Zemlja pamti, politika zaboravlja: 25 godina bez prave istine o jamama i stratištima!
Vezani članci
MARTINA GRAHEK RAVANČIĆ:
IDEOLOGIJA, A NE ZNANOST
Teško da je itko normalan mogao ostati smiren kad je vidio slike užasa iz rudnika Barbarin rov kod sela Huda Jama, one hrpe ženskih pletenica (kose) i kostiju, kao uvod u komemoraciju i pokop na mariborskom groblju Dobrava posmrtnih ostataka oko 800 dosad ekshumiranih žrtava.
Spomenuti rudnik bio je jedno od najokrutnijih stratišta u Jugoslaviji neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata (ubijeno više od 2000 Hrvata), za koje su odgovorni Titovi zapovjednici i jedinice za likividaciju nesretnog hrvatskog življa, civila, domobrana i vojnika. Huda jama, odnosno rudnik Barbarin rov, prema razmjerima zločina koji se tamo dogodio, ni po čemu se bitnije ne razlikuje od zločina u Auschwitzcu i drugim logorima smrti, osim po jednoj “sitnici” - ovdje su pod krinkom antifašističkog obračuna s poraženim ideološkim neprijateljem zločin počinile Titove snage, dakle partizani i komunisti, dok je holokaust bio nacistički zločin kojim su Hitler i Himmler “konačno rješavali” židovsko pitanje.
Naravno da su nacistički logori, kao i jame i stratišta u bivšoj državi, genocidna mjesta zločina protiv čovječnosti, bilo da je zločin tamo počinjen ratni ili poratni, što pak znači da oba moramo bez ikakve zadrške osuditi (i osuđujemo ga), kao što osuđujemo i sve totalitarne režime odgovorne za zločine gdje god su se u svijetu oni dogodili ili se, nažalost, i danas događaju. Mađutim, premda zločine svih totalitarizama nedvojbeno treba osuđivati, još se uvijek nekako s oprezom izbjegava konkretizirati, odnosno reći da su za pojedine zločine u Jugoslaviji (Sloveniji, Hrvatskoj i drugim tadašnjim republikama), isključivo odgovorni tadašnji komunistički nalogodavci: Josip Broz Tito i njegovi ideolozi (Kardelj, Đilas...), kao i izvršitelji zločina na terenima od Bleiburga preko rudnika Huda jama, do niza drugih stratišta na Križnom putu stradanja civila, domobrana i vojnika koje su savezničke snage (napose Britanci) predali Titovim partizanima kad je rat već bio gotov, a stotine tisuća ljudi pokušalo život spasiti predajom vlastite sudbine u inozemne, savezničke ruke.
Drugim riječima, dok svake godine komemoriramo žrtve jama i stratišta, treba glasno i jasno imenovati i krivce za tragediju - odnosno ljude koji su u ime komunističke ideologije, busajući se u antifašistička “junačka prsa” i kuneći su u crvenu zvijezdu petokraku nemilosrdno pobili više tisuća nevinih ljudi, muškaraca, žena i djece, bacajući njihova mrtva tijela u rudnike, jame, fojbe..., zatrpavajući ih zemljom i kamenjem, kao da nikad nisu niti postojali. I zašto je onda problem da se takve tragedije nazovu pravim imenom - komunistički zločini nastali u pobjedonosnoj orgiji Titovih partizana? Pritom je znakovito da se SDP-ova vlast baš i nije mnogo pretrgla oko te teme, naprotiv, zaziralo se od riječi poput komunistički zločini i mnoge stvari poopćavalo u kontekstu zajedničke osude svih totalitarnih režima i zločina. A Milanovićev “Lex Perković” bolje je i ne spominjati.
OTVARANJE ARHIVA
Krenimo od posljednje komemoracije. Pokapanju posmrtnih ostataka ekshumiranih žrtava iz rudnika Barbarin rov nazočila je i predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, kao i predsjednik Vlade Andrej Plenković, ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier te izaslanstvo Hrvatskog sabora na čijem je čelu bio Božo Petrov.
- Mislim da je danas bitno reći nešto zbog povijesti i prije svega budućnosti. Došla sam ovamo pokloniti se svim Hrvatima i svim drugim žrtvama masovnih ubojstava koja je počinio komuninistički režim nakon Drugoga svjetskog rata. Svaka žrtva zaslužuje pijetet i danas je dan kad se u miru, s dostojanstvom i pijetetom, moramo pokloniti žrtvama, a povijesna istina mora se utvrditi, jer ona je zalog za bolju budućnost - poručila je predsjednica.
