Odmah na početku, točnije u prvoj sekundi trećeg albuma Repetitora, kada nas u “Sužene snove” uvede odrješiti bubanj Milene Milutinović, znate kako će novo druženje s ovom beogradskom trojkom biti još jedno divno iskustvo. Samo tri sekunde nakon toga slijedi rasplesani postpunk bas Ana-Marije Cupin, i ako vam noge ne počnu hvatati ritam siguran sam kako nema nade za vas. Negdje gotovo skrivena u pozadini, gotovo nečujna, probija se gitara Borisa Vlastelice, dok se nakon dvadeset sekundi napokon ne javi i ona, kao i njegov glas koji pjevuši “Zatvorio je prozor zamračio je sobu/Ona legla je i gleda kako želi je/Namestila je kosu promenila je pesmu/Ulovila je pogled koji vreba je”. No, to je samo uvod u pjesmu koja negdje oko treće minute jednostavno eksplodira i postane prekrasni sklad buke koja razoružava. Dakle, Repetitor ima novi album “Gde ćeš”, a koji je objavila slovenska nezavisna izdavačka kuća Moonlee Records.

Slušajući ga po valjda pedeseti put otkad se pojavio 18. listopada, još uvijek nisam načisto sa samim sobom, da li mi je tih osam pjesama, te 28:53 minute premalo. Jer možda mi slušatelji nismo spremni za više. Možda naše uši ne mogu podnijeti više od pola sata tog naboja buke, bijesa, nasilja, boli i frustracije upakirane u neodoljivi miks nervoznih, a opet toliko prekrasnih rifova, životinjskih bubnjeva i gotovo plesnog basa. Ali opet, zašto mu se neprestano vraćam?

Zato jer naslovna “Gde ćeš” u kojoj vokale preuzimaju Ana-Marija i Milena ima nekakav duh Savagesa, koji su mi bili pritajeni favoriti skoro cijelu godinu, točnije od kada su objavili “Adore Life”. No, onda me poput direkta u glavu pogodi “Gde ćeš” i u jednom susretu vrištećeg rifa i zvečećeg zildijana poništavaju sav trud djevojaka iz Londona.

“Jataci” žive u omiljenom sjećanju na Nirvanu, točnije na njihov debi album “Bleach”, dok su još bili mali bend koji se borio s neplaćenim gažama, prije nego je Kurt Cobain postao otac “grungea” i idol generacije. I dok Boris prvo pjeva, a zatim kasnije vrišti “Na tragu su mi danima/Nemam više jataka/Na tragu su mi danima/Ponestaje mi metaka”, i pritom gitarom reže sve pred sobom, srce mi je ispunjeno nadom u bolju budućnost rock-glazbe.

Jer iako se u njihovoj glazbi mogu pronaći razni utjecaji, slušajući ih na koncertima svjedočite tolikoj razini energije koja se poput zaraze širi prostorijom u kojem nastupaju da publika postane hipnotizirana njihovom pojavom i glazbenim spektaklom koji svaki put isporuče.

“Kralj ničega” moćno je oružje u rukama benda, stonerska buka prošara mnoštvom distorzije, ritma i osjećaja bezumlja u stihovima “Dugo sam bio kralj nemanja ničega/Dugo sam bio kralj gubljenja vremena/Priključite me na mašinu nema drugog načina”.

Centralno mjesto albuma zauzima “Crvena”. Čudovište kakvo bi bez problema potpisao Michael Gira sa svojim Swansima, u kojemu ponovno u prvi plan dolaze djevojke koje pjevaju “Mesto na kom sad stojiš/Šuma je gusta tvrda/Okolo drhti nebo/I raste ponoć crvena“, koje kao da prizivaju sva mitska bića iz narodnih pjesama na posljednji ples prije zore koju plemena u ovom dijelu svijeta možda neće dočekati.

Ekstaza kojom svjedočim svaki put kada Vlastelica u krene pjevati “Ako te ikada” može se usporediti s prvim i jedinim susretom sa Sonic Youthom, iako glazbeno uopće ne sliči na velikane iz New Yorka. U samo nekoliko stihova “Ako te ikada vidim sa nekim/Ko ni malo ni malo bar ne podseća na mene/Odmah ću odmah na njega da krenem/Onda na tebe/Na kraju na sebe” bend isporučuju toliku kritiku muškog šovinizma ovih prostora i aludira na brojne natpise u crnim kronikama te daje jasnu poruku kakvu nismo imali još od “Kool Thinga”.

Osveta likovima iz prethodne pjesme stiže već u “Beskraju” čistom noiseu kojemu se tako lijepo vratiti svakih nekoliko mjeseci, da u tom sjajnoj izljevu očaja, ljubavi i bijesa i bijesa pronađete spokoj u stihovima “Zakopaćemo tvog dečka u pustinji/Ima jedno mesto koje znam/Opljačkaćemo prvu pumpu i krenuti/Izlasku sunca u trag “.

Posljednja “Ekspedicija” daje odgovor na pitanje koje bend postavlja u naslovu, dok se razbacuju stihovima “Moje noge nose me još uvek sam tu/Neutabanim stazama još hodaju” bojim se kako ću morati iznova čekati četiri godine da svjedočim još jednom sjajnom albumu Repetitora.

Da rezimiramo na svojem novom albumu trojac iz Beograda snimio je osam beskompromisnih pjesama koje bez problema, sa čak nepodnošljivom lakoćom, ulazi u sam vrh ovogodišnje svjetske glazbene produkcije.

Ne preostaje mi ništa drugo nego skupljati novac za obližnje koncerte kada ih nitko od osječkih organizatora koncerata već godinama ne želi dovesti u grad na Dravi.