Kucnuo je i taj čas. Počela je odlučujuća bitka za Mosul, najveći grad koji više od dvije godine nadzire Islamska država Iraka i el-Šama (Velika Sirija, Levant), ili da parafraziramo jedan od glupljih izraza iz vojno-političke terminologije koji je u svijet lansirao prerano umrli irački vođa Sadam Husein - „majka svih bitaka“ koje se trenutačno biju na Bliskom istoku.

Sjetimo se te gnome. Najavljujući početak ratnog sukoba kojem se ni danas ne nazire kraj i u kojem će i sam zaglaviti 15 godina kasnije obješen kao bagdadski lupež, Husein je u siječnju 1991. rekao svojim podanicima: „Bitka kojom ste danas zarobljeni majka je svih bitaka. Naš sastanak (u engleskom izvorniku: rendezvous) s pobjedom vrlo je blizak, Božjom pomoći“. Sadam je otišao Bogu na račun, Alah ga je zacijelo nagradio buljukom djevica. Tušio je on Kurde iperitom, bivajući nešto milostiviji prema šijitima kojima je namijenio vješala. Činio je baš sve pa i najbeskrupuloznije stvari kako bi se održao na vlasti, zaklinjući se u arapski socijalizam i dominaciju manjinskih sunita. Kada je njegov veliki uzor s Dedinja otišao na onaj svijet, kažu, briznuo je u plač. Pojavio se na Brozovom pogrebu, zajedno s Muamerom Gadafijem i Hafizom al-Asadom, ocem današnjeg Putinovog saveznika Bašara.

Iz nekog nama nepoznatog razloga, Sjedinjene Države, poduprte Velikom Britanijom i Francuskom, odlučile su likvidirati sve tri sekularne arapske zemlje (Irak, Siriju i Libiju), koje su prema svojim vrijednostima bile najbliže Zapadu, možda baš zato što su bile potencijalne članice novog ruskog bloka u osjetljivoj zoni strateški važnih naftnih izvora na Bliskom istoku i sjevernoj Africi. Od uništenja Sirije posebnu blagodat imao je Izrael, jer je nestankom alevitskog (šijitskog) režima u toj zemlji potkopana moć suparničkog Irana i njegovih saveznika na Levantu Hamasa i Hezbolaha. Amerika je profitirala najviše jer se riješila nepouzdanih režima načinivši istodobno golemu štetu Europi koja se urušava pred rijekom izbjeglica i pustolova koji se u nju pokušavaju infiltrirati. Ipak Sadam nije bio samo negativac. Trpio je kršćane, čak i u svojoj blizini (Tarik Aziz i Mišel Aflak bili su visoki dužnosnici njegova režima), iako je uvijek pronalazio načina da i toj vjerskoj manjini naudi na etničkoj, kulturnoj i rasnoj razini. Devet mjeseci nakon upada Amerikanaca i Britanaca u Irak, Sadam je pronađen u nekoj prljavoj zemunici. Suđeno mu je pred posebnim sudom u Bagdadu (među njegovim odvjetnicima bio je i prevarant Giovanni di Stefano, osnivač Srpske dobrovoljačke garde zajedno sa Željkom Ražnatovićem i braćom Karić), a smrtna kazna izvršena je vješanjem.

Slična sudbina sada je zadesila njegove bivše časnike i vojnike koje je američki pouzdanik Abu Bakr el-Bagdadi (njegove fotografije u društvu američkog senatora Johna McCaina iz 2011. obišle su svijet), okupio oko ideje muslimanskog kalifata. Pojava Islamske države Iraka i Velike Sirije iz praha i pepela uništene iračke države te njezin streloviti uspon, jedan je od najfascinantnijih fenomena današnjice. Potpomognuti i hrvatskim oružjem koje je islamskim radikalima dostavio Marinski korpus Sjedinjenih Država te pouzdanim kupcima njihove nafte (neki izvori kažu da je to bila članica NATO-a Turska), bivši Sadamovi vojnici ovladali su velikim teritorijem na Bliskom istoku i na njemu uspostavili tvrdi islamistički poredak. Ideološki ta grupacija nije mnogo odudarala od vahabizma, službene ideologije najvjernijeg američkog saveznika u toj regiji Saudijske Arabije. Koristeći suvremene medije, uključujući i internet, iznimno spretni propagandisti Islamske države uspjeli su svjetskoj javnosti nametnuti svoje ideje te uplašiti Zapad organiziranjem niza krvoločnih terorističkih napada diljem Europe, što im je pomoglo u novačenju tisuća zaluđenih mladih muslimana sa Zapada koji su pohrlili na „oslobođeni teritorij“. Mnogi islamistički dobrovoljci tamo su otišli i zbog mogućnosti seksualnog turizma te silovanja maloljetnih pripadnica iračkog manjinskog naroda Jezida. Danas kršćana više nema u Mosulu, nakon dvije tisuće godina njihove nazočnosti, voljom Alahovih bojovnika koji ih otamo protjerali 2014.

Utvrđene i zabarikadirane islamiste u Mosulu, gradu u kome je prije rata živjelo dva milijuna ljudi, zaskočile su udružene postrojbe iračke regularne vojske, kurdskih snaga (Pešmerga) te kršćanske (mahom je riječ o Asircima i kaldejskim katolicima ranije protjeranima s tog prostora), šijitske i turkmenske milicije, pa čak i jedna egzotična postrojba koja okuplja derviše nakšibendije. Naravno, u cijelu priču umiješan je i NATO, istina ne pod tom egidom. Mozak ove operacije, naročito u vojnom, obavještajnom i logističkom smislu, čini američka vojska zajedno sa saveznicima iz Francuske, Australije i Kanade. Kao nezvani gost pojavila se i Turska čiji su zrakoplovi navodno napali islamističke ciljeve, iako se nama čini da je jedini povod upada turske vojske obuzdavanje vojne i političke snage iračkih Kurda, kao što je to slučaj i u Siriji. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan poručio je kako njegova zemlja ima „povijesnu odgovornost“ za oslobađanje Mosula. Procjenjuje se da bi akcija osvajanja Mosula mogla potrajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, a najveću cijenu platit će civili koji već sada služe kao živi zid islamistima. Bitku za oslobađanje Mosula mnogi uspoređuju s paralelnom bitkom za Halep, u kojoj Putinova i Asadova vojska pokušavaju pod svaku cijenu poraziti pobunjenike (zapadnjački tisak inzistira na pojmu „sirijska oporba“), u istočnom dijelu tog nekadašnjeg velegrada. Oni džihadisti koji ne padnu u ruke koalicije predvođene Amerikancima završit će u Europi kao teroristi. Pad Mosula u kome je Abu Bakr el-Bagdadi proglasio kalifat, mogao bi biti odlučujući za propast Islamske države na Bliskom istoku, ali ne i za tu ideju. Zamisao da svi muslimani žive u istoj državi jedan je od osnovnih postulata ove religije od koje sljedbenici Kur'ana neće odustati što god mi mislili o tome.