O žrtvama iz rudnika Barbarin rov progovorio je i čelnik HDZ-a i predsjednik Vlade Andrej Plenković.
- Sazrelo je vrijeme za suočavanje s prošlošću. U situaciji smo da se brojne informacije koje se nisu znale do '89., '90. godine tek sada otkrivaju. U Sloveniji je jako mnogo stratišta, jako mnogo mjesta koja su identificirana gdje su nebrojene žrtve komunističkih zločina. Mi se kao društvo moramo suočiti sa zločinima svih totalitarnih režima. Pomoći prije svega utvrđivanju istine, a bez toga nema pomirbe u društvu. Time sam se bavio u Europskom parlamentu i zato želim surađivati s drugim državama - istaknuo je Plenković, dodajući da otvaranje državnih arhiva može biti jedan veliki doprinos da se učini korak dalje.
Zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora Milijan Brkić, na društvenim se mrežama osvrnuo na ovu temu.
- Danas sam nazočio pokopu posmrtnih ostataka žrtava iz Hude jame i pomolio se nad žrtvama partizanskog terora zakopanima u masovnoj grobnici. Teško da nekoga ne obuzmu emocije stojeći na ovom mjestu i proživljavajući priče tih ljudi koji su okrutnim načinom mučeni, zlostavljani te potom i ubijani. Čovjekov život i žrtva ovih ljudi nikada neće biti zaboravljeni, a ovaj dan spomen je na svakoga od njih i priznanje svakoj njihovoj obitelji na herojstvo i borbu koju su žrtve proživjele. Ne želim se vraćati u povijest, tražiti krivce, prozivati i osuđivati. Ne želim da ovaj događaj bude razdjelnica među narodima, svjetonazorima ili politikama. Želim samo naglasiti da je pronađeno na tisuće žrtava, a nije pronađen ni jedan počinitelj. Ljudski život uvijek mora biti iznad politike, a žrtva ovih ljudi treba biti spona, a ne razdjelnica među različitostima. Danas ih se posebno sjećamo, ali njihova borba za svoj hrvatski narod živi u svima nama - stoji u objavi Milijana Brkića.
Saborski zastupnik HDZ-a Zlatko Hasanbegović s groblja Dobrova kraj Maribora komentirao je pokop 796 žrtava ubijenih u Hudoj jami.
- To je samo djelić žrtava koje su skončale najstrašnijom smrću, a njihove su kosti uzidane u temelje jugoslavenske države i komunizma koji su 1945. nametnuti hrvatskom narodu mimo njegove volje - poručio je Hasanbegović.
700 GROBIŠTA
Istoga dana i na HTV-u se primjerice progovorilo o zločinima partizana, a postavljeno je niz ključnih pitanja, na koja još uvijek nema pravoga odgovora. Je li Hrvatska odustala od obilježavanja više od 700 registriranih grobišta? Koliko je ljudi ubijeno nakon završetka II. svjetskog rata? U emisiji Otvoreno gostovali su slovenski publicist Roman Leljak i povjesničari. Godine 1945. kroz Celje su prolazile mnoge poražene vojske iz cijelog područja tadašnje Jugoslavije prema Bleiburgu. U knjizi Koste Nađa objavljena je naredba Josipa Broza Tita 9. svibnja 1945., u kojoj naređuje da Treća armija zaustavi sve te jedinice, rekao je Roman Leljak. Kada je 15. svibnja postignut dogovor između Engleske i jugoslavenske vlade, u Celju je određeno da će se zarobljene ljude likvidirati. Dovozili su ih noću, kamionima. Pred sam rov bi ih svukli do gola, ostavili bi samo cipele. Po troje bi ih vodili u Barbarin rov. Prvoga bi upucali, taj bi pao i povukao drugu dvojicu sa sobom u šaht dubok 48 metara. Od likvidatora u Hudoj jami još uvijek je živih 16 osoba, kasnije je dodao. Masakr ljudi 1945. godine imao je samo jedan cilj - učvrstiti komunističku vlast. Drugi cilj ne postoji, rekao je Ljeljak.
