Nakon nekoliko hladnih i kišnih dana, sa zebnjom smo čekali nedjelju i nadali se suncu, jer idemo na Bilogoru. Nas 70-ak napunilo je autobus na kat te krenusmo u rano i maglovito nedjeljno jutro prema Virovitici i stazama Bilogore.

Sunce se teškom mukom probijalo, ali obećavalo je lijep dan, što se dopodne i ostvarilo. Magla se dugo zadržala, ali uporno sunce je napokon zasjalo punim sjajem i otkrilo nam jesen duginih boja. Onu jesen kad lišće žuti i crveni i leprša dok ne počine podno svog stabla, onu jesen kad se boje prelijevaju u kapima rose, a cvijeće još tjera pupove da procvjetaju... onu jesen kad nas uhvati sjeta za mirisima ljeta, možda za nekom rukom na ramenu ili, jednostavno, vrati u djetinjstvo kad smo se radovali pečenim kestenima.

Vožnja je brzo prošla, uz šale i smijeh i nezaobilazni burek u Našicama. Stigavši na naše odredište, kod planinarske kuće Brusevi, ime po izvoru, dočekali su nas naši domaćini i vodiči HPD-a "Papuk" iz Virovitice. Aperitivi i topli čaj od ljekovitih trava podigli su raspoloženje. A proplanak gdje je kuća kao da je iz bajke. Svježe pokošena livada okružena šumom, uz nekoliko izvora u blizini, kamenjar i cvijeće, čuvarkuća na crijepu, a jedna u mahovinu obrasla gojzerica čeka da ju zapazimo. I postavljeni drveni stolovi i klupe. Kuća je nekad bila smještaj kirijašima koji su uz pomoć konja i mazgi izvlačili drva iz šume. Ne znam kome je bilo teže, ljudima ili životinjama, ali srećom, više se šumski posao ne radi na taj način. Planinari su kuću uredili u rustikalnom stilu, a peć na drva i starinski predmeti pružaju osjećaj doma.

Nakon pozdrava i uputa naše vodičice Mirele i predsjednika domaćeg društva, g. Vlade Subota, uz vodstvo domaćih i podršku naših vodiča, krenuli smo podijeljeni u dvije grupe, na lakšu i težu stazu. Radilo se samo o razlici u kilometrima, a ne u težini hodanja. Zato što Bilogora nije visoka planina, nema stijena, samo zemlja, uz pokoju žilu sitnog lapora. Čak nije ni gora, nego humlje, jer ne prelazi 500 m/nm, nego je najviši vrh 309 m/nm, Stankov vrh, na brežuljku Bilo-Rajčevica, kod Koprivnice. Inače, ime Bilogora je od bilo, gorska kosina, i bijela gora, od bijele zemlje, ilovače. Nakon Velebita je najduža gora, dosta široka i odvaja savski od dravskog slijeva te gotovo spaja Papuk s Kalnikom.

Odlika je i da ima više od 800 izvora pitke vode, na nekoliko mjesta uz naznake termalne vode i nafte. Za koju nema interesa. Stanište je brojne flore i faune (lovni turizam), gljiva i drvnog bogatstva. Uz blage uspone i šumske staze, ali uz puno blata, napravili smo krug od 10-ak km. Naš vodič Kristijan potrudio se i educirao nas o svemu zanimljivom, ali i o povijesti i kraju podno Bilogore. O vinogradima kojih više nema, o stadima ovaca koja su s Vlašića dolazila ovamo prezimiti, o Turcima koji nisu mogli dalje od Pitomače i Đurđevca, te kako se do tih mjesta smatraju Slavoncima, a nadalje Podravcima. To je međa gdje završava što, a počinje kaj.

I još mnogo toga zanimljivog. Hvala mu na širenju vidika i znanja. Hodajući i uživajući u ljepoti raznobojne šume, primijetili smo kako je žir dobro rodio. Znači, bit će oštra zima. Na sve strane vide se tragovi da divlje svinje imaju bogat banket i rupe za kaljanje. Pokoji smo se put osvrtali da nam stazu neće presjeći divlja svinja, ali Kristijan nas je upozorio da su krpelji ipak opasniji. Došli smo do jezera Vilinsko oko, bajkovito mjesto gdje se vjenčavaju i slikaju mladenci. Malo smo predahnuli uz sendviče. Ali, vile nismo vidjeli.

Nastavili smo dalje i zatvorili krug kod planinarske kuće. Naš drugi vodič, Nikola, na začelju je pazio da se netko ne izgubi. Ispričao nam je kako i njegova supruga planinari, ali da joj on pomaže jer je slijepa, te da redovno idu i na ples. I da je ostala kod kuće kuhati ručak za goste. Svaka čast. Ovim putem ih pozdravljam. Eto, uz dobru volju i upornost, pažnju i ljubav, nema zapreka za ostvarenje želje.

Ekipa na dužoj stazi obilazila je Virovitičke ribnjake, uz lijepo uređeno izletište, a naišli su na staru crkvu i imanje s konjima. Čim smo došli na odredište, dočekao nas je miris kotlovine i graha, jer domaćini su napravili odličan ručak. Otvorio se apetit i navalili smo na ručak, nikakve dijete nisu dolazile u obzir. Uživali smo u jelu, kolačima, odmoru i suncu u srcu šume i blage Bilogore. Međutim, kako se sunce skrivalo iza krošnji, postajalo nam je sve hladnije. Polako smo se spremali za posjet Virovitici. Pozdravili smo i naše domaćine, zahvalili im i pozvali ih da budu naši gosti na izletu u Baranju. Nadamo se ponovnom susretu, ali i ponovnom dolasku na Bilogoru, u lipnju, kad bude velika fešta. Dolaskom u centar Virovitice, gospođa Gordana nam je pokazala gradske znamenitosti, od Muzeja, dvorca Pejačević, amfiteatra, crkve sv. Roka, koja je znamenita po velikim baroknim oltarima, te zgrada koje imaju povijesno i kulturno značenje. Centar grada je predivno uređen, s cvjetnim alejama i velikim parkovima. Hladnoća nas je sve više obuzimala, pa smo otišli u kafić na kavu, čaj, toplu čokoladu ili pivo. Toplina kafića nam je godila, ali brzo je uslijedio povratak kući. Mrak i magla pratili su nas cijelim putem, ali vozač nas je sretno vratio u Osijek. Umorni, ali zadovoljni i puni lijepih dojmova, sjećat ćemo se ovog divnog jesenskog dana, pitome Bilogore, ali napose srdačnih domaćina.