Prosječna veličina kućanstva u Europskoj uniji prošle je godine bila 2,3 osobe po kućanstvu. Najveći prosječan broj ljudi koji žive u jednom kućanstvu zabilježen je u Hrvatskoj i Slovačkoj, uz napomenu da je, osim što je na začelju prema još jednom statističkom mjerilu, Hrvatska i jedina zemlja Europske unije u kojoj je posljednjih deset godina broj ljudi po kućanstvu porastao.

To vjerojatno svjedoči o problemu dugotrajnog ostanka mladih s roditeljima zbog nemogućnosti ekonomskog osamostaljivanja, tako da je sve više obitelji u kojima zajedno živi nekoliko generacija - bake i djedovi, roditelji, djeca...

Da kuća nije tijesna gdje čeljad nije bijesna mogli su na svojim leđima osjetiti mnogi građani, a mnogi će i dalje svjedočiti istinitosti te poslovice s obzirom na to da ovi negativni trendovi u Hrvatskoj nikako da se zaustave. Hrvatska je, prema tom parametru, naime, nazadovala u posljednjih deset godina. Za primjer, prosječno kućanstvo u Hrvatskoj ima 2,8 osoba, dok na vrhu ljestvice zemlje poput Švedske imaju 1,8 osoba po kućanstvu, a Njemačka i Danska imaju točno dvije osobe prosječno po kućanstvu.

Smanjenje broja osoba koje žive u jednom kućanstvu trend je u svim zemljama EU-a, a posebice u istočnoeuropskim državama koje su nakon izlaska iz jednopartijskih sustava doživjele i ekonomski rast koji je preduvjet za povećanje kvalitete života i ranije osamostaljivanje mladih.

Rekorder u tom skoku je Litva koja je 2005. godine imala 2,8 osoba po kućanstvu, a deset godina kasnije, 2015., ta je brojka pala na 2,2, dok je Hrvatska u tih deset godina povećala prosječni broj ukućana s 2,7 na 2,8.

Kako je hrvatski natalitet godinama u padu, jasno je da povećanje broja ljudi koji žive u jednom kućanstvu nije posljedica rađanja više djece, već smanjenja broja stambenih jedinica i najčešće (socijalne) potrebe da pod jednim krovom živi više od dvije generacije.

Eurostat je ovim podatcima to i pokazao. U Hrvatskoj je, naime, 2006. godine bilo 1.569.900 kućanstava, a 2015. godine taj je broj pao na 1.494.100. Taj trend je upravo obrnut od onoga što se događa u Europskoj uniji. Naime, u EU-u se prosječna veličina kućanstva smanjuje, ukupni broj stanovnika (iako vrlo polako) raste, a povećava se broj kućanstava. Ukupan broj kućanstava u EU-u bio je 199 milijuna u 2006. godini, a narastao je na 219 milijuna 2015., što odgovara prosječnoj stopi rasta od 1,1 posto godišnje.

Najveći rast broja kućanstava zabilježen je u Luksemburgu (2 %) te 1,9 posto na Malti i u susjednoj Sloveniji. Za razliku od Slovenije, Hrvatska je jedina zemlja koja ima sve manje kućanstava i taj je pad već deset godina po stopi od 0,5 posto godišnje.

Hrvatska je na dnu ljestvice i po još jednom parametru - u cijeloj Europskoj uniji ima najmanje kućanstava u kojima živi jedna osoba s djetetom (ili djecom). Taj postotak iznosio je prošle godine samo 1,6 posto (i u padu je), što dovoljno govori o položaju samohranih majki i očeva u hrvatskom društvu. Postotci kućanstava koja se sastoje od jedne osobe i djeteta (ili djece) u EU-u su nekoliko puta viši nego u Hrvatskoj, pa tako u Francuskoj iznosi 6,3 posto, u Danskoj 9,1 posto i Irskoj 6,2 posto.

Kada se gleda po postotcima, najveći broj kućanstava u Europskoj uniji su ona samačka u kojima živi samo jedna osoba bez djece. Za razliku od Hrvatske gdje takav tip kućanstva obično znači da je u pitanju udovac ili udovica čija su se djeca davno odselila, u EU zemljama u samačkim kućanstvima žive uglavnom studenti i mladi koji još nisu zasnovali obitelj. Takav tip stanovanja u porastu je za više od četiri posto u posljednjih deset godina. Naravno, hrvatski trendovi opet idu u različitom smjeru od europskih, pa su tako samačka kućanstva pala za više od dva posto u posljednjih deset godina. Iako je iz analize podataka teško zaključiti koji je uzrok tom padu, zasigurno razloge treba tražiti u tome što su samačka kućanstva vrlo skupa i svi troškovi stanovanja padaju na samo jednu osobu.

Umirovljena profesorica psihologije Mirjana Nazor kaže kako je normalno da se mlada osoba odseli iz obiteljskog doma i prije nego zasnuje obitelj ili se odluči na zajednički život s nekim. “Mlada osoba, ako i ne misli stupiti u novu zajednicu, jednostavno bi voljela živjeti sama. Imati svoj stil života, svoj prostor i živjeti na način koji oni žele, ali si to jednostavno ne mogu priuštiti. Mislim da se to svodi uglavnom na nedostatak novca. Sigurno ima i 'parazitskih' primjera gdje je mladoj osobi lakše da joj mama kuha i brine se o njoj, ali smatram da su oni u manjini. Materijalna situacija je glavni uzrok ostajanja u zajednici s roditeljima”, kaže Mirjana Nazor.