Kao jedno od najvećih stratišta naveo je rudnik Pečovnik, u naselju Zagrad, nadomak Celju. Rudnik je zatvoren 1945. U šahtu dubokom 240 metara nalazi se, pretpostavlja, 12.000 hrvatskih žrtava. Goleme su to brojke. Istraživači pronalaze kosti stopala od 12 centimetara. Ne može se to staviti u kontekst rata - upozorio je Leljak.
Opseg tih stradanja i likvidacija govori o nečemu što je bilo pomno planirano, smatra povjesničar Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest. - To je bila zastrašujuća industrija zločina. Taj zastrašujući sustav upućuje na najviši vrh tadašnje vlasti. Teško je vjerovati da netko ubija 15 tisuća ljudi ovako lokalno, na razini dva nekakva lokalna policajca - rekao je Jareb.
Povjesničar Ivo Lučić, koji se također žustro zalaže i za otvaranje arhiva istraživačima, rekao je da se slaže s izjavom Boruta Pahora da je ovo povijesni izazov koji vodi k ujedinjenju Slovenije te dodao da isto vrijedi i za ujedinjenje hrvatskog naroda. To je jedna strašna nacionalna trauma koju treba zaliječiti, a to se može prije svega pokapanjem mrtvih. Za događaje u Hudoj jami rekao je da je Josip Broz Tito sve znao i o tome odlučivao. Na upit o tome zašto nitko do sada nije odgovarao za ratni zločin koji ne zastarijeva, Lučić je rekao da je razlog tome prije svega Domovinski rat. Previše je ljudi bilo unutar tog sustava, a koji su izravno bili zainteresirani da nitko ne bude kažnjen, upozorio je Lučić.
Nemoguće je da u sustavu onakve Jugoslavije i sam vrh nije znao o čemu se radi, ali u tom jugoslavenskom vrhu stoje ljudi koje vi danas u hrvatskom kontekstu izdvajate iz toga i smatrate ih potpuno nevinima. Primjerice, Andrija Hebrang bio je jedan od najbližih Titovih suradnika - rekao je povjesničar Tvrtko Jakovina. On smatra da je bilo jako mnogo mogućnosti da se neke stvari procesuiraju pa se to nije dogodilo. Dodao je da je istina da su bivši kadrovi Udbe ušli u HDZ.
EUROPSKI DAN SJEĆANJA
Inače o komunističkim zločinima u Hrvatskoj progovara se i prisjeća i 23. kolovoza, koji je Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. A tu je i Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009., o “Europskoj savjesti i totalitarizmu”. Rezolucija je naglasila značenje čuvanja sjećanja na prošlost. To se posebno naglašava jer bez sjećanja i istine ne može doći do pomirenja. O tome piše i dr. Marko Jukić koji naglašava kako vlasti u Hrvatskoj nikako da shvate koliko je važno da se komunistički zločini istraže, ubijeni ekshumiraju i pokopaju, da se kaže istina o komunističkoj strahovladi, komunističkim zločinima i pljački. Komunistička vlast, kaže Jukić, u Hrvatskoj je počinila mnogobrojne zločine, otela imovinu pojedinaca i pravnih subjekata te kršila ljudska prava. Za počinjene zločine i druga nedjela nitko nije odgovarao. Komunistička vlast i njihovi sljedbenici ni danas ne dopuštaju otvaranje arhiva i istraživanje te objavljivanje istine. Unatoč komunističkoj propagandi, lažima, podmetanjima i skrivanju dokumenata, mnogo toga o komunističkim zločinima se zna. Nažalost, nedostaje političke volje da se zločini i zločinci imenuju i osude te zabrani veličanje zločina i zločinaca. To je ispod civilizacijske razine i konačno bi trebalo zabraniti veličanje komunističkih zločina i zločinaca. Ako je zabranjeno opravdavanje fašističkih, nacističkih i ustaških zločina, zašto nije zabranjeno veličanje komunističkih zločina? Zločin je uvijek zločin, bez obzira na to tko ga je učinio - zaključuje Jukić.
Inače, istom temom često se bavio i bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, koji je 2001. izjavio: “Čini se da političke elite koje su u Hrvatskoj vladale posljednjih 20 godina nisu imale senzibilitet za taj problem. Nepobitna je činjenica da je Hrvatska prepuna jama koje su zatrpane leševima. Kao čovjek ne mogu mirno spavati u zemlji s 900 jama, da su te jame neistražene, da se ne zna počinitelj, i da se ne zna zašto su ti ljudi ubijeni”, rekao je Karamarko.
