Vezani članci
TEMA TJEDNA - SUOČAVANJE S MRAČNOM PROŠLOSTI (I.):
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ:
Knjiga Ivana Kozlice “Markovića jama” bavi se partizanskim zločinima u Aržanu i Podima 1944. godine. Uz njegovu prethodnu knjigu “Krvava Cetina”, to su još jedna mučna svjedočanstva o partizanskim, odnosno komunističkim zločinima učinjenima pred kraj Drugog svjetskog rata.
Ukratko, o čemu je riječ u “Markovića jami” i zašto se u javnosti, bar mi se tako čini, o tim i općenito zločinima u Cetinskoj krajini, ali i na drugima mjestima, danas vrlo malo ili uopće ne govori?
- Zločini partizanskih postrojbi na prostoru Dalmacije bili su česti i u pravilu nisu istraženi. Jedan od njih zbio se krajem svibnja 1944., nakon partizanskog napada na Aržano, u blizini Imotskog. Tu je u nekoliko sati ubijeno oko 40 domobrana, dok su partizani imali dvoje mrtvih. Upravo taj omjer žrtava ukazuje da se radilo o likvidaciji zarobljenih i ubijanju prilikom pokušaja proboja iz obruča, što potvrđuju neki dokumenti i brojna svjedočanstva. Osim toga, zarobljeno je 130 branitelja koji su povedeni u Pode pokraj Trilja. Tu ih je većina tijekom nekoliko dana pobijena i pobacana u Markovića jamu duboku oko 50 metara. Njihovi su posmrtni ostatci izvađeni iz jame 1993., a 2001. pohranjeni u spomen-kosturnicu u Dobranjama na imotskom prostoru. Svirepost počinitelja tog zločina najbolje se ogleda u činjenici da su neki zarobljenici čak i živi bacani u grotlo jame, a jedan je preživio pad te je nekoliko dana dozivao pomoć. Možemo samo zamisliti kako se osjećao, ostati na mrtvim tjelesima svojih suboraca, strašno da strašnije ne može biti. Patrizani su mu kasnije bacili uže, izvukli ga i ponovno bacili u jamu. Većina ubijenih bila je iz imotskih sela te iz okolice Ljubuškog, Gruda, Tomislavgrada i Posušja u BiH. U knjizi sam detaljno obradio borbe na Aržanu, križni put do Poda dug 25 km, ubijanje, skrivanje zločina, krivotvorenja dokumenata, otvaranje jame poslije 1990. i dr. Donio sam popis 138 ubijenih te imena onih koji su se uspjeli spasiti bijegom, goli! Velika vrijednost knjige brojni su dokumenti i izvorna svjedočanstva, kako s partizanske tako i s hrvatske strane te izjave očevidaca, čak i nekih sudionika u provedbi zločina.
Cetinski kraj jako je stradao u Drugom svjetskom ratu, ubijeno je ili poginulo više od 5000 osoba, što je oko 10 % stanovništva. Masovne sam zločine opisao u “Krvavoj Cetini”, još ostaje za istražiti mnoga pojedinačka ubojstva koja su najvećim dijelom počinile partizanske postrojbe.
I DALJE PREŠUĆIVANJE
Zašto se u Hrvatskoj o žrtvama komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata više govori u ideološkom kontekstu, a manje u povijesnom, znanstvenom? Naime, dojam je kako se, nažalost, zločini uključujući i najveći blajburški, koriste za dnevnopolitičke obračune desnice i ljevice u Hrvatskoj, konkretno HDZ-a i SDP-a. Koliko to zamagljuje pravu istinu?
- Brojna ubojstva koja su počinili pripadnici komunističke vojne sile još uvijek nisu istražena, a kako stvari stoje proći će još mnogo vremena da se to dogodi, ako se ikada i dogodi. Slažem se s vama da se tom problemu više pristupa s ideoloških pozicija, a manje sa znanstvenih. Ne može se reći da se u posljednjih dvadesetak godina nije ništa učinilo, napisane su i objavljene mnoge znanstvene studije, održani brojni skupovi, ali još uvijek se problemu komunističkih zločina ne pristupa na onaj način kako bi to trebalo biti, sve je to nekako na kapaljku. Kao da se iz nekog nevidljivog središta sve nadzire s ciljem da se opća slika pobjednika i poraženih osjetno ne izmijeni. Nisu do kraja jasne namjere desnice i ljevice, jer u vrijeme vlasti jednih i drugih nije učinjeno mnogo na utvrđivanju konačne povijesne istine, ako se ona može uopće i utvrditi. Istina, HDZ je tu činio mnogo više, a oni procesi koji su započeti zaustavljeni su nakon promjena vlasti. SDP pak ima neskrivenu politiku da se slika iz jugoslavenskog doba ne mijenja, jer su mnogi kadrovi ne samo ideološki vezani s partizanskim i komunističkim strukturama, nego su čak i dio tih struktura. To se dijelom odnosi i na HDZ, ali i na druge političke stranke.
