Objavljeno 19. listopada, 2016.
VALPOVO - Rijetki ljudi u sredini u kojoj žive ostavljaju tako velik trag da ih pamte generacije i generacije i nakon njihove smrti. Među takvim su osobama i bračno-učiteljski par Marija i Mirodar Kuzmić, čiji je život i rad u Valpovu istraživao i poznati lokalni povjesničar Stjepan Najman. On u svojim zapisima navodi da se stariji Valpovčani, polaznici valpovačke osmogodišnje škole pedesetih godina, sigurno sjećaju, tada već u poznijim godinama, stroge nastavnice hrvatskog i njemačkog jezika Marije Koch-Kuzmić, kao i njezina supruga Mirodara Kuzmića.
Marija Kuzmić bila je podrijetlom iz učiteljske obitelji, a rođena je 6. lipnja 1902. u Valpovu kao mlađa kći Adama Kocha, dugogodišnjeg valpovačkog učitelja i ravnatelja škole, i Ružice Čanađija, a sestra joj Blandina bila je također učiteljica. U društvenom se radu Marija angažirala u Hrvatskoj čitaonici kao knjižničarka (1952. - 1955.), a umrla je u Valpovu 19. travnja 1982.
Marija i Mirodar vjenčali su se u Valpovu 6. kolovoza 1924. Prof. Mirodar Kuzmić rođen je u Slavonskom Brodu 5. svibnja 1891., a zbog političkog uvjerenja više je puta premještan. U Brodu radi kao profesor i ravnatelj gimnazije, a 1935. dobio je premještaj zato što se javno suprotstavio političkom pritisku na državne službenike da glasuju za Jeftićevu, a ne za Mačekovu stranku. Izjavio je da njegovu ženu to i ne pitaju jer, ako to učini, isti će tren prestati biti njegova žena. Odmah je premješten u gospićku gimnaziju. I opet nevolje. Inspekcija je utvrdila da se tamo ni jedna zadaća, umjesto svake druge, ne piše ćirilicom. A on pita piše li se latinicom u Nišu, pa kada mu inspektori to potvrđuju, on im pokazuje upravo pristiglu bilježnicu iz Niša svu ispisanu ćirilicom i odmah dobiva novi premještaj, na Sušak.
Tamo, pak, isprovociran zlostavljanjem Hrvata s one strane Riječine od strane Talijana, pretrči graničnu crtu, posvađa se s talijanskim karabinjerima te završi u logoru u Milanu. U Hrvatsku biva vraćen 1941., a nakon nekog vremena bračni par Kuzmić dolazi u Valpovo. Tu predaju do 1947. godine u Stručno-produžnoj školi, a zatim prof. Mirodar nastavlja rad u istoj školi, koja je preimenovana u Školu učenika u privredi. Marija predaje u nakon rata formiranoj sedmogodišnjoj, a od 1953. godine do umirovljenja u osmogodišnjoj školi. Mirodar je svoje slobodno vrijeme posvetio radu Hrvatske čitaonice. Njezin predsjednik bio je u razdoblju od 1951. do 1955. i ponovo od 1956. do 1962. godine. Bio je 1951. jedan od osnivača i prvi predsjednik šahovske sekcije. Umro je u Valpovu 30. listopada 1974.
Priču o životu i radu učiteljskog para, koja zaslužuje i prostor na satima povijesti u školama Valpovštine, Najman je uvrstio i u Valpovački godišnjak.
Lidija ANIČIĆ
Pravopisa mora biti
Mirodar je bio i suosnivač Društva prijatelja starina i član njegova prvog Nadzornog odbora, i u svim tijelima u kojima je djelovao bio je predvodnik novih ideja i poticatelj na napredak i promjene, a osobito se zauzimao za ispravan pravopis i izgovor. Tako anegdota kaže da je prof. Kuzmić u svojim šetnjama Valpovom na jednoj trgovini koja se modernizirala uočio neispravno napisane nazive artikala. Bio je toliko uporan u svom svakodnevnom inzistiranju aranžeru da te netočnosti ispravi da je u tome prestao tek kad je aranžer ispravno napisao nazive proizvoda.