Hrvatsko nacionalno etičko sudište, utemeljeno pri Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, u okviru svoje nadležnosti prije godinu dana provelo je postupak razmatranja etičke odgovornosti Josipa Broza Tita za djela genocida i drugih zločina počinjenih nad hrvatskim narodom, kao i njegovih ideoloških sljedbenika te o tome donijelo odluku o etičkoj osudi. Osim na znanstvenoj podlozi, Hrvatsko nacionalno etičko sudište ovu odluku temelji i na rezultatima provedene višemjesečne javne rasprave, pri čemu se polazilo od općepoznate činjenice da su brojni Hrvati tijekom Drugog svjetskog rata, kao i u poslijeratnome razdoblju, stradali samo zbog toga jer su bili neprihvatljivi jugokomunističkoj ideologiji. Tu je zločinačku ideologiju osudio cijeli civilizirani svijet, pa tako i Vijeće Europe svojom Rezolucijom broj 1481 (25. siječnja 2006.). Iste je godine Hrvatski sabor donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (“Narodne novine”, br. 76/2006.), pa je time formalno prihvatio preporuku parlamentarne skupštine Vijeća Europe. Međutim, unatoč tako snažnoj međunarodnoj osudi zločina komunističkoga totalitarizma, njegovi su ideološki ostaci još uvijek duboko ukorijenjeni u hrvatskome javnom, društvenom i političkom životu i zbog toga oni uvelike koče civilizacijski napredak hrvatskoga društva - stoji u obrazloženju Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.
Damir GREGOROVIĆ/Darko JERKOVIĆ
PROZIVANJE SABORA
Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma oglasio se nedavno priopćenjem na temu prešućivanja komunističkih zločina u XIV. sazivu Hrvatskog sabora i hvaljenja Titovog antifašizma koji je s partizanskim pokretom počinio ratni zločin i masakre. U priopćenju, između ostaloga, stoji: Nakon izbora za Hrvatski sabor 2016. počeo je zasjedati XIV. saziv Sabora u Zagrebu, ali saborski zastupnici i klubovi političkih stranaka na Trgu svetog Marka počinili su grijeh propusta kada hrvatsku i svjetsku javnost nisu izvijestili o ekshumacijama zločina komunizma/titoizma u Košnici kod Celja, iz ljeta 2016. godine, ali su i te kako “kokodakali” o “ustaškim zločinima”, i hvalili se antifašizom, i to odmah na prvim sjednicama Sabora... Saborski zastupnici i njihove političke stranke mogli su u povodu najnovijih iskapanja posmrtnih ostataka 1945. ubijenih hrvatskih civila i ratnih zarobljenika proglasiti trodnevnu žalost, čak i rezoluciju donijeti (mogu još uvijek, dokle god traje saziv XIV. Sabora), jer masovne grobnice koje se iskapaju u Sloveniji sadrže tisuće i tisuće ubijenih ljudi... Dužnost je saborskih zastupnika čuvati plamen uspomene na taj strašni zločin onih koji su se nazvali antifašistima, a bili su komunisti i staljinisti ili titoisti... Gospodin Željko Glasnović i saborska zastupnica Bruna Esih jedine su osobe u 14. sazivu Sabora od sveukupno oko 151 zastupnika koje uopće govore o komunističkim zločinima i ne srame se o tome govoriti... stoji, između ostaloga, u priopćenju Gorana Jurišića, voditelja Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma.
ENCIKLOPEDIJA ZLOČINA
Tijekom ustanka u Srbu, koji je započeo 27. srpnja 1941., u Brotnju, zaselkU između Donjeg Lapca i Srba, okrutno je pobijeno šest obitelji Ivezić, ukupno 37 osoba, među kojima je bilo 12 djece u dobi od tri do 14 godina. Žrtve su, pretpostavlja se, bačene u obližnje jame na Dabinom vrhu, u Srpskome Klancu te u jamu Golubink.
Zločin na otoku Daksa, blizu Dubrovnika (listopad 1944. ), zločini u Splitu (logor na Gripama i pogubljenja bez suda na Lovrincu)
Kevina jama (1943. - 1945.)
Zločini 1945.: Bleiburg, križni putevi, Macelj, Barbarin rov (Huda jama), rudnik Pečovnik.
Na području Slovenije evidentirano je više od 600 masovnih prikrivenih grobišta, a u Hrvatskoj više od 900.