Zašto Hrvatska, danas samostalna i neovisna, a usto još i članica EU-a, još do kraja nije raščistila s takvim teškim i traumatičnim nasljeđem Drugoga svjetskoga rata i godina nakon rata? Evidentno je kako se neke zločine prešućuje, a neke, poput Jasenovca, izvlači u prvi plan...
- Različitost odnosa prema ratnim događajima najbolje se može ilustrirati činjenicom da je predsjedništvo Hrvatskog sabora nedavno odbilo pokroviteljstvo nad obilježavanjem sedamdesete obljetnice teških zločina u cetinskom kraju u kojima je ubijeno oko 1400 osoba. Osim odbijanja pokroviteljstva nitko se od pozvanih državnih dužnosnika nije došao pokloniti nedužnim žrtvama. Žalosti obrazloženje kako se ne radi o događajima od državnog značaja i kako zločini nisu istraženi. Teško je to razumjeti, ja za to nemam riječi. Ali zato se u Jasenovcu na obilježavanju jednog neistraženog događaja s neusporedivo manje žrtava pojavljuju sva tri predsjednika! Kako onda očekivati “završetak” rata?
POGREŠNE TEZE
Koliko je po tom pitanju izražen strah od tzv. revizije povijesti, budući da se nerijetko, kad se spomenu komunistički, partizanski zločini, tema izokreće zlorabeći širi kontekst antifašističke borbe za slobodu?
- To je veliki problem. Revizija napisane povijesti je prijeko potrebna. Molim vas, što bi trebao danas u hrvatskoj značiti pojam antifašizma. U knjizi sam citirao izjavu bivšeg predsjednika Mesića kako je antifašistička borba bila “čista u ideji i izvedbi”. Za mene danas nema spora, i ideja i izvedba bile su nečiste, neljudske. Zar je bacanje živih ljudi u jame, ubijanje zarobljenika bez suđenja, zar je to čisto. To samo može izjaviti zlonamjeran čovjek, da ne izrečem još teže riječi, iako ih prema svemu zaslužuje. Kada takve teze i stavove zastupa bivši predsjednik RH, i to u dva mandata, što nas onda treba čuditi? Komunistički antifašizam ne razlikuje se mnogo od samog fašizma i nacizma, ni u ideji ni u izvedbi!
Prošlog tjedna na mariborskom groblju Dobrava pokopani su posmrtni ostaci oko 800 dosad ekshumiranih žrtava iz rudnika Barbarin rov kod sela Huda jama. O žrtvama je govorio i premijer RH Andrej Plenković rekavši kako je sazrelo vrijeme za suočavanje s prošlošću. Kako to komentirate?
- Svi naši političari već godinama slično pričaju, nadam se da će se na mandata ove vlade učiniti barem mali pomak. Vrijeme je odavno sazrelo, zabrinjavajuće sazrelo. Nije bilo spremnosti za suočavanje s istinom niti je još uvijek ima, čak što više, ponekad mi se čini da je društvo na tome planu sve više podijeljeno. Komunistički simpatizeri više ne mogu negirati masovne likvidacije jer su suočeni s dokazima, ali ih na razne načine nastoje opravdavati što stvara dodatni bijes kod njihovih protivnika.
Malo grubo rečeno - zašto nam drugi nam, Slovenci (Slovenija ima Ured za žrtve komunizma Slovenije), moraju dostojanstveno obilježavati jame i stratišta u kojima su pokopane i hrvatske žrtve, dok se u RH o tome ne vodi dovoljno računa, unatoč zalaganja pojedinaca uključujući i povjesničare (vas i drugih), kao i Hrvatsko žrtvoslovno društvo, primjerice. Je li problem u državi, izvršnoj vlasti?
