Neke knjige su čudovišta. Literarna, naravno. Zahtjevne su i trebaju godišnji odmor kako bi se pročitale. Nemoguće ih je svladati u nekoliko dana, to eventualno mogu samo teški ovisnici o čitanju teškog štiva, i to noću, nikako danju, jer nema noćnih mora bez dubokog mraka, pa makar je mrak vani ili u knjizi, a svjetlo u sobi dok čitate stranice nekog izdanja od kojih 600 - 700 ili tisuću stranica.

Knjiga čudovišta u svim je žanrovima - u fantasyju (George RR Martin, Justin Cronin, Patrick Rothfuss, Tolkien...), u tradicionalnoj književnosti (Tolstojev Rat i mir), u postmodernom i modernom romanu (Jonathan Franzen), u biografijama i publicistici, a ni kriminalistički roman nije izuzetak, to je dominantna proza Stiega Larssona čiji je megaopus pravo literarno čudovište, i pojedinačno i u kompletu.

Nabrajati bih mogao do sutra. A u takvu vrstu knjiga čudovišta nedvojbeno pripada i roman Night Film: A Novel (2013.) - “Noćni film” (Znanje, 2016.; Prijevod Zoran Juras) - Amerikanke Marishe Pessl. I da stvar bude još čudovišnija, ne radi se samo o ispisanim stranicama knjige, dakle o tekstu, nego je Pessl svoje drugo književno čudoviše (prvo joj je Special Topics in Calamity Physics - “Uvod u fiziku katastrofe” iz 2006.) osnažila prema posebnom modelu, uvrstivši u knjigu hrpu isječaka iz novina, naslovnica tabloida, kopije policijskih izvještaja, fotografije likova i događaja, sve skupa dakako u funkciji osnovne priče. To pak znači da čitatelj treba dodatnu koncentraciju, umnu i fizičku snagu, kako bi povezao sve konce i shvatio o čemu se tu zapravo radi, shvatio zamršeni zaplet priče i u konačnici bio impresioniran pripovjedačkim majstorstvom autorice.

Marisha Pessl napisala je netipičan roman fikciju začudne erudicije, bogate narativne teksture, prepun književnih, popkulturnih i tablodinih referencija i igara riječima, koji hini biti dokumentaristički i realistični, stvarno-nestvarni, izmišljena priča koja je mogla biti i stvarna a da smo se mi (čitatelji) propustli upoznati s njom. Dakle, spomenuta je knjiga čudovište iz posebnih konceptualnih razloga (ambiciozni postmodernistički triler za digitalno doba - u dodatku romana imate uputu kako do linka preko kojeg imate uvid u interaktivne elemente knjige! Živio internet!) i zato se može činiti kako takvu naizgled pretencioznu formu i sadržaj nije lako ni početi čitati, a kamoli takav “Noćni film” završiti s posljednjom scenom, dok vas između svakih desetak stranica Pesslova bombardira dopunskim materijalom na koji gubite vrijeme pomno ga proučavajući jer bez tog dodatnog napora roman nema smisla čitati, ništa se ne smije zaobići ni propustiti, ako imate namjeru shvatiti tko to koga i zašto, tko je stvaran lik, a tko izmišljen, o kakvom se misteriju radi, kamo trakavica vodi... Ali kojeg li iznenađenja - unatoč takvom teoretski možda i pretjerano kompliciranom modelu, čim roman počnete čitati sve ide k'o po loju, ništa od napisanog nije naporno, stranice su logično povezane, faktografska dokumentaristika (kopije policijskih izvješća, naslovnice novina, stranice “skinute” s interneta i dr.) pitko se i s lakoćom uklapa u tijek priče, dinamika je izvrsna. Jedini napor može biti što će vam neka slova (primjerice, zapis policije s mjesta zločina i dr.) biti presitna na kopiji umetnute stranice knjige, a koja je istovjetna originalu, pa će vam možda zatrebati povećalo. Sve to međutim ne umanjuje užiće čitanja i praćenja svega u knjigu ubačenoga, što je onda velik plus i za autoricu i za njezin osebujni dokumentaristički stil. Pesslova je naime napisala knjigu koja je ujedno i psihološki triler, ali i dokumentaristički roman. Roman u kome se radnja vrti poput karusela ima u sebi nešto i od Borghesa i od Larssona, nešto od Edgara Alana Poea, nešto od Keneta Angera, ali nešto i od Orsona Wallesa i Davida Lyncha, nešto i od ovodobne majstorice intriga Gillian Flynn, nešto od film-noirea i pisane krimitradicije, nešto od horora i nešto od realizma, nešto od gotike i nešto od fantastike. A ukupno uzevši - najviše je u romanu vlastite autorske imaginacije, najverojatnog dara Pesslove za pripovijedanje priče, profilaciju likova, gradnju napetosti, sve u funkciji razotkrivanja mračne strane mračnog redatelja Stanislasa Cordove i njegove obitelji.

Inače, treba znati kako je Pessl diplomirala englesku književnost i dramaturgiju, dakle znanja joj ne manjka, a bogme se i više nego dobro razumije i u film, odnosno u filmsku industriju, pa ne čudi da piše kao da režira napeti filmski krimić. Drugim riječima, razotkrivajući život i djelo svoga fiktivnoga lika - Stanislasa Cordove i njegove obitelji - Pesslova kroz istragu novinara Scotta McGratha (on priča priču, u prvom licu) poput Orsona Wellesa (“Građanin Kane”) ili pak Kennetha Angera (“Hollywood Babylon”) i Davida Lyncha (“Mulholland Drive”) minuciozno slaže i razlaže, povezuje i razvezuje mit i stvarnost jednoga javnosti nedokučivog, misterioznog života (Cordove) i svih drugih izravno i neizravno povezanih s njim (samoubojstvo-ubojstvo kćeri Ashley). U takvom psiho-krimikontekstu roman Pesslove doima se poput hoda kroz noćnu moru u kojoj vreba nečastivi, hoda kroz mračni tunel u kojemu se izlaz nazire kao strašna istina, jer “sve su ptice noću crne”, piše Pessl, a kad svane dan, neke i ne izlaze na svjetlo.

Bilo kako god, uputnim mi se čini zaključiti ovaj osvrt na “Noćni film” intervjuom Stanislasa Cordove za Rolling Stone od 29. prosinca 1977., čijom kopijom stranica završava ovo književno remek-djelo Marishe Pessl. Dakle, na pitanje novinara: “Zbog čega su teme vaših filmova toliko uznemirujuće?”, Cordova odgovara: “Morate neko vrijeme hodati zasjenjenom stranom ulice kako biste osjetili sunce kad vam obasja ramena.” Ili: “Naši životi su cvjetovi koji raskošno cvjetaju, a zatim nestanu.”