Objavljeno 22. listopada, 2016.
Vezani članci
ERDUTSKI SPORAZUM PONOVNO AKTUALAN
TEMA TJEDNA: ERDUTSKI SPORAZUM PONOVNO AKTUALAN (II.):
VESNA ŠKARE OŽBOLT:
Srpska je strana Erdutski sporazum shvaćala kao izlaz prema uspostavi mira i završetku rata. Kažem “izlaz” jer nakon niza vojnih poraza, posebice nakon Vojno-redarstvene akcije Oluja, njihovo je vodstvo željelo pod svaku cijenu koliko-toliko sačuvati obraz nekakvom uvjetnom kapitulacijom na posljednjem okupiranom području Republike Hrvatske.
- Hrvati nikad nisu prihvaćali Erdutski sporazum. Hrvatski političari držali su zbog pragmatičnih razloga Erdutski sporazum solidnom osnovicom za završetak rata, bez daljnjih ljudskih žrtava i novih razaranja. Samostalna hrvatska država njime je ostvarila svoj najvažniji nacionalni cilj - uspostavu ustavno-pravnog poretka unutar međunarodno priznatih granica.
- Nevažno je pitanje je li Sporazumu istekao rok. Mnogo je važnije jesu li se odredbe i sadržaji Sporazuma ostvarili. Republika Hrvatska uspostavila je teritorijalni integritet, procesi izgradnje mirnih odnosa i komunikacije većinskog i manjinskog naroda počeli su se razvijati unutar slobodnog demokratskog društva, gdje se rješavaju problemi svih građana neovisno o etničkoj pripadnosti. U demokratskom društvu svaki političar ima pravo zahtijevati maksimum za društvenu skupinu koju želi predstavljati - tako i Milorad Pupovac, sviđalo se to nekome ili ne, ima legitimno pravo isticati svoje zahtjeve za više Srba u, primjerice, Hrvatskim šumama. Drugi je par rukava to što smo 21 godinu nakon potpisivanja Erdutskoga sporazuma sazreli za, recimo to tako, “Drugu Republiku”. Onu koja će etničko načelo zamijeniti građanskim.
- Svaki sporazum stavlja se izvan snage kada bude ostvaren. Erdutski je u svojoj biti ostvaren uspostavom slobodnog demokratskog društva koje primjenjuje najviše standarde u odnosu prema nacionalnim manjinama. Ništa nećemo riješiti jednostranim stavljanjem Erdutskoga sporazuma izvan snage, kao što ništa ne rješava ni kruto razmatranje svakog nerealiziranog detalja. Jedno i drugo vodi prema opasnom produbljivanju političkih i etničkih napetosti. Velika je odgovornost državnoga vodstva u osiguravanju stabilnog državnog poretka. Znatno je manja odgovornost manjinskih političara, koji će što dalje to češće iznositi nerealne, maksimalističke zahtjeve.
- Sporazumom je bilo predviđeno da srpska manjina bude bolje zastupljena u Vladi RH. Zdrav razum nam ipak nalaže da u svim javnim sektorima preko raspisanih natječaja biramo najbolje, a ne Srbe ili Hrvate. Nitko razuman ne želi živjeti u državi gdje nacionalna pripadnost osigurava radno mjesto, gdje građani mijenjaju nacionalnost zbog sitnih osobnih probitaka. Očito je, da parafraziram Williama Shakespearea, nešto trulo u državi Hrvatskoj, i bolesno. Uzrok je tih problema u činjenici da je Ustav Republiku Hrvatsku definirao kao nacionalnu državu hrvatskoga naroda. Međunarodna zajednica zato se pribojavala da ćemo ugrožavati manjine pa nas je pritiskala donijeti Ustavni zakon koji je de iure i de facto učinio manjine povlaštenom kastom. Točnije, političke predstavnike nacionalnih manjina i uzak krug njihovih suradnika. Manjine u cjelini time nisu dobile ništa. Što su s nacionalnom državom hrvatskoga naroda dobili Hrvati? Trebali bismo ustupiti mjesto pripadniku nacionalne manjine, ali ne zato što je on sposobniji, nego zato što to određuju Ustavni zakon, “pozitivni” propisi, “pozitivna” diskriminacija. (Više i ne razmišljamo o tome, da diskriminacija po definiciji ne može biti pozitivna.) U Republici Hrvatskoj koju bi Ustav preoblikovao u državu svih njezinih građana - morao bi se ukinuti Ustavni zakon i svi posljedični privilegiji, poput zahtjeva za više Srba u Hrvatskim šumama. Republika Hrvatska time ne bi prestala biti državom hrvatskoga naroda, nego bi prestala biti državom diskriminacije, makar joj tepali da je “pozitivna”. Svaki zahtjev za nacionalnom povlaštenošću bio bi iščitavan zdravorazumski - kao izraz ordinarnog šovinizma, koji je apsolutno nedopustiv u demokratskoj, građanskoj državi. Imamo li napokon snage suočiti se s očitim? Car je gol. Moramo mijenjati Ustav želimo li graditi tolerantno, demokratsko društvo jednakopravnih građana. Sve ostalo je mimikrija interesnih skupina kojima odgovara status quo, ili stanje što gore to bolje - zaključuje Ivan Vrkić, tadašnji predstojnik Vladina ureda za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, danas gradonačelnik Osijeka.(I.B./D.J.)