Maribor, protutenkovski rov, dio rova je otkopan i ostatci 1179 žrtava pokopani u zajedničku grobnicu.
U Zagrebu i njegovoj okolici neki spominju čak 120 masovnih grobnica. Posebno se navodi partizanski pokolj u Gračanima (svibanj 1945.).
Jazovka, žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre, koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli iz bolnica 1945. godine i bacili u jamu.
Pokolj na Kočevskom rogu, oko 30.000 žrtava. Zapovjednik jedinice koja je počinila pokolj bio je Simo Dubajić.
U poraću je ubijeno i umrlo (zbog loših uvjeta transporta i internacije) od 50.000 do 70.000 folksdojčera, pripadnika njemačke i austrijske manjine. Oni koji nisu odmah ubijeni bili su u sabirnim i radnim logorima (logor Josipovac, Logor Knićanin, Radni logor Valpovo). Službeno je evidentirano da je u logoru Josipovac stradalo 1067 žrtava. Procjena je da je u Radnom logoru Valpovo stradalo 13.000 (ubijeno ili umrlo od iscrpljenosti i bolesti), od kojih je 7767 slučajeva smrti dokumentirano.
Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala s 19 koncentracijskih logora, u kojima je Titov režim držao zatočene desetke tisuća hrvatskih civila i manji dio vojnih ratnih zarobljenika.
U Drugome svjetskom ratu i nakon njegova završetka partizani i njihovi potpomagači su na hrvatskim područjima ubili ukupno 664 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca. Godine 1945. ubili su 23 svećenika na Maclju, ukupno su ubili 66 hercegovačkih franjevaca.
Jame (fojbe, tal. foiba: krška jama), mjesta stradavanja civilnih i vojnih žrtava u 2 svj. ratu.
Tortura nakon rata: Kaznenopopravni dom Lepoglava, Stara Gradiška i više drugih zatvora za političke zatvorenike. Kroz KPD Lepoglava prošlo je više od 50.000 osuđenih, od toga broja bilo je 12.500 političkih zatvorenika. Slična situacija bila je i u KPD-u Stara Gradiška.
Goli otok - osnovan je 9. srpnja 1949., bio je u funkciji kao zatvor do 1988. godine. Zatočenike se slalo administrativim odlukama bez suđenja, što je osobno odobravao Tito. U Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenika koji je sastavila UDBA. Bilo je zatočeno 15.173 muškarca i 928 žena. Popis nije kompletan jer se navodi i podatak da je kroz logor prošlo do 30.000 zatvorenika. Na Golom otoku su bili zatočeni komunisti, “nacionalisti” i oni koji nisu znali zbog čega su bili zatočeni. Život je (prema popisu) izgubilo 413 osoba (prirodna smrt, ubojstvo i samoubojstvo).
Politički logor na Svetom Grguru imao je istu namjenu kao i Goli otok. Neko vrijeme bio je radni logor za žene.
Zrin - Sisačka biskupija je tijekom arheoloških iskapanja naišla na mjesto masovne grobnice Hrvata pobijenih u Drugom svjetskom ratu.(D.G.)
DAVOR KOVAČIĆ
Manjka političke volje da se zločinci imenuju i osude
Nema nikakve dvojbe da su partizanski zločini bili smišljeni, planirani i provođeni u praksi od strane jugoslavenskog komunističkog vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom. Međutim, u Republici Hrvatskoj tome se na službenoj, državnoj razini, ne pridaje značaj kakav zaslužuje.