- Problem je isključivo u vlasti. U vrijeme vlade Zorana Milanovića ukinut je ured koji se bavio žrtvama rata, a poslovi su prebačeni u Ministarstvo hrvatskih branitelja iz čijeg je naziva izbačen pridjev “hrvatski”. Nastojeći pod pojmom “branitelji” obuhvatiti i partizane, nesvjesno su priznali da su oni ipak bili samo jugoslavenski branitelji, nikako hrvatski. Ma kakve veze ima Domovinski rat i Drugi svjetski rat? Hrvatski predsjednici Mesić i Josipović na sve su načine pokušavali prikazivati hrvatske branitelje kao sljedbenike partizana, “antifašista”. Partizanski sljedbenici bili su srpski pobunjenici i JNA, konačno, na kapama su nosili ista obilježja dok ih nisu zamijenili čitničkim. Molim vas, država je odredila 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe, a nekakve skupine iz srpskih redova i takozvanih hrvatskih antifašista među kojima su i dva bivša hrvatska predsjednika, okupljaju se u Srbu slaveći dan kada su srpski pobunjenici 1941. pobili nedužno hrvatsko stanovništvo uz Unu i oko Drvara. I još ih osigurava hrvatska policija!? A i taj Dan antifašističe borbe kojega obilježava tek jedna šačica ostarjelih ljudi i neki politički predstavnici, upitan je. Mora se znati da je tada mala komunistička skupina po nalogu Kominterne izvršila diverziju pokraj Siska upravo na dan kada je Njemačka napala SSSR. Njezin kolovođa Vlado Janić zvani Capo kasnije je bio politički komesar KNOJ-a, zloglasne organizacije čiji su pripadnici bez ikakvoga suđenja pobili tisuće hrvatskih ljudi. Vrlo dobro se zna koja je bila uloga političkih komesara, a Capo je na toj dužnosti bio od osnivanja do ukidanja KNOJ-a! Vlast koja želi “završiti” Drugi svjetski rat o ovim činjenicama i te kako mora voditi računa.
RAT I NAKON RATA
Kad se traži da se zločini poslijeratnog komunističkog razdoblja poput Hude jame i još mnoštva drugih (i u RH) stratišta pomno i studiozno istraže i jasno i glasno kaže tko su krivci za te silne žrtve, dojam je da se ta razina tragedije nekako “gubi”, da tako kažem, u poopćavanju tipa da se osuđuje svi totalitarizmi i zločni. Zašto je tome tako?
- Nije dobro govoriti samo o komunističkim zločinima poslije rata, oni nisu ništa manji u ratnom vremenu, naročito poslije osnivanja OZNA-e u svibnju 1944. Najodgovornija osoba za sve te zločine je Josip Broz Tito. Nema dokaza da je on zbog masovnih likvidacija zarobljenih hrvatskih civila i vojnika ikada zatražio bilo čiju odgovornost. Naprotiv, zločinci su postajali generali i narodni heroji, uspinjući se na komunističkoj ljestvici srazmjerno zlu koje su počinili. Pa zar treba drugoga dokaza o Titovoj odgovornosti. A hrvatske vlasti svih razina danas na ove činjenice uopće ne obraćaju pažnju, mnogi trgovi i ulice u RH nose Titovo ime, iako je dao pobiti tisuće i tisuće hrvatskih ljudi. Vlastima ne smeta ni što se svi poraženi hrvatski vojnici nazivaju zločincima, a svi pripadnici pobjedničke komunističe vojne sile “plemenitim antifašistima”. Ovi prešutni stavovi podloga su za opravdavanje komunističkih zločina. U svim vlastima je bilo puno onih koji iz različitih razloga nisu željeli ni htjeli da se nešto mijenja. Molim vas, kako nakon ovih spoznaja očekivati da je sazrelo vrijeme za suočavanje s istinom. Zar se ne čini da bi neke stvari trebalo zakonodavno urediti. Pa gdje se još može javno širiti mržnja i laži, bez ikakve odgovornosti.
Kakvo je zapravo pravo stanje s jamama i stratištima u Hrvatskoj, otkivenim i još - neotkrivenim?
