona je i majka koja ima sina i s njim glumi u kazalištu. Vukovar joj, posebno u studenom, često i sam sliči pozornici.

Jelena Savić je umirovljenica s mirovinom od 560 kuna. Ona je borac. Ustaje u tri ujutro da bi skupljala boce. Pere prozore i čisti stanove bakama od 90 godina, a njoj je 71. Posvuda ide biciklom, ustaje ujutro oko 4 ili 5 pa radi u vrtu, pili drva, “štrika” za siromašne. Odlazi u socijalnu samoposlugu po hranu, ali onamo i nosi ono što je njoj višak. Pršti od pozitivnosti, nisu joj jasni mladi koji odlaze umjesto da se uhvate u koštac i bore. Mnogi, kaže, ne žele raditi jer dobivaju socijalnu pomoć. Istodobno, često uz kontejnere viđa istinski gladne ljude.

Antonio Sluganović je pjevač u punk-bendu, on je kontrast svemu. Njegov bend opstaje unatoč odlascima u Irsku, Njemačku. Stalno pronalaze druge članove benda. U cijelom Vukovaru nisu mogli pronaći bubnjara pa su bubnjevima učili gitarista. Razmišljao je o odlasku, ali je ostao jer, kaže, bolje je raditi za minimalac ovdje nego vani. Ujutro radi na farmi, poslijepodne i navečer svira. Glazba im je sve. Oni su nekakav bunt svemu, nezadovoljni društvenim životom u gradu, previše politike. Kažu da su jedini alternativni bend. Govori kako je uvijek uspio pronalaziti posao, ali je problem s poslodavcima koji ne plate. Njihov najveći hit je Kazan Bluz, posvećen bratiću koji je otišao u Ameriku, a govori o rakiji i druženjima u parku.

Marija Šestan majka je nestalog branitelja. Ona pati, tuguje, vodi dva paralelna života, ide gradom i pita se gazi li po njegovim kostima. Posebno joj je teško bilo oženiti drugog sina, trudila se zbog njega veseliti, no gušila ju je tuga za nestalim sinom. Tako joj je i kad sreće njegove vršnjake. Pita se kako oprostiti kad ne zna kome i za što, jer ne zna sinovu sudbinu. (N.K.)