Dok se s jedne strane optužuje cijeli hrvatski narod da je kriv za ustaška zlodjela, proces sučeljavanja sa zločinima koje su počinile jugoslavenske komunističke vlasti još se nije dogodio. Rezolucija Europskog Parlamenta od 2. travnja 2009. o “Europskoj savjesti i totalitarizmu” naglasila je značenje čuvanja sjećanja na prošlost, jer se bez sjećanja i istine ne može doći do pomirenja. Unatoč tomu, u Hrvatskoj se još uvijek o žrtvama komunističkog sustava govori samo u rijetkim i iznimnim prilikama, kao prigodom nedavnog istupa premijera Andreja Plenkovića u Sloveniji u povodu pokapanja eksumiranih žrtava iz rudnika Barbarin rov, kod sela Hudova Jama, gdje je od strane partizana ubijeno više od 2000 Hrvata. U takvim prilikama često se mogu čuti prazne fraze o tome kako je konačno vrijeme za suočavanje s prošlošću te potrebi istraživanja i obilježavanja svih žrtava totalitarnih režima pa tako i onog komunističkog. Međutim, na kraju se uvijek uspostavi da nedostaje političke volje da se zločini i zločinci, poglavito komunističkog režima, imenuju i osude. Pri tome se ne shvaća da je nijekanje ili prešućivanje zločina bilo kojeg totalitarizma ispod svake civilizacijske razine te da za razliku od Hrvatske veliki broj europskih zemalja ulaže velika sredstva u istraživanje žrtava represivnih komunističkih sustava. Primjerice, u susjednoj Sloveniji postoji Ured za žrtve komunizma, a jedna Njemačka, stigmatizirana nacizmom i strahotama holokausta ulaže velika sredstva i napore u istraživanje i obilježavanje njemačkih žrtava stradalih od komunističkih režima. Naime, poznato je koliki su bili razmjeri etničkog čišćenja Nijemaca u poratnoj komunističkoj Jugoslaviji.
Međutim, ovakvo stanje u Hrvatskoj ne treba nimalo čuditi jer njome su vladali i, nažalost, velikim dijelom vladaju još uvijek “stupovi” jednog totalitarnog režima, onog komunističkog, pripadnici stare socijalističke elite ili demagozi koji osim održavanja i širenja svoje vlasti nemaju drugih motiva. Promatrajući recentno hrvatsko društvo može se zaključiti da se komunistički mentalitet zadržao u svim segmentima društvenog života, premda je hrvatski politički emigrant Ivo Rojnica još 60-ih godina prošlog stoljeća zapisao da je “komunizam u dekadenciji i da će od njega ostati samo sramotno ime i žalosna uspomena na učinjene zločine”. Tako primjerice pravosuđe, koje je jedna od temeljnih institucija društva, ne djeluje kako je to uobičajeno u zemljama zapadne demokracije i funkcionira kao da se Hrvatska još uvijek nalazi u komunističkom sustavu. Naime, dvojicu bivših obavještajaca jugoslavenske komunističke tajne službe koji su odgovorni za ubojstva hrvatskih političkih emigranata, domaće pravosuđe bi, da cijeli slučaj nije preuzelo njemačko pravosuđe, vjerojatno oslobodilo ikakve krivnje, uz ispriku i obrazloženje da se radi o vrhunskim profesionalcima koji su samo revno obavljali svoj posao.
Provođenje lustracije koje se ogleda u utvrđivanja činjenica glede nečije suradnje s komunističkim režimom u kršenju ljudskih prava te sukladno tomu diskvalificiranju za istaknute položaje u javnom sektoru, nužno je potrebno, premda se s njenim provođenjem već uvelike zakasnilo. Primjerice, u susjednoj Italiji, u vrijeme velike korumpiranosti, skandala i nezakonitosti, tvrdilo se da ono vuče podrijetlo iz neostvarenog micanja ljudi iz javne uprave koji su se “sporazumjevali” s totalitarnim režimom, odnosno s fašizmom.
No uvođenje “društvenog reda” u Hrvatskoj s takvom “lijevom” i “desnom”, duhovno praznom, često poluciviliziranom i korumpiranom političkom elitom koja nema apsolutnih vrijednosti i moralnog integriteta te koja provodi moć kroz javne financije i poreznu politiku, predstavlja, čini se, nemoguću misiju. U našoj društvenoj kulturi, umjesto utvrđivanja povijesne istine, jer kao što je naveo W. Shakespeare “prošlost je prolog sadašnjosti”, te razvijanja ideja demokracije, socijalne pravednosti i općeg društvenog napretka, stalna je jedino tendencija prema najnižoj točki, društvu beskrajne količine trivijalnosti, senzacija i besmislica - zaključuje dr. sc. Davor Kovačić s Hrvatskog instituta za povijest, Zagreb.(D.J.)
HRVOJE KLASIĆ
Borba za istinu nikad ne smije počivati na lažima
Najveća i najdublja podjela koja trenutačno postoji u hrvatskom društvu ne temelji se na odnosu prema aktualnim problemima ili vizijama budućnosti, nego na traumama iz prošlosti.