- Najveći problem je manipulacija s Jasenovcem. Ustaške zločine treba ozbiljno istražiti jer su ih pobjednici preuveličavali, za što je najbolji primjer upravo Jasenovac. Sve je manje onih koji negiraju činjenice postojanja tih zločina, ali se stalno zamjećuju nastojanja da se i o njima utvrdi prava istina. U Hrvatskoj je još mnoštvo neistraženih i neotkrivenih stratišta komunističkih žrtava. Već sam kazao da Ministarstvo hrvatskih branitelja ne bi trebalo biti adresa u čijoj bi nadležnosti trebalo biti istraživanje i briga o žrtvama Drugoga svjetskog rata. Mali broj ljudi i nedostatna sredstva pokazuju da ne postoji iskrena želja kako bi se konačno utvrdio broj žrtava i razotkrili počinitelji zločina. Država mora pokazati punu ozbiljnost da bi generacije koje dolaze bile rasterećene tog ogromnog tereta, onako kako je to urađeno u mnogim zemljama.(D.J.)
VESNA ŠKARE OŽBOLT
Zločini nas ne smiju razdvajati i svađati
Prošloga tjedna na mariborskom groblju Dobrava pokopani su posmrtni ostaci oko 800 dosad ekshumiranih žrtava iz rudnika Barbarin rov, nedaleko od sela Huda Jama. O žrtvama je govorio i premijer RH Andrej Plenković, rekavši kako je sazrelo vrijeme za suočavanje s prošlošću. Kako to komentirate?
- Rekla bih da su počinjeni zločini genocidarnog razmjera nad zarobljenim Hrvatima i pripadnicima drugih naroda bivše Jugoslavije od strane komunističkog totalitarnog režima. Bez suđenja, masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bio veliki broj intelektualaca. Jugoslavenska komunistička politička elita desetljećima je skrivala i relativizirala svoje strašne zločine. Javne rasprave i istrage bile su zabranjene. Na području Slovenije evidentirano je više od 600 masovnih prikrivenih grobišta različite veličine s više od 100 tisuća ubijenih ljudi, a u Hrvatskoj više od 900, s mogućih 90.000 žrtava. To je prešućeni genocid za koji nitko nije odgovarao. No, procesom demokratizacije i osamostaljenja Hrvatske i Slovenije razbijena je šutnja o tim zločinima.
Apsolutno podržavam stav Vlade da je potrebno odati poštovanje žrtvama i vrijeme je da se suočimo s onom stranom koja se sustavno prešućivala do 1990. godine. Ne bih rekla da nije prije bilo spremnosti za suočavanje sa svojom mračnom stranom prošlosti. Da smo imali mirnu tranziciju i mirno razdruživanje s državama Jugoslavije, npr. kao Česi i Slovaci, vjerojatno bi naglasak na ovu temu dominantno došao početkom devedesetih, međutim, kako je naše razdruživanje i osamostaljivanje bilo u krvi, tragično i strašno, ova tema bila je potisnuta novim razaranjima i ubijanjima i pokušajima uništenja.
Jesu li u Hrvatskoj partizanski i komunistički zločini u cijelosti ili nedovoljno istraženi i obrađeni?
- Zbog strategije prešućivanja samo je mali dio tih grobišta istražen i obilježen. Devedesetih godina radila je Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava komunističke represije, ali njezin rad nije bio dovoljno prepoznat u javnosti. Osobno mislim da je Hrvatska mnogo više napravila, odnosno ispravila, uvjetno rečeno, nepravdu kroz povrat konfiscirane i nacionalizirane imovine, nego što je učinila na utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava komunistričkog režima, a najmanje je učinila to da se kazne počinitelji zločina kojih je bilo živih i u devedesetima.
Treba li u Ustav RH treba ući osuda komunističkog režima i njegovih zločina? Jesu li ili nisu u suprotnosti istraživanje zločina komunističkog i ustaškog režima s politikom pomirbe na kojoj je inzistirao Franjo Tuđman?
- Hrvatski Sabor donio je 2011. odluku da se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj proglasi spomendanom, kada je donesena Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. Ja pripadam onima kojima su izvorišne osnove ishodište državnosti i u njima je sve rečeno. One su, prema mom mišljenju, zbog svog povjesnog značaja za Hrvatsku usporedive s Dekalracijom nezavisnosti SAD-a, ili francuskom Deklaracijom o pravima čovjeka i građanina. Istraživanje zločina komunističkog i ustaškog režima ne treba miješati s politikom pomirbe na kojoj je Franjo Tuđman okupio Hrvate. Kao pripadnik nove generacije koja ne voli podjele iz prošlosti smatram da su nas podjele uvijek slabile i držim da je program pomirbe i okupljanja svih Hrvata neovisno o ideološkoj usmjerenosti podiglo Hrvatsku iz pepela. Moramo toga biti svjesni. Zločini nas ne smiju razdvajati i svađati, nego ukazivati kakvi su sve bili pokušaji uništavanja hrvatskog bića i onog tradicionalno desnog i onog tradicionalno lijevog - mišljenja je Vesna Škare Ožbolt.(D.J.)
