Banjolučki biskup Franjo Komarica čovjek je, kako je u jednoj knjizi napisano, “prema kojemu svi dobri i mudri ljudi svijeta gaje poštovanje i ljubav, a ideolozi i interpreti zla - neprijateljstvo, ali i strahopoštovanje”. O onome čemu svjedoči svakog dana, i o budućnosti BiH, razgovarali smo u Osijeku.

Nedavno ste rekli da brojni Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini već dva i pol desetljeća žive u nepravdi i niječu im se osnovna ljudska prava. Na što ste točno mislili?

- Mislio sam poglavito na Republiku Srpsku, odakle su Hrvati tijekom i na kraju rata de facto fizički iskorijenjeni. U banjolučkom kraju nije bilo rata i nikakvih ratnih sukoba te nije bilo nikakve potrebe niti opravdanja za to. U razgovoru s međunarodnim predstavnicima saznao sam da se to odvijalo u kontekstu planiranog iskorjenjivanja Katoličke Crkve iz BiH. Sada je na redu i druga polovina države, tj. Federacija BiH. Tamo se to događa poglavito zbog ekonomskih razloga. To je vrlo dramatičan razvoj događaja jer se time urušava BiH kao država. Nje neće biti bez njenog najstarijeg domicilnog naroda, a to su Hrvati. Ona će se morati raspasti i eto vam novoga rata. Zapravo, i u ovih 20 poratnih godina kod nas se vodi rat, samo drukčijim sredstvima i metodama nego što je to bio onaj 90-ih godina, kao zastupnički rat između velikih sila, a preko naših leđa. To je nedopustivo i sramotno. Zato mi je jako žao što su se politički predstavnici moga hrvatskog naroda iz Hercegovine, kao i iz Hrvatske, oglušili o stalne vapaje Hrvata iz Bosne za njihovim održivim povratkom. U Bosni, nažalost, pravih utjecajnih hrvatskih predstavnika nema, jer su iskorijenjeni. Mnogi protjerani bosanski Hrvati odmah nakon rata željeli su se vratiti, ali domaći, koji su bili zaduženi da ih istjeraju, nisu to dopuštali. Opstruirali su povratak na razne, ali učinkovite načine.

Prema crkvenim procjenama, katolika u srpskom dijelu BiH od nekadašnjih više od 200 tisuća na njihovim ognjištima danas ima, sa svim povratnicima, samo oko 10 tisuća. Hoće li se taj broj ubuduće smanjivati, ili pak današnja situacija preostalim Hrvatima ipak nudi bar malo bolje uvjete za život nego tijekom prvih godina poslije rata?

- Ako se nastavi ovakva praksa, onda je nužno dalje smanjivanje toga broja. Davno sam govorio i često ponavljao da ako se političari budu ovako neljudski ponašali, samo je pitanje vremena kada će i zadnji Hrvat u tom kraju, u entitetu Republika Srpska, odnosno Posavini, umrijeti, odnosno nestati. Ljudi stare i umiru, i mi sada imamo tamo manje katolika, odnosno Hrvata, nego na kraju rata. Za brojniji povratak prognanih Hrvata nije bilo dovoljno političke volje, ni pravne pomoći, a pogotovo ne materijalne pomoći za obnovu domova povratnika i njihove infrastrukture. Uglavnom je materijalna pomoć za njih stizala iz Hrvatske, ali u nedovoljnim količinama, s brojnim neregularnostima i silnima administrativnim i drugim devijacijama. Dano je mnogo međunarodnog novca za povratak prognanih i za infrastrukturu u njihovim naseljima. Za Hrvate jedva nešto.

Hoćemo li ikada dočekati odavno zazivane promjene Daytonskog sporazuma, ili gledati status quo u BiH do daljnjega?

- Oni, koji su napravili i sutpotpisali Daytonski sporazum – poglavito Amerikanci, Nijemci i Francuzi – govorili su mi da je on bio prije svega zaustavljanje rata tj. “prvo poluvrijeme”, i da treba razmišljati o nadogradnji toga sporazuma. Bivši njemački kancelar Kohl govorio mi je kako se nužno planira Dayton 2 i Dayton 3. Mi smo do sada bili “daytonska” BiH, a BiH treba biti “europska”. Ako Bog da, da uz malo više zajedničke dobre volje BiH dođe što prije pod okrilje EU-a, onda će biti drukčija priča. Onda ni Rus, ni Turčin, odnosno arapski svijet, neće moći imati toliko utjecaja u BiH koliko sada ima. EU može pomoći da se daleko više vrati nazad domaćeg hrvatskog pučanstva, da i ono tamo konstruktivno i miroljubivo smiruje situaciju i sadašnju napetost između dva naša susjedna naroda - Bošnjaka i Srba. Nebrojeno smo puta mi biskupi pojedinačno, a i svi zajedno, apelirali na praštanje i pomirenje, ali na temelju istine i pravde. Nažalost, utjecajni međunarodni faktori – kako su mi neki od njih i sami rekli – ne žele u BiH pravnu državu, nego “kontrolirani kaos”. To je sramotno!

Što predviđate, što će se dogoditi s BiH u sljedećih 20-ak godina, može li ostati cjelovita i ući u EU, a njeni stanovnici biti bar malo sretniji i manje podijeljeni?

- Mnogo ovisi i o rezultatima sadašnjih i budućih previranja među velikima silama. Bojim se da ćemo više-manje biti u poziciji u kojoj smo bili i dosad - na rubu interesa utjecajnih zemalja zapadne i srednje Europe. Ako se tako nastavi vjerojatno ćemo biti još i više izloženi utjecaju bilo Rusa ili Turske. Neće to biti dobro ni za susjednu nam Hrvatsku. Zato Hrvatska, kao članica EU-a, u duhu vlastitog Ustava i međunarodnih obveza treba čim prije zaigrati daleko intenzivniju ulogu nego do sada.

Kako izdržavate i doživljavate verbalne napade kojima ste izloženi od Milorada Dodika i njegovih istomišljenika kada upozoravate na razmjere teškog položaja Hrvata u RS-u?

- Uopće ne pratim nikakve napade. Imam daleko prečeg posla, jer mi svakodnevno dolaze i plaču ljudi koji su obespravljeni, gladni i bez krova nad glavom. Ja moram po bijelome svijetu tražiti za njih hranu i lijekove, građevisnki materijal za njihove kuće, kravu, ovcu, financiranje školovanja djece – ne samo maloborojne hrvatske, nego i srpske i bošnjačke. A kada bih ja samo slušao što mi tko kaže, hoće li mi pljeskati i hvaliti me, možda nikada ne bih ništa učinio. Radim prema svojoj savjesti, u skladu s Božjim zapovijedima i u duhu nauka Crkve. Moji su glavni “odvjetnici” moji susjedi Srbi, i moji susjedi Bošnjaci. Oni nam šalju svoju djecu da ih školujemo, svoje bolesne, stare i nemoćne da ih zbrinemo, svoje nezaposlene da im nađemo radno mjesto. A koji to normalan čovjek šalje svoje dijete, svoga bolesnika i nemoćnika svome neprijatelju? “Istinu se može pritiskati, ali nju se ne može zgnječiti”, veli narod.

Kako gledate na stalne aktivnosti u srpskom dijelu BiH, kojima se podgrijava ideja o stvaranju nekakve države srpskog entiteta u BiH? Hoće li se to i dogoditi jednog dana, te što bi to značilo za hrvatski narod u BiH?

- Osobno mislim da naši susjedi Srbi, odnosno njihovi politički predstavnici imaju pravo kazati: Nije Republika Srpska dijete Daytona, nego smo mi nju stvorili prema našim mjerilima na početku rata. To znači da oni stoje iza svih zločina koji su učinjeni tijekom rata njihovim susjedima, bilo Hrvatima, bilo Bošnjacima; iza brojnih logora, mučenja i ubijanja te iza njihovog protjerivanja; iza rušenja crkava, džamija, domova i iza pustošenja cijelih sela. Prema Daytonu Republika Srpska jedan je od dva entiteta s tri ravnopravna naroda u oba entiteta. U praksi je to nefunkcionalno i neodrživo ustrojstvo zemlje. To svatko zna. Na to smo mi biskupi upozoravali još prije parafiranja samog Daytonskog sporazuma. Bez obzira na to kako se entiteti ili država zvali – “Velika Srbija”, “Mala Srbija”, “Republika Srpska” – mi Hrvati, odnosno katolici, kao domicilan narod moramo imati pravo tamo biti. A onaj tko nam oduzima to pravo taj je zločinac i kao takav mora ući u povijesne knjige – a u pravnoj državi mora snositi posljedice. Meni je dodatno žao da su se brojni dosadašnji političari iz moga hrvatskog naroda uprljali na tragediji našeg nestajanja. Bili su dužni tu tragediju spriječiti, a nisu. To je žalosno. Očekujem od buduće vlade Republike Hrvatske, koja će uskoro biti sastavljena, da uznastoji maksimalno ispraviti veliku nepravdu koja je do sada nanesena nama Hrvatima, osobito u entitetu RS-a i omogućiti kod nas izgradnju pravne države. A ako i ubuduće bude nemirna Bosna i Hercegovina, neće ni Hrvatska biti mirna.