Upravo se zbog toga profesionalno i sveobuhvatno suočavanje s prošlošću nameće kao nužnost. Međutim, suočavanje se u Hrvatskoj često pretvara u obračun s prošlošću, (ponovno) preuveličavanje ili prešućivanje određenih žrtava i zločina, te korištenje prošlosti radi dnevnopolitičkih obračuna. Antifašistička borba hrvatskog naroda od 1941. do 1945. nešto je na što moramo biti ponosni. Kao što bez ikakve zadrške moramo osuditi karakter i zločine Nezavisne Države Hrvatske i ustaškog pokreta. Ali isto tako sva hrabrost i humanost hrvatskih partizana iz vremena rata nimalo ne opravdava zločine koji su počinjeni nad zarobljenim ustaškim i domobranskim vojnicima, kao i brojnim civilima neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Naprotiv, suočavanje s terorom u kojem su ubijeni deseci tisuća ljudi nužno je iz više razloga. Prvo, da društvo napokon sazna svu istinu o tim događajima, o brojkama ubijenih i onima koji su ovaj teror naređivali i provodili. Drugo, da obitelji nakon 45 godina prisilne šutnje i ignoriranja napokon saznaju gdje su ostaci njihovih najmilijih. I napokon, rasvjetljavanje ovih zločina nužno je zbog svih onih hrabrih mladića i djevojaka koji su se partizanskim postrojbama priključili upravo iz revolta prema društvu u kojem se ljude ubija iz osvete, zbog “krive” nacionalnosti, rase ili vjere.
Po pitanju suočavanja s ovom temom učinjeni su određeni pomaci. Bleiburške žrtve više nisu nepoznanica ni tabu-tema, o njima se uči u školama, napisane su brojne knjige, snimljeni filmovi, obilježavaju se obljetnice. Međutim, to očito nije dovoljno. Problem je što se proučavanju i podučavanju o Drugom svjetskom ratu i dalje pristupa selektivno i tendenciozno. Uspjesi antifašističke borbe ne mogu se proučavati, a da se ne ukaže i na zločine počinjene nad poraženom stranom. Ali isto tako istraživanje terora, utvrđivanje broja stradalih i pronalaženje njihovih ostataka, ne smije postati argument za relativizaciju zločinačkog karaktera NDH i ustaškog pokreta. U istraživanju svih okolnosti vezanih uz Drugi svjetski rat mora sudjelovati što više povjesničara, uključujući i one koji na različite načine interpretiraju spomenute događaje. Ono što nam sigurno ne treba jest diletantizam i amaterizam s političkom agendom. Takav odnos već smo jednom imali i mora nam svima biti jasno čime on u konačnici rezultira. Potpuno je primjerice kontraproduktivno kada jedan od najpoznatijih istraživača partizanskih zločina u svojim nastupima, knjigama i dokumentarnom filmu svjesno obmanjuje javnost “citirajući” dokument u kojem Tito navodno čestita svojima zapovjednicima na 140 tisuća ubijenih Hrvata. Taj dokument je dostupan javnosti, napisan je jezikom kojeg svi razumiju i ne treba biti povjesničar, dovoljno je biti pismen da se vidi da u njemu nema ničega od onoga što spomenuti istraživač navodi. Borba za istinu nikad ne smije počivati na lažima. Ovakvim pristupom spomenuti istraživač ne kompromitira samo sebe, nego i žrtve koje umjesto zasluženog pijeteta ponovno postaju sredstvo manipulacije.
Suočavanje s prošlošću ne smije biti projekt jedne vlasti ili jedne stranke. Kao što ni krivnju za njegovo nedosljedno provođenje nije u redu vezati samo uz jednu opciju. U 25 godina hrvatske neovisnosti zna se točno koliko je tko bio na vlasti i što se u njegovom mandatu (nije) učinilo. Oko ovog procesa mora postojati konsenzus svih relevantnih faktora u društvu. Od političkih i pravosudnih do znanstveno-istraživačkih i obrazovnih institucija. U tom procesu ne smije ponovno biti poraženih i pobijeđenih. Važno je poznavati prošlost i biti sposoban razlučivati pozitivne od negativnih tekovina. Ali još važnije je učiti na svim dobrim i lošim iskustvima i nastojati biti što plemenitiji u svijetu u kojem živimo. Želim vjerovati da nam u takvom svijetu nisu potrebne saborske deklaracije, posebni zakoni ili ustavne odredbe kako se Jasenovac ili Huda Jama više nikad ne bi ponovili - zaključuje dr. sc. Hrvoje Klasić, povjesničar s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.(D.J.)