BRUNA ESIH
Hrvatska pati od viška političke korektnosti
Podržavam najave premijera Andreja Plenkovića da se u Hrvatskoj započne s procesom suočavanja s prošlošću, poglavito u onom dijelu u kojem je naglasio potrebu njegove institucionalizacije, što bi predstavljalo kako materijalnu podršku tako i određenu samostalnost u budućem istraživačkom radu.
- Reći da je za taj proces sazrelo vrijeme nije netočno, ali dodala bih da je svako vrijeme proteklih 20 godina, uz jasnu artikulaciju potrebe i političke volje, moglo biti takvo. Odgađanje tog procesa sve do sada, dok su ga sve postkomunističke zemlje, izuzev Slovenije i Hrvatske, odavno započele i kontinuirano ga provode, upravo je dokaz da je u svim strukturama politike i društva bilo onih koji su ga, zbog određenih vlastitih interesa, kočili. Sadašnjem naglom “sazrijevanju” tog trenutka prethodili su određeni događaji kao oblik vanjskog i unutarnjeg pritiska na državu da to konačno učini. Dolazak cijelog hrvatskog državnog vrha na ukop posmrtnih ostataka dijela žrtava iz Hude jame u Tezno moguće bi i sad izostao da se proteklog mjeseca nije odvijao niz povezanih događaja. Upoznavanje hrvatske javnosti od strane pojedinaca i potresne fotografije s nedavne ekshumacije oko 300 hrvatskih žrtava u Košnici kod Celja i negativnog medijskog odjeka u Hrvatskoj zbog činjenice da Hrvatska ni na koji način nije u tome sudjelovala, iako to nije bila iznimka nego pravilo, bilo je svojevrsnim okidačem. U potpunosti se reaktualizirao problem jasne nebrige svih hrvatskih dosadašnjih vlasti prema sudbini poslijeratnih žrtava općenito i prema dosad ekshumiranim posmrtnim ostatcima na slovenskom ozemlju, unatoč postojećem Sporazumu Vlade RH i vlade Republike Slovenije. Vrijeme nije dakle samo sazrelo, nego je i prezrelo, jer su neke stvari odavno otišle u krivom smjeru i bojim se da su nepopravljive, ali je sigurno da je sada krajnje vrijeme za početak odgovornog suočavanja s prošlošću.
- U Republici Sloveniji svakako su poduzeti određeni koraci koji u Hrvatskoj još nisu, ali kako sam upoznata i s pojedinim detaljima cjelokupnog procesa i u Sloveniji, ne mogu reći da se i tamo stvari odvijaju u prihvatljivom smjeru. Sve je stvar određenog političkog trenutka kojeg treba samo znati iščitavati pa postaje jasniji nagli angažman slovenskih vlasti. Niti se tamo iskapanja vrše na način koji bi omogućavao daljnju istragu i utvrđivanje svih okolnosti stradanja koje će pridonijeti cjelovitoj povijesnoj istini, niti istome pridonose način i mjesto ukopa ekshumiranih posmrtnih ostataka. Manjak interesa od strane hrvatskih vlasti svakako je pridonio svim tim nedostacima i u Sloveniji, jer radi se u najvećem broju o hrvatskim žrtvama i moramo se ponašati u skladu s našom moralnom i državnom obvezom. Na žalost, čak i onda kada je politička volja načelno postojala, izostajali su jasni cilj i strategija.
- Hrvatska pati od viška političke korektnosti i to ondje gdje za nju uopće nema potrebe, jer se istraživanjem posljedica jednog totalitarizma ne negiraju posljedice i potreba za istraživanjem drugog totalitarizma. Rezultat je to upravo negativnog nasljeđa jugoslavenskog komunističkog sustava koji je tijekom 45 godina vladavine uveo i provodio određene obrasce ponašanja. Taj nacionalni kompleks korektnosti nastajao je godinama pod utjecajem nametnutog krimena o tzv. hrvatskoj genocidnosti, i tada definiranih vječnih povijesnih istina u koje, kako vidimo, još i danas nije poželjno dirati, jer odmah postajete obilježeni kao povijesni revizionist i ekstremni desničar. S takvom praksom popuštanja onima koji su i danas čuvari “tekovina” socijalizma i komunizma treba rezolutno prestati i stvari početi nazivati pravim imenom, bez obzira na to čija će time osobna stajališta biti ugrožena. Nitko od nas nema koncesiju nad istinom, bez obzira na intimne želje kako bi naša povijest “trebala” izgledati.
- Tragično je i sramotno da se od onih koji i danas ne žele i ne smatraju potrebnim istražiti žrtve jugoslavenskog komunističkog sustava i dalje može čuti da se uopće i ne radi o žrtvama, posebno ne o nevinim žrtvama. Takvi stavovi ne predstavljaju mišljenje većine, ali se medijski svakodnevno tako prezentiraju, iako su u potpunosti civilizacijski, moralno i činjenično (pravno i historiografski) neispravni. U 21. stoljeću takve stavove i opiranje provedbi procesa suočavanja s prošlošću mora se politički nedvosmisleno osuditi kao neprihvatljive i štetne za budućnost nacije i budući suživot svih dionika društva - pojašnjava Bruna Esih, saborska zastupnica.(D.J.)
ANTE BARABA (HAZUD)
Žrtve Hude jame trebale su biti pokopane u Hrvatskoj
- Izvaja da je sazrelo vrijeme za suočavanje s prošlošću cinična je floskula. Naime, godinama se zna što je počinjeno i da je još 16 živih egzekutora, ali nikada nije bilo ni jednog diplomatskog sastanka sa Slovenijom na tu temu. Usto, te žrtve su trebale biti pokopane u Hrvatskoj, no država nije ništa učinila po tom pitanju, pa ni kada je Roman Leljak iznio u knjizi i filmu neoborive dokaze o tome. Sve to zna i Crkva u Hrvata i ništa ne poduzima. Sve to znači samo jedno - da je Udba (tako kolokvijalno zovem sve tajne službe Juge), njezini ostatci, i danas duboko involvirana u hrvatsko društvo. Poznato je primjerice da rudnik Pečovnik krije oko 12.000 nevinih žrtava, uglavnom žena, djece i ostalih civila (tu su živi zazidani svi oni putnici u vlaku iz Zagreba), pa nitko iz vlasti RH to niti ne spominje, već čekaju da to odradi povijest. Daklem, apsolutno je hrvatska vlast, i to u prvom redu izvršna, dakle Vlada RH, isključivi krivac za aljkavost po tom pitanju, posebice glede činjenice da je dopušteno spaljivanje 90 posto građe Udbe iz arhiva u Zagrebu, i to u tvornici “Tomo Vinković” u Bjelovaru, pod paskom Josipa Manolića i pod oružanom pratnjom, kad je tamo sve odvezeno i spaljeno. Imam svjedoka o tome. Inače, deklarativna osuda totalitarizama je paravan za krivnju. Krivnja je uvijek subjektivna (za razliku od odgovornosti koja može biti u svim kombinacijama), i nije svejedno zataškava li se ili ne to da su očevi i djedovi sinova i unuka koji su postali glavni vlasnici nakaradno privatizirane nekadašnje društvne, odnosno državne imovine, bili nositelji takvih likvidacija bilo kao državni čimbenici, bilo da su to činili u svoje osobno ime. Da je drukčije, percepcija njihove brige za opće dobro bila bi odmah srušena i njihova imovina bila bi dovedena u pitanje, jer bogatstvo nikad nije trpjelo demokraciju.
Sve u svemu, opstrukciju neistraživanja i neprocesuiranja komunističkih zločina vršila je i sama vlast RH, odnosno oni u njoj koji su i prije osamdesete imali plan što poslije raspada Jugoslavije. Udbaški kadrovi i svi drugi koji su svoj radni vijek proveli održavajući Jugoslaviju samo uz pomoć drugih, uglavnom SAD-a, dogovorili su i podjelu resursa te zaštitili tajne kanale tijekova novca. Pritom ih nije bilo briga za hrvatske žrtve. Fumić je javno više puta kazao: Što su tražili to su dobili! To govori prvi čovjek SUBNOR-a! Da smo mi tako postupali protiv pobunjenih Srba u Domovinskom ratu, gdje bismo bili - pita se dipl. pravnik Ante Baraba, član HAZUD-a.(D.J.)