Nakon Kranjske kobasice, vina Teran i Varaždinskog zelja, još bi jedan tradicionalni proizvod karakterističan i za hrvatsku i za slovensku kuhinju mogao izazvati prijepore između dviju država, a riječ je o kukuruznoj zlevanki, tijestu što ga pripremaju domaćice s obiju strana kontinentalne granice dviju zemalja s brojnim dodirnim točkama u tradiciji i kulturi, ali i u kulinarstvu.

Kulturno društvo Zora, iz sela Gaberje kod Lendave, priredilo je ovih dana drugu "Zlevankijadu", natjecanje u spravljanju starinskoga kukuruznog kolača koji se najčešće priprema u zimskim mjesecima, a na priredbi je nastupilo 28 natjecatelja s 44 zlevanke rađene prema različitim receptima. Zanimljivo je da su dva prva mjesta u kategoriji klasične zlevanke osvojili muškarci, Drago Režonja i Rudolf Goenc, dok je žiri prve dvije nagrade za inovativnost dodijelio ženama, Dorisz Farics i Heleni Antolin Tubaut.

Slovenski etnolozi i gastronomi tvrde da je zlevanka slovensko nacionalno jelo iz Prekmurja i Prlekije, krajeva oko Murske Sobote i Ptuja, dok se u Hrvatskoj, gdje je zlevanka također vrlo često jelo, obično navodi da je to međimurska slastica koja se rado priprema i jede u velikom dijelu Hrvatskoga zagorja. Ako Slovenija ili Hrvatska odluče brendirati zlevanku kao svoj proizvod sa zemljopisnim podrijetlom na razini EU-a, to bi trebalo riješiti zajedničkim dogovorom i kompromisom, jer bi u suprotnome izazvalo reakciju druge strane i prigovor o “krađi” dijela nacionalne kulturne baštine.

Slovenska i hrvatska zlevanka rade se prema vrlo sličnom receptu od kukuruzne krupice, pšeničnog brašna, jaja, šećera i praška za pecivo te se peku na temperaturi od 200 stupnjeva Celzijevih, a razlikuju se prema količini dodanog vrhnja i naribanih jabuka, te nekim drugim sitnim detaljima. H