Dok se na Tursku posljednjih mjeseci gleda kroz vizuru migrantske krize i pregovora oko ukidanja viza za ulazak Turaka u Europsku uniju, ali i kroz ulogu turskog predsjednika Erdogana u svemu tome, jedna strana turskog društva i dalje je nekako u drugom planu.

A radi se o poziciji žena u Turskoj nekad i danas, o čemu doduše mnogi pišu, ali i mnogi zbog toga bivaju prozivani kao remetilački faktor u još uvijek po mnogo čemu duboko konzervativnom turskom društvu.

Umrijet ću ove jeseni. Moji su poslovi sada svršeni/Prala sam u potoku, penjala se uz orah, plašila ptice/Bila oteta. Rodila dvanaestero djece. Njegovala, promatrala/Oženila sina, izgubila kćer, doživjela tridesetu... Stihovi su to turske pjesnikinje Gulten Akin (1933.), koja je u pjesmi “Jesen” uvelike sublimirala povijest turske žene - u trideset godine života moguće je i roditi dvanaestero djece, moguće je i oženiti sina, također i izgubiti žensko dijete, moguće je i prati, i biti dijete, penjati se po drveću i plašiti ptice, da bi vas netko (muško), onako iz hira, oteo, kako biste ga mogli njegovati, i sve to promatrati i zaključiti da su svi (važni) poslovi svršeni i da je posvema u redu što će se te jeseni umrijeti!

Temom žene u turskom društvu pozabavio se i Godfrey Goodwin, jedan je od najpoznatijih svjetskih autoriteta na polju osmanističkih studija. Goodwin u svojoj knjizi “The Private World of Ottoman Women” (srpski prijevod, “Privatni svet osmanskih žena”, Geopoetika, Beograd) osvjetljava jednu od najmanje istraženih područja duge vladavine Osmanlija - život žena.

Nema nikakve dvojbe da je već sam po sebi patrijarhalni, muslimanski svijet tog imperija vrlo složen kontekst za bavljenje rodnim ulogama, ali autoru kao da ta činjenica nije predstavljala dostatni izazov, već si on svoj istraživački zadatak dodatno “otežava” odlukom da se pozabavi ispitivanjem “privatnog svijeta osmanskih žena” kroz razdoblje od šest stoljeća: od naseljavanja u Anadoliji pa sve do gradskog i dvorskog života u 19. stoljeću. I ono što je fascinantno u ovoj uistinu sjajno napisanoj studiji jest činjenica da je autor uspio pokriti gotovo sve aspekte života - od raspodjele poslova između članova obitelji, preko tajnih sastanaka ljubavnika (i toga je bilo, i to u “ogromnom broju”), pa sve do ispitivanja strukture harema/saraja. Doduše, ispitivanjem strukture saraja/harema, prije G. Goodwina, bavio se i čuveni francuski teoretičar Alain Grosrichard, pa je uputno pročitati i njegovu knjigu “Struktura saraja, azijatski despotizam kao tvorevina mašte na Zapadu u XVIII. vijeku” (Zodijak, Beograd, 1988.), jer riječ je o djelu u kojem se ovaj teoretičar bavi jednom od poznatih europskih psihoza - željom da se pronikne u fascinaciju i užas Zapada pred ondašnjom realnom opasnošću, odnosno mogućnošću da Turci, između ostaloga, osvoje i Europu. A teorijsko polazište te psihoanalitičke studije mogli bismo svesti na sljedeću tezu - svaki oblik političke vlasti temelji se na određenoj seksualnoj ekonomiji! Stoga Alain Grosrichard smatra da je vrlo važno proniknuti u strukturu saraja/harema, tog prostora poligamije samo za Jednoga, jer rasvjetljavanje toga fenomena trebalo bi stvoriti pretpostavke za jednostavnije razumijevanje političke i ine, prije svega, vojne filozofije toga nama zapadnjacima prilično stranoga, a samim time i prjetećeg svijeta.

No, za razliku od Alaina Grosricharda, Godfrey Goodwin na blagi način sugerira da bismo uzroke poligamije, možda, trebali tražiti u surovim uvjetima života na selu, a ne u pretjeranim seksualnim apetitima ondašnjih muškaraca.

U svojoj knjizi Godfrey Goodwin koristi raznovrsni materijal (pisma, slike, putopise, znanstvene studije...) kako bi što vjernije rekonstruirao ulogu pojedinaca iz svih slojeva društva i najrazličitijih sudbina, i onih uistinu tragičnih (sluškinja, robinja...), pa sve do onih za koje se može reći da su, stjecajem raznih životnih okolnosti, doživjeli i ono što se kolokvijalno zove “radost života”.

Ono što dodatno ovu knjigu čini zanimljivom je stil kojim je ona pisana, jer upravo je fascinatno s kojom (nepodnošljivom lakoćom) pisanja autor piše i o načinu kako se muzu koze, kako se priprema hrana, piše o odjeći, i o razmaženoj djeci, i o uobičajenim tračevima, skandalima, intrigama na dvoru, obiteljskim odnosima, koji su vrlo često dovodili do ubojstava...

Sve u svemu, gledajući na sve što se u Turskoj danas događa, nije zgorega pogledati (pročitati) i što se u Turskoj događalo u vrijeme Osmanskog Carstva. Vjerojatno je neke paralele s današnjim stanjem stvari lako moguće povući i povezati.