Baš ništa na toj uobičajenoj prizemnici s tri prozora do ulice i širokim “ajnfortom” ne odaje kakvom slučajnom prolazniku ulicom Grabik u omalenom selu Petrovci, nadomak Vukovaru, da se iza te kuće na broju 9 skriva, doslovno, pravo blago. Šaroliko i raznovrsno. I bodljikavo.

Živi tu već niz godina Janko Čordaš, osebujan 85-godišnjak, vitalan i lucidan unatoč svojoj vremešnosti, radin i uporan u svojoj ljubavi, kojoj je posvetio desetljeća života. Jer upravo će tako, riječju “ljubav”, Janko opisati svoj hobi - uzgoj kaktusa.

U bodljikavo cvijeće zaljubio se prije više od pola stoljeća, ta ljubav ne jenjava ni danas, a u svoj svojoj raskoši o njoj svjedoči i 30.000 kaktusa! Njihovu veliku vrijednost, pak, teško je precizno procijeniti.

- Ah, zavolio sam to, davno. To vam je ljubav i strpljenje, odmor za dušu. Sjećam se i svog prvog kaktusa, od kojeg je sve krenulo. Pomalo me tek zabrine ponekad što nisam siguran hoće li tko sve to nastaviti, iza mene i moje Makrene... - kazuje Janko Čordaš već na prvi upit o njegovim kaktusima.

Do dva staklenika put vodi kroz dvorište kojim se prolazi pažljivo zaobilazeći obilje biljaka i uz pratnju Čordaševima privreženog njemačkog ovčara Rikija. Iako je jesen dobrano uzela maha, u dvorištu supružnika Janka i Makrene sve se još zeleni. Zatekli smo ih baš u danima kad svoje bezbrojne biljke brižno spremaju u toplije, na prezimljavanje. Dok rado raspreda o kaktusima, govoreći nam da neki mogu živjeti i do 300 godina i narasti više od metra visine i širine i težiti stotine kilograma, Janko nas malo-pomalo uvlači u sve ono što je obilježilo njegov život u Petrovcima, selu u kojem se 1931. godine rodio i 1949. oženio svojom Makrenom, s kojom je u “lijepom braku”, uz jednu kćer i jednu unuku, punih 68 godina!

Janko je bio trgovac cijeli radni staž, bez dana bolovanja. Janko je i muzičar, uzgajao je stoku, radio u polju... iako je 80-postotni invalid jer je 1945. stradao od zaostale tenkovske mine. No zdravlje ga, srećom, relativno dobro služi.

- U kasne sate, oko Janka Čordaša i njegovih svirača, okupi se malo društvo i onda se pjevaju pjesme za dušu - zapisao je neki Petrovčanin na jednom od internetskih foruma o cvijeću, gdje i Janko piše i ponosno pokazuje fotografije kaktusa koje je vlastitim rukama uzgojio. Taj je forumaš predstavio Janka kao “slavonskog kralja kaktusa” i pritom citirao riječi što ih je u Čordaševoj knjizi “Ruski špivanki” zapisao Vinko Zidarić govoreći o Jankovoj harmonici i klarinetu:

- Janko i njegovo glazbeno djelovanje imaju počasno mjesto u proteklih pet desetljeća povijesti Petrovaca, koje ne može biti ljepše ni humanije, jer je povezano s glazbom, pjesmom, tancovanjem i špivanjem, s predivnim rusinskim melosom čudesno očuvanim kao glasna potvrda kulturnog identiteta rusinske etničke zajednice u Petrovcima i Hrvatskoj.

Janko je školovanjem stekao glazbeno obrazovanje, afirmirao se kao skladatelj, prikupljač rusinskih pjesama i kao njihov izvođač. Paralelno se razvijao njegov hobi i ljubav prema kaktusima. U 30.000 svojih kaktusa, netipičnih za slavonsku ravnicu, pronašao je ravnotežu između glazbe i pomalo zagonetnog svijeta kaktusa. Kako je divno što je sudbina namijenila talent i sposobnosti Janku Čordašu da tu svoju glazbenu, kulturnu i stvaralačku zadaću obavi za svoje selo, za Petrovčane i za rusinsku zajednicu u Hrvatskoj - zapisao je Vinko Zidarić.

Jankova orkestra više nema. Domovinski rat i godine progonstva ostavili su gorak okus, no zato su dva staklenika opet tu, s redovima kaktusa na nekoliko etaža, s tek toliko slobodnog prostora da marljivi uzgajivač može, ali baš svaki dan, obići svoje kaktuse, pogledati koji je možda preko noći procvjetao, kojeg treba zaliti, što valja presaditi, ponešto oprašiti...

- Iskreno, ne znam vam reći koliko vrsta kaktusa imam. Ima ih iz svih dijelova svijeta, ponajviše iz Latinske Amerike i Afrike - zbori Janko Čordaš dok pokazuje kolekciju u kojoj je i poneki primjerak koji uzgaja već 40-ak godina!

Reći će Janko i da je to skup hobi, koji, posebno u počecima, traži nemala ulaganja, iako Janko zapravo gotovo nikada nije kupio ni jedan kaktus! Znao je iz inozemstva naručiti sjeme, a dok je sa svojim glazbenim orkestrom putovao po cijeloj Europi, donio bi poneki kaktus kući, ali bila su to vremena kada se preko granice itekako moralo paziti jer se, kaže Janko, “na Golom otoku moglo završiti i zbog kilograma deterdženta”. Tada bi kaktuse zamatao u donje rublje zakopano dukobo u koferima, no problem bi se pojavio kada bi se bodlje zavukle u tkaninu.

- Kaktusi su za mene bili jedan novi svijet. Pročitao sam svu stručnu literaturu koju sam mogao nabaviti, i u inozemstvu, o uzgoju kaktusa, no najviše sam naučio sam, baveći se njima bezbrojne sate. Nekad, davno je to bilo, znao sam na tržnicu ići s kaktusima i za jedan sam dan zaradio, evo, taj staklenik - kazuje Janko prolazeći kroz redove kaktusa, svaki dodirujući s pažnjom i ljubavi strastvenog uzgajivača. Danas, dodaje, rijetko će tko u ovoj besparici izdvojiti novac za cvijet.

Ali supružnici Janko i Makrena, također 85-godišnakinja, koju pomalo muči meteoropatija pa nam se nije pridružila u obilasku staklenika, kaktuse ionako uzgajaju iz ljubavi.

- Oboje smo uvijek voljeli raditi, imali svoju kućicu u cvijeću. Trud, volja, ljubav i znanje - to vam je tajna. Uvijek se i nauči nešto novo. I žena i ja imamo po jedno računalo, nismo mi još, znate, ostarjeli - našali se Janko pripovijedajući o tajnama uzgoja kaktusa, što, kaže, nije lako, kako se inače misli.

Dolazi zima, pa Janko u svojim staklenicima počinje sezonu grijanja, sa strogo kontroliranom temperaturom, vlagom zraka, a jednako tako na uvjete pazi i u vrućim ljetnim mjesecima. U priči se prisjeća i kako se nekad lijepo na selu živjelo od vlastitog rada pa su se Čordaševi još 1962. vozili u tada rijetkom Opelu coupe. Sada, punih 30 godina u mirovini, Janko vidi kako su “sela opustjela, mladi otišli”. I njegova kći, etnologinja, s obitelji živi u Austriji, u Beču.

Kazivanje se neizbježno vraća na kaktuse, pa petrovački uzgajivač priča i kako je u ratu, u Petrovcima, ostao bez svih kaktusa, no, srećom, u naslijeđenom stanu u Zagrebu imao je jednu kolekciju iz koje je ponovo, iako je ostao bez svega i nije se imalo novca, stvorio svoj “mali raj”. Vrijednost propalih kaktusa bila je 300-tinjak tisuća tadašnjih njemačkih maraka.

- I dandanas sijem, razmnožavam, kalemim, svaki sam kaktus sam uzgojio - zadovoljno će Janko, koji u dvorištu ima i veliki voćnjak, u kojem, kaže, “nema što nema”, od jagoda, kivija, kakija, nara do jabuka...

U kući Čordaševih sve je, naime, domaće. A u staklenicima gotovo više i nema mjesta, no svejedno stalno niču novi i novi kaktusi. Na kraju valja reći i da Janko zna latinski naziv svakog svog kaktusa, makar je, jer godine polako čine svoje, na male plastične žličice za kavu umetnute u kaliće napisao nazive, za svaki slučaj.

Vraćajući se na nesretni rat, Janko zaključuje priču: “Zbog izgubljenih kaktusa, zbog žalosti, puknuo mi je čir. Ipak, očuvali su nas u tom zlom vremenu naši potomci, muzika i kaktusi! I sad kad mislim da ću se morati od njih rastati, ako ne bude imao sve to tko naslijediti, bojim se da će to moje životno djelo nestati skupa sa mnom.”

Piše: Sanja